UČENICI CESARIĆEVE ŠKOLE POMAŽU DJECI U AFRICI -
POŽEGA – Učenici OŠ Dobriše Cesarića od prošle godine uključili su se u pomaganju djeci iz Afrike koja žive u teškim uvjetima, pomažu im u školovanju, nabavci odjeće i osiguranju jednog toplog obroka tijekom godine, koji je najčešće toj djeci jedini obrok toga dana.
- Za vrijeme korizme prošle godine upoznajući se sa radom misionara gledali smo film „Put dobrote“ o našim misionarima koji donose život afričkoj djeci. Vidjeli smo koje slabe mogućnosti za školovanje imaju ta djeca pa smo došli na ideju da za početak pokušamo bar jedno dijete godišnje stipendirati. To je iznos oko 100 eura i taj iznos djeca sakupljaju dobrovoljnim prilozima u skladu sa svojim mogućnostima. Ovdje je bitno da oni imaju svijest da nekome pomažu jednom djetetu. Svake godine mi skupljamo u našu kasicu, a onda preko Đurđice Lucić to pošaljemo tamo gdje treba. Prošle godine stipendirali smo jednog učenika, a ove godine to nastavljamo - rekao je Mario Nikolić, vjeroučitelj OŠ Dobriše Cesarića. U školu su pozvali i Đurđicu Lucić koja im je ispričala nešto o svojim boravcima u Africi, pokazala na video projekciji svoje fotografije o životu djece.
Đurđica Lucić je prvi puta 2011. godine otišla u Benin, jednu malu afričku državu, gdje je boravila u misiji časnih sestara. – Već prvi puta kad sam išla nosila sam sredstva za kumstva ili pomoć za školovanje za djecu i razne druge potrebe. Jako je puno tamo djece koja su potrebita, od papuča, jastuka, školskog pribora. Djeca iz ove škole već školuju jednog dječaka, a sada će mu produžiti pomoć za dalje školovanje. Ako se skupi više od 100 eura dogovorit ćemo se što dalje učiniti. Ja sam tamo volonter Marijinih obroka, znači za 75 kuna dijete godinu dana jede. Djeca tamo uglavnom nemaju osiguran obrok i za ovaj iznos oni dobivaju jedan obrok u školi. Za cijelu stipendiju dobivaju dvije uniforme za školu, obuću i pločicu za pisanje u školi koja uglavnom ima samo slamnati ili limeni krov i zidove od slame i blata – rekla je Đurđica, a na pitanje gdje onda drže tablete i dlanovnike samo se nasmijala – Oni nemaju ništa u školi od sredstava, samo jednu ploču, a djeca pišu na pločice i nakon toga brišu pa ponovno. I ja sam prvi puta kad sam išla u Benin ponijela puno olovki a onda shvatila kad sam im dijelila da zapravo nemaju s njome gdje pisati. Rijetki imaju torbu i knjige, a samo neki bilježnice.