Spoznaja da u prehranu treba uvesti mnogo svježeg voća i povrća, što baš i nije nekakvo pitanje novca i ekonomičnosti, nego ponajprije našega osobnog zdravlja. Dok pak „divovi“ prehrambene industrije, ne žele da se spoznaju činjenice sve većeg problema pretilosti, poslije pušenja, najvećeg uzroka smrti današnjice. Tako je u SAD-u pretilost proglašena epidemijom, pa se stoga i postavlja pitanje, tko je odgovoran za to, i gdje tu prestaje osobna odgovornost?
Dakle, SAD postaje najdeblja nacija svijeta, i dok se lagano podsmjehujemo, jesmo li se zapitali koliko smo mi daleko od tog problema? Nadalje recimo, da su restorani brze prehrane već tu, u našem susjedstvu, pa je tako postao i običaj proslaviti rođendan u njima, jer tako je lakše i modernije. I nema kuhanja, hrpe gostiju u stanu i pranja posuđa nakon proslave, sve je pod kontrolom drugih, a tu je i dječje igralište, i igračka na dar i teta koja se brine o dječjoj zabavi. U cijeloj toj priči zaboravljamo, da time fast food navike od malih nogu usađujemo našoj djeci.
Zapravo, ključ problema se nalazi u promjeni načina života, jer se nekada jelo u restoranima samo u posebnim prigodama, dok danas „većinu“ obroka jedemo vani, pa tako u restoran brze prehrane svaki dan ide 25 posto Amerikanaca. Postavlja se pitanje, jesu li samo proizvođači hrane krivi za epidemiju pretilosti, te isto tako, pitanje je kolika je educiranost stanovništva o nutritivnoj vrijednoj i nutritivno manje vrijednoj hrani, znamo li razliku? No moramo ovdje posebno istaknuti, da pretilost za sobom nosi mnoge zdravstvene probleme (visok krvni tlak, srčane bolesti, moždani udar, artritis, rak dojke, prostate i debelog crijeva, starački dijabetes), dok je pak od najopasnijih šećerna bolest tipa II. Kažimo i ovo, da su u početku restorani brze prehrane imali jednu veličinu porcije pomfrita, poslije su uvedene nove, kao što je mala, srednja i velika porcija, tako mala porcija ima 200 kcal, a velika tri puta više (600 kcal).
Očito, restorani nastoje povećati apetite svojih kupaca, pa je stoga rezultat epidemija pretilosti, a sve češća u dječjoj i adolescentnoj dobi. Također istaknimo, da se prerađena hrana brzo probavlja, tj. brzo prolazi kroz probavni sustav, pa se nedugo nakon jela javlja opet glad, a i ovisnost o takvoj hrani. Stručnjaci obrazlažu, zašto su prisutne upravo takve kombinacije namirnica koje dovode do ovisnosti, primjerice, mesni odrezak s topljenim sirom. Jer sir je prepun endorfina, opijata koji izaziva ovisnost, upravo takva kombinacija namirnica osvaja kupce, a i miris je presudan kod izbora neke vrste hrane. Stoga kod pizze najprije osjetimo miris topljenog sira, koji nas navodi da se odlučimo pojesti je, isto je i s lazanjama, a uz takvu hranu servira se zašećereni sok ili frappe, još jedan udarac nastojanju da se održi normalna tjelesna težina. Pa onda za šećer kažemo, da je to namirnica koja se vrlo brzo probavlja, i odmah ulazi u krvotok, a svaki višak šećera (dnevno se preporučuje unositi dvije žlice šećera) prelazi u masnoće koje se nagomilavaju kao masne naslage. Isto tako, moramo priznati, da prehrambena industrija uvelike utječe na naš izbor hrane, dok restorani brze hrane zarađuju milijune prodajući nezdrave porcije. I velik novac se izdvaja i za reklamiranje, za razliku od udruga koje se bave educiranjem ljudi o zdravoj prehrani, koji raspolažu skromnim sredstvima, i ne mogu konkurirati televizijskim reklamama s omiljenom tinejdžerkom zvijezdom. Dočim sama taktika smanjenja pretilosti počinje otkrivanjem i napadanjem njezina korijena, prije nego što se razvije u odraslih, a to se postiže informiranjem o pravilnoj prehrani već u predškolskoj i školskoj dobi.
Tada je primjena preporuka jednostavnija, jer teško je kod odraslih mijenjati ustaljene principe prehrane. Zapravo, najveći su izazov djeca koja su cijeli život okružena reklamama za fast food i junk food, stoga treba educirati i roditelje, naglasak staviti upravo na smanjenje unosa masnih i rafiniranih (prerađene) namirnica, te postupno unošenje nutritivno bogatih namirnica. Pa za kraj recimo, ako bi javnost povećala profitabilnost kupnjom više zdrave hrane, industrija brze hrane bi vjerojatno pozitivno odgovorila, nije baš vjerojatno da će želja za brzom hranom brzo splasnuti ili nestati. Stoga je valja učiniti zdravom, a da se ne izgubi specifičan okus u kojem uživaju i djeca i odrasli, važno je javnost educirati o cjelovitoj, izvornoj hrani, jer populacija koja se hrani odgovarajućom, nutritivno bogatijom hranom živjet će dulje i kvalitetnije.
(Herner Ivica)