Prikazujem sadržaj po oznakama: tradicija

VRAĆANJE TRADICIJE - 4. POKLADNO JAHANJE ŽUPE BUČJE -

 BUČJE / DRENOVAC – Staru tradiciju jahanja svojih žerava, lipicanaca o ostalih pasmina konja koji su uzgajani u ovim šokačkim i graničarskim krajevima za poklade kroz sela vratili su prije četiri godine, zahvaljujući članovima konjičkog kluba iz Pleternice, ali i vrijednim uzgajivačima konja iz Požeštine, kojih je sve više. Tradicija je to koja se pamti od turskih vremena, kada su ovi krajevi bili graničarsko obrambeni krajevi Europe i kada su muški stanovnici bili graničari, uvijek spremni uzeti oružje, svoje konje i krenuti u obranu.

Kako povorka uvijek kreće iz drugog mjesta, ove godine ona je krenula iz Brodskog Drenovca, sa imanja OPG Franje Kovačević nakon blagoslova, a kroz selo dugo nekoliko kilometara uputila se prema Bučju i Zagrađu gdje je nakon dolaska uslijedila svečana večera za sve jahače i sudionike koji su putovali iza jahača u svečano okićenim kočijama.

– Ovu dugu tradiciju pokladnog jahanja mi smo obnovili nakon četiri godine. Ponosni smo na tu tradiciju i vratili smo ono što su naši stari živjeli. Mi želimo našoj djeci i unučadima pokazati kako se bogati živjelo u ovim prostorima. S nama su svi prijatelji iz Slavonije i kontinentalnog dijela Hrvatske, a ponosan sam što imamo i prijatelje iz Dalmacije, saborskog zastupnika i gradonačelnika Benkovca, Branka Kutiju, ali i članove Klape Šufit koji su nam došli zapjevati. Ja jašem na svome konju, službenog naziva Napolitano Toplica, ali mi u Slavoniji imamo za konja svoje narodno ime, tako ja jašem na Sokolu, a u štali još imam i njegovog brata Bećara, kobilu od 8 godina Zoru i malo ždrijebe Beba. Tradicija konjogojstva kod nas neće izumrijeti i ja sam ponosan što moji sinovi obožavaju konje, ali i moji unuci već mi pomažu čistiti štalu i vole zajahati. Uskoro će i oni biti jahači i pokladni jahači – istakao je požeško-slavonski župan koji je sa saborskim zastupnikom Franjom Lucićem i bivšim županom Marijanom Aladrovićem bio na čelu kolone. Prva postaja za okrjepu jahača bila je upravo u roditeljskoj kući Aladrovića, gdje su svi jahači i kočije dočekane u prostranom dvorištu i počašćeni, rakijom i suhomesnatim delicijama, a na kraju vinom i kolačima. Uz pjesmu jahača ovdje su svoje uspješnice otpjevali i klapa Šufit.

 Nije rijetko već vidjeti i žene kao pokladne jahače, posebno mlade pripadnice koje dolaze iz konjogojskih obitelji, koje se vole u slavonskoj rekli pokazati na konju, no rijetka je prilika vidjeti i jednu gradonačelnicu na konju. Pleternička gradonačelnica Antonija Jozić već drugi puta učestvuje kao pokladni jahač u manifestaciji. – Štujem ovu tradiciju i grad Pleternica podržava vraćanje ove tradicije, jer to je i jedina manifestacija ovog tipa u našoj županiji. Svi ovi brojni učesnici pokazuju da mi do svojih običaja i tradicije držimo. Ja jašem pastuha Agu iz Županje – rekla je gradonačelnica Jozić.

 Jedan sudionik od prvog jahanja je i Ivica Ribičić iz Grabarja, koji obvezno sudjeluje sa svojim konjima na svakoj konjogojskoj manifestaciji. Sa njim je ove godine po prvi puta jahao i ponos svakog oca, sin Mihael, koji također ide očevim stopama i neobično voli konje. – Jašemo na kobilama, na dvije ponosne dorke, majku i kćer, uzgojene na našem obiteljskom imanju. Nas dva ponosna jahača volimo sve običaje na kojima se učestvuje s konjima, svaki slobodan trenutak provodimo s konjima i vrlo često jašemo – kaže Ribičić, inače i predsjednik KUD-a Poljadija iz Grabarja.

 Kroz sela Bučje i sve do Zagrađa pokladni jahači su imali desetak postaja, na kojima ih je čekala okrjepa i pjesma domaćina, a gotovo pred svim kućama stanovnici su iznijeli ponajbolja jela i pića i dočekivali jahače i njihovu pratnju u konjskim zapregama.

Tekst/Foto: Vladimir Protić

TRADICIONALNI SKUP U POŽEŠKOM GRADSKOM PODRUMU  -

 POŽEGA – Već po tradiciji koja traje čitav niz godina vinski kardinal Vlado Bauer, jedini u Hrvata, nakon završetka mjeseca Martinja i martinjskog krštenja mošta organizira prijem svih vinskih biskupa i onih koji su sudjelovali u ceremonijama krštenja mošta, kao ministranti, kao kumovi ili domaćini ceremonijala krštenja. Ovaj skup organizira se u gradskom vinskom podrumu uz obveznu tamburašku glazbu za koju su ove godine bili zaduženi članovi tamburaškog sastava Zlatna dolina, te uz domaće slavonske delicije. Posebna je ovo večer gdje se cijelo večer degustiraju ponajbolja vina poznatih vinara požeškog, pleterničkog i kutjevačkog vinogorja. Naravno da nas je svojim basom i nekoliko poznatih tamburaških pjesama počastio i sam Vlado Bauer.

 Najzaslužnijim osobama za održavanje tradicije krštenja mošta i Martinja, koje je kao lijep događaj promovirano i u jedan turistički brand, koji više ne traje samo jedan dan nego cijeli studeni, uručene su posebne na drvetu gravirane plakete. Posthumno priznanje uručeno je ocu i sinu Vjekoslavu i Bruni Hart, koji su zaslužni za ponovno vraćanje martinjskih običaja u požeško vinogorje, te aktivno sudjelovanje u martinjskom ceremonijalu. Plakete je primila kćerka Antonija Hart, koja je nastavila očevim stopama i bavi se vinogradarstvom i vinarstvom kao jedina žena među požeškim vinarima.

Kardinalskoj fešti nazočio je i požeški gradonačelnik Vedran Neferović, koji je pozdravio, ali i najavio dobru vijest za vinogradare i članove Udruge Stjepan Koydl. Grad Požega će uz pomoć Ministarstva turizma uz ulaganje od 2 milijuna kuna urediti gradski vinski podrum, te omogućiti turističkim grupama da u njega u svakoj posjeti grada Požege dožive primanje, ali i u suvenirnici kupe vina domaćih vinara te ostale proizvode požeških proizvođača od suhomesnatih do meda, voćnih rakija, pekmeza, tradicijskih kolača i dr.

 Poseban gost večeri, a posebno su se pila i njegova nagrađena vina, bio je Ivo Enjingi iz Hrnjevca, kutjevačkog vinogorja, koji je upravo dobio najveće priznanje za svoj rajnski rizling. – Natjecanje je bilo organizirano u zagrebačkom hotelu Esplanada, a za natjecanje mi nismo donosili svoje uzorke, nego je komisija uzorke uzela s polica trgovina i restorana, te na taj način ocjenjivala stvarnu kvalitetu vina koja su na tržištu, a ne posebno pripremljena za natjecanje. Među stotinama uzoraka neka su dobila dvije, neka tri a neka četiri zvjezdice. Pet vina dobilo je najvišu ocjenu od 5 zvjezdica, nakon kojega je slijedilo pripetavanje i ponovna ocjena tih pet vina. Moje vino Rajnski rizling iz 2007. godine bilo je na kraju pobjednik s najvećom ocjenom. I ono se pridružuje samo dobrim ocjenama koje sam dobio i na međunarodnoj sceni, prošlog mjeseca u New Yorku je moje vino proglašeno vinom mjeseca u Americi, a vinom godine u Nizozemskoj. Sva moja nagrađivana vina su iz čistog ekološkog uzgoja koji prakticira već tridesetak godina, i prvi je imao europski certifikat eko proizvoda – istakao je Ivo Enjingi, koji nakon svih dobrih ocjena kaže kako su mu sva vina koja dobivaju nagrade stara između 5 i 7 godina, čime je zadovoljan jer je uvijek govorio da vina moraju odležavati najmanje pet godina da bi dobila svu svoju harmoniju, a pila se kao simfonija. Pa uostalom Ivo Enjingi i ima svoju glazbenu vinsku simfoniju.

 Na prijemu vinskog kardinala pila su se osim požeških vina i poznata i sve više rado viđena vina obitelji Markota s pleterničkog vinogorja i vina vinskih kuća Enjingi i Krauthaker s kutjevačkog vinogorja.

Vjerni pratitelji i štovatelji Martinjskih tradicija i običaja iz redakcije tjednika Kronika požeško-slavonska kreirali su ponovno poseban katolički kalendar za vinskog kardinala Vladu Bauera sa svim poznatijim njegovim nastupima na krštenjima mošta i darivali ga za sve njegove goste i prijatelje.

TRADICIJA VINCELOVA KOD ENJINGIJA NIJE NIKADA PREKINUTA  -

VENJE – U vinogradima Ive Enjingija na lokaciji iznad Venja već tradicionalno Vincelovo se obilježava uvijek na dan sv. Vinka, a ta tradicija nije nikada prekidana. Smatrajući to posebnim danom u životu jednog vinogradara, danom kada je stvarno prvi puta u novoj godini vinogradar sa svojom obitelji i družinom pohodio vinograd i počeo prve radove u njemu. Danas je to samo svečano orezivanje pokojeg trsa, a nekada se taj dan napravilo i nešto posla, a onda se skromno proslavilo sa suhomesnatim proizvodima, a na vatri se pekla slanina i kobasica. Grlo se uvijek zalijevalo naravno vinom, a za dobru godinu zalio se i pokoji trs. Ta tradicija kod Enjingija je ostala ista, loza se ukrasi sa lijepim primjercima suhomesnatih proizvoda, a nakon orezivanja prvog reda loze, kad se dođe do kulena, za svakog se nareže po kriška. Zbog toga Ivi svi i nazdrave da mu grozdovi budu poput kulenova.

Na vincelovskoj vatri peku se kobasice i slanina, jedino kod Ive družina je nešto brojnija i na proslavi Vincelova nađe se i koja stotina duša. Ivino srce tada bude ispunjeno, a njegova velika ljubav tamburica tada dobiva glavno mjesto. Uvijek je volio tamburicu, uvijek je želio da ga ona uveseljava i bio je nesretan kada je skoro nestala iz života slavonskog. No ta njegova želja i htijenje urodila je plodom, tamburica je njegovim velikim zalaganjem vraćena u život svakog Slavonca, a samo na svečanoj večeri kod Enjingija nađe se uvijek nekoliko tamburaških sastava. Tako je i ove godine uz TS Castrum iz Kaptola, zapjevala Ana Baketarić, uz nju Marko iz Gazda, a gosti večeri bili su i TS Fijaker iz Osijeka.