Ceciliju Rudić, dugi niz godina nazivaju kraljicom moderne tamburaške glazbe u Hrvatskoj, ova priznata pjevačica i voditeljica još jednom je dokazala da svojim vokalno pjevačkim sposobnostima može parirati svjetski poznatim zvijezdama.

Na tek održanom 14. Svjetskom festivalu tamburaške glazbe Tamburicafest u Novom Sadu, Cecilija je osvojila struku i publiku, te ostvarila svojevrsni festivalski presedan i sa svojom pjesmom “Daljine” osvojila čak tri priznanja za istu, od kojih je najvažnija svakako laskava nagrada za najbolju interpretaciju i izvođača "Pobjednička kompozicija "Daljine" Tamburicafesta 2021.”

Dobro je poznato da je Cecilija vlasnica dva nosača zvuka album "Maska" i "Bolje da se volimo", te da vrijedno radi na trećem albumu. Prvi album Maska već je godinama najprodavaniji nosač zvuka sa kojim je ujedno osvojila sve moguće nagrade počevši od Tamburaškog hita godine, šest nominacija za Porin, naravno i najvrjednije  priznanje od ljudi i same publike,  Zlatna ploča i još mnogih druga vrijedna  priznanja.

Kroz svoje, sad već kultne televizijske emisije “Zvjezdani show (Nedjeljno popodne)”, “Slavonsko Veselje” te razne druge medijske kanale kroz koje je promovirala i na kojima je ostvarila više od 10 godina voditeljskog staža Cecilija si je osigurala naslov najpopularnije voditeljice i glazbenice, ne samo na području Slavonije i Baranje, već na području cijele kontinentalne Hrvatske, pa i šire.

Danas, gdje god Cecilija zakaže nastup bilo da se radi o Vrbovcu, Gospiću, Vukovaru, Slavonskome Brodu ili nekoj manjoj općini traži se karta više ili se proširuju kapaciteti.

Cecilijini koncerti postali su sinonim za maksimalnu posjećenost, širenje pozitivne energije i obiteljska okupljanja na koje dolaze sve generacije od 7 do 87 godina.

Ono što  Cecilija čini izuzetno drugačijom, svakako je njena velika popularnost u dijaspori, naročito u Canadi , Americi i Australiji, gdje je uvijek rado viđena i gdje je organizatori  i ljudi željno očekuju njene nastupe.

Kada govorimo o Ceciliji, kao javnoj osobi,  ona svoju glazbenu karijeru gradi sustavno, dugo i izuzetno pažljivo. Karijeru zasniva na radu, talentu, glazbi i umjetnosti, bez skandala i svega onoga čemu nažalost glazbenici podliježu u današnjem vremenu, ne bi li došli do medija i brže popularnosti. Cecilija svoje projekte bira vrlo pažljivo. Tijekom godina odbila je mnoge angažmane i poslovne ponude u nizu velikih projekata i najvećih balkanskih glazbenih diskografskih kuća i magova.

Razgovarali smo s Cecilijom o razlozima ovakvog pristupa glazbu i poslu vrlo često je odbijala poslovne ponude u karijeri, kako vidi svoj glazbeni put, odnosu sa drugim glazbenicima, što ju motivira a što demotivira. I što kaže o sudjelovanju na 14. Svjetskom festivalu Tamburicafesta i dali dolazi na Aurea fest u Požegi.

 - Danas kada se osvrnem iza sebe, ja  svoju karijeru mogu nazvati i svojevrsnim obiteljskim poslom. Ako članovi moje obitelji ne sudjeluju, da je neznam što u pitanju, mene tu nema i u startu je za mene demotivirajuće. Ne postoji ni jedna odluka bez moje obitelji i sretna sam što je moja karijera na neki način takva kakva je, ni velika ni mala i što poštuju svako moje "kočenje" da tako kažem.

Pitali ste me za odnos s kolegama, i Požeški festival pa da se osvrnem još i na to.

 - Ja sam mišljenja  da se u ovom poslu odnosi, ne razlikuje puno od svake druge poslovno uobičajene kolegijalnosti ili (ne) tako da se tu nema što posebno reći. Dosta je bendova, kolega i prijatelja kojima smo značajno pomogli, i kao što je čest slučaj bilo nam je zahvaljeno  na uobičajen kratkoročan način "trebam te, dok te trebam" vrlo čestu nisu vidjeli od drveta šumu i to je danas njihov problem, pokušali su ići  mojim ili našim putem misleći da je to lako i da sve pada sa neba, manje ili više ružno o nama govorili ali nakon svojih pokušaja opet nisu ništa značajnije napravili, ali sve je to sastavni dio posla i života. Ali isto tako postoje divni ljudi, i divni  kolege  koje  smo upoznali na ovom putu i vjerujem da je to tako u svakom poslu.

Pobjeda na 14. Svjetskom festivalu Tamburicafest 2021 donijela mi je sve što sam u profesionalnom životu i karijeri do sad trebala. A ako govorimo o Požeškom festivalu, nisam pozvana, niti sam već godinama zainteresirana za sudjelovanje, mogu ja bez njih a i oni bez mene. bilo kako bilo, ja sam "dijete festivala Zlatnih žica tamburice" a moja prva pjesma "Šic, šic macane" spada u evergrine  tog festivala. Može današnja organizacija mene zaobilaziti koliko hoće i ne pozvati, u konačnici kao i moje druge kolegice ženske vokale  tamburaške  glazbe, koje samo svojom pojavom  a da ne kažemo pjesmom već doprinose i  godinama su tom istom festivalu doprinosile, da bi  isti bio ono što danas je. Nije mi jasno  kako organizatori baš tog festivala ne shvaćaju da Zlatne žice Slavonije, današnji Aurea fest stagnira i jenjava već godinama i da se trude oko nebitnih stvari kao što je  scena i izigravanje urbanoga sjaja a imaju kao i svi mi jasne  dokaze  da ne idu u dobrom smjeru. Nakon samog festivala već godinama  nije  ostala priča a kamoli  hit  pjesma ili barem dobra pjesma, i da sve što rade, ne vrijedi ništa i godinama ponavljaju  isto.  Mislim da  pravi razlog tome su sitni interesi organizatora, podređene vlastitoj frustraciji i željom za samo promocijom i osobnoj satisfakciji. Moje kolegice uglavnom šute i boje se, ja ne, ali direkciji je bolje da me ne diraju jer ako ja medijski "raspalim" po sadašnjoj upravi i direkciji festivala. Kojem sam prijašnjih godina osobno  puno doprinijela, ne kažem da tada i oni meni nisu, dapače. Moje kolegice uglavnom nemaju zaleđe pa se čak i ne guraju pripadati toj "kuhinji" žene drže do sebe, klonu se toga svega. Razlozi su slični kod svih nas ne pristaju pjevati isključivo pjesme namijenjenih dogovorenih autora festivala, a pogotovo ne pristaju na ucjene i slično , i zato ih se isključuje . I to je jedini  stvarni problem i nebi to ništa bio problem, da je sadašnja direkcija i uprava festivala pokazali bolje od "stare garde", pjesme zadnjih godina su  im  nasilne, ne zanimljive i dosadne  i najgore od svega što puno pjesama čak i ne valjaju. Po svemu ispada da najveća imena tamburaške glazbe nisu potrebna tom festivalu a pogotovo ne ženska imena i to je godinama evidentno, ponavljam  Požeški festival nema već dugo smisla ni značaja, ništa nije iznjedrio, ništa nije ostalo, i oni su veliki gubitnici. Za sebe mogu reći da ja sa sadašnjom direkcijom ne želim imati posla, da čast pojedinca kojih ima u organizaciji i danas divnih ljudi ali su manjina i dok se nešto ne promjeni ja sigurno neću sudjelovati. Ja svaku svoju novu pjesmu mogu sa svojih medijskih kanala promovirati i ne treba ni jedan festival za promociju, ako imam dobru pjesma ljudi istu prihvate, ako ne, idem dalje, ali nemaju svi izvođači tu sreću kao ja i potrebni su im festivali za promociju pjesme i sa ovim bi i završila i zaključila, nekada je to bio divan događaj pun značaja a danas samo tamo neki Aurea fest Požega - žalosno zaključila je Cecilija .

 - Tamburicafest je veliki svjetski događaj i utjecajan festival, usporedbe radi poput našeg doduše puno manjeg ali divnog festivala u Pitomaći .Ta dva festivala su  najtopliji festivali na kojima sam, ikad bila i sudjelovala. Jako sam zahvalna Franji Batoreku i njegovoj supruzi, što su me delegirali i organizatori u konačnici pozvali u Novi Sad, što sam uspjela opravdati poziv sa sudjelovanje na istom, ostavila trag na struku, publiku i medije sa pjesmom "Daljina". Svakom  izvođaču, glazbeniku, umjetniku bi preporučila sudjelovanje, a ljudima i ljubiteljima dobre glazbe u našoj zemlji da dodatno obrate pažnju, na rijetko iskren i "čist" događaj u punom smislu ovih riječi, ovo kažem odgovorno i ponosno.