Prikazujem sadržaj po oznakama: Grbić doo Požega

RAZGOVOR S POVODOM: Osnivač i donedavni vlasnik tvrtke Grbić d.o.o., dipl. inž. Ivan Grbić povodom obilježavanja 25 godina rada ove požeške poljoprivredne tvrtke -

Ovih dana požeška tvrtka Grbić d.o.o. obilježava 25 godina rada i postojanja, svih ovih godina u poljoprivrednoj proizvodnji, ratarenju, ali zadnjih godina u preradi poljoprivrednih proizvoda i proizvodnji finalnih proizvoda. Danas je to i tvrtka koja značajno izvozi u 10 europskih zemalja, ali i SAD i Japan. O četvrt stoljeća rada porazgovarali smo s dipl. inženjerom, agronomom Ivanom Grbićem, osnivačem tvrtke, dosadašnjim vlasnikom, koji je u 70. godini života upravljanje tvrtkom i biznisom prepustio svojoj kćerki Nives Lovrić.

Tvrtka Grbić osnovana je burne 91. godine, što vas je vodilo tome?
- Ja sam seljačko dijete, dosta proputovao po svijetu i negdje u meni je tinjalo da bi htio biti farmer. U mojem dotadašnjem radu u kombinatu Kutjevo, Poljoopskrbi zagrebačkoj, Ledu zagrebačkom, imao sam sreću pa sam puno putovao, prošao dosta svijeta, bio na četiri kontinenta i dojmilo me se ratarenje i farme od SAD-a, Kanade pa čak i Zimbabwea. Puno ljudi ima krivu percepciju, ja sam do duše bio neposredno poslije te njihove revolucije osamdesetih godina kad su još bile uredne i dobro organizirane farme u Zimbabweu koje su vodili uglavnom Englezi. Može biti da je i to potaklo tu želju da radim u poljoprivredi, uostalom i agronom sam i čim se ukazala šansa tih devedesetih godina, osnivanjem ove današnje Republike Hrvatske. I iskoristio sam prigodu i otvorio pekaru a išao sam sa jednom vizijom, da se kruh mora uvijek jesti. Imao sam tada što vlastite zemlje, što od roditelja, što od roditelja supruge, negdje oko 40 hektara što sam smatrao da je za jedan mirniji posao dosta. Nije to dugo trajalo ta moja nekakva vizija i idila, jer dotadašnji društveni sektor u kombinatu Kutjevo i ostalim kombinatima po Hrvatskoj počeo se narušavati. Prije svega ta suradnja sa selom koja je rezultirala da je selo ostalo bez nekakvih vođa, bez stručnog kadra.

Tada je nastupila prekretnica i širenje u poslu?
- To je bio period kada sam donio odluku da sa tadašnje lokacije Grbić d.o.o. u obiteljskoj kući gdje je pekara u Ulici hrvatskih branitelja ne mogu više voditi posao i ovdje na današnjoj lokaciji, na izlazu iz Požege u Mlinskoj ulici, bilo je 5.700 kvadrata vlastite zemlje gdje sam uspio ishodit dozvole da mogu podignut sušare, silose, skladišne kapacitete. Prihvatio sam se organizacije kooperanata na ratarskim proizvodima. U to vrijeme naša koncepcija je bila da povećamo ratarske površine tako da sam 1995. godine uspio, što kupit, što uzet u zakup državne zemlje negdje oko 200 hektara, to je područje Treštanovaca na kojima sam uspješno organizirao sjemenske proizvodnje. Suradnju smo proširili na institute, od Osječkog instituta, zatim profesor dr. sc. Bede je osnovao Agrogenetik, Institut poljoprivrednog fakulteta Zagreb i nešto se počelo radit i sa stranim tvrtkama. Između ostalog tu je bio i Reifeisen agro koji su se održali do danas. Nakon 16 godina tog zakupa praktički preko noći ostali smo bez 200 hektara zemlje. Mi smo tu podigli silose za nekih 3.000 tona skladišnog prostora, što je za nekakvih tisuću hektara koliko smo opsluživali kooperanata. Uz dobru organizaciju silosa, punjena i pražnjena bilo bi to dosta. Kad smo ostali bez tih 200 hektara državnog zemljišta, ostali smo na nekakvih 70 hektara, u to vrijeme vlastitih površina. Trebalo je tražiti novo rješenje, jer mi smo tada imali osam John deere traktora, imali smo dva John deere kombajna, i imali smo relativno veliki broj uposlenih, negdje 15 ljudi. Na tom sjemenarstvu imali smo doradu sjemena, zapravo imamo još i danas, no to nije zadovoljilo Ministarstvo poljoprivrede, odnosno nije zadovoljilo lokalnu samoupravu da nam dozvoli da zadržimo tu zemlju.

Kako ste nastavili dalje, sada bez zemlje koju ste obrađivali?
- To se vrtjelo negdje oko 2000. godine, mi smo u tom periodu krenuli u proizvodnju buče, pala je odluka da je to kultura koja je u našem kraju bila zastupljena nekad. Imamo i pisane podatke da je Požeština nekada imala pet uljara, to su podaci od Ivana Vrgoča iz Sesveta koji je između ostalog imao uljaru, ta je uljara bila locirana u Latinovcu. Bio je jedan od naprednijih seljaka, bio je i saborski zastupnik tamo između dva rata. Ja se još dobro sjećam da je jedna uljara radila u Vetovu i da se to crno ulje držalo pod ključem. Tako ostalo mi je to u sjećanju kao što su potvrdili i ovi zapisi do kojih smo mi zahvaljujući njegovom unuku uspjeli doći. Bučino ulje smo dvije godine radili iz usluge u uljarama na području Varaždinske i Međimurske županije. Pala je odluka da se ta proizvodnja mora potpuno zaokružit. Među prvima išli smo na uljaru i u toj uljari proizvoditi izrazito visoku kvalitetu bučinog ulja. Tako smo prvi krenuli sa djevičanskim bučinim uljem koje smo kasnije morali preimenovat u Premium ulje jer djevičansko bučinovo ulje nije bilo registrirano pod takvim nazivom. Iz godine u godinu je rasla ta proizvodnja, to je sad praktički 16 godina od kad smo počeli. Da ne idem u detalje, ali bilo je od izrazito dobrih i izrazito loših godina, no prosjek proizvodnje kreće se od 1.000 kilogram sirove bučine koštice po hektaru, no imamo primjera gdje se postizalo 2.000 i 2.500 tisuće kg bučinih koštica po hektaru. Visoku kvalitetu smo zadržali i dalje i danas radimo premium ulje koje čini 30% u našoj proizvodnji. To je ulje koje je dobilo i certifikat HACAP kvalitete, HALAL kvalitetu i nadamo se uskoro da ćemo dobiti i košer kvalitetu. Pod nazivom bučino ulje prodajemo 35% proizvodnje a 35% pod nazivom miješano bučino ulje.

Kolika je sada ta proizvodnja bučinog ulja?
- Današnji nivo proizvodnje prelazi gotovo 40 tisuća litara, isključivo pakovanog u mala pakovanja u našoj uljari, gdje smo se opremili jednom malom linijom za punjenje. U nizu je dalje jedna čepilica, pa onda stroj za etiketiranje. Taj dio nabavili smo uz pomoć europskih sredstava, 150 tisuća eura koje smo uspjeli dobit od Europe. Danas, nakon 10 godina rada te prve uljare išli smo na obnovu i rekonstrukciju pogona za proizvodnju ulja, tako da je došla nova preša i od dosadašnjih 18 kila u punjenju sad smo na 30 kila u punjenju. Povećali smo radni pritisak tih strojeva, pa imamo nešto bolje iskorištenje nego što je to bila situacija do sada. Nama proizvodnja ulja čini već značajan dio tvrtke Grbić d.o.o. i nadamo se da će iz dana u dan sve značajnije mjesto bit upravo u tom djelu. Naša intencija i djelomično smo u tom i uspjeli, da to visoko kvalitetno ulje plasiramo van granica Hrvatske, mi smo dosad naše ulje uspjeli izvesti, ne još zadovoljavajuće količine, ali negdje desetak država unutar Europe te u SAD i Japan.

Naša proizvodnja buče je u prošloj godini bila na 308 hektara s kooperantima. Pomaknuli smo se prema istoku države zbog kvalitete zemljišta. Proizvodnju buče nije lako organizirat u lošim godinama, ali tla koja ima naš istok sve do Vukovara puno lakše podnose ekstreme, bilo sušne godine ili kišne godine. U istoj takvoj godini na području okolice Vinkovaca i Vukovara postižemo znatno bolje rezultate i do 50% u odnosu na polja Požeštine. Zadržali smo te kooperante, moram naglasiti da nikad nismo bili u blokadi i da smo gotovo u sto postotnom obimu te proizvodnje uspjeli isplatit otkupljene proizvode do Božića u tijeku iste proizvodne godine.

Gdje je sutra tvrtka Grbić i kakva je sudbina naše poljoprivrede?
- Naše sutra po svemu sudeći, ako u ova luda vremena, kakva su danas, uspijemo opstati u poljoprivredi. Kad se osvrnemo da smo imali sreću pa se nismo nasukali na Agrokor , ne znači da se sutra neće pojavit novi Agrokor, da nećemo i mi ući u takvo jedno vrzino kolo. Iako smo sve već ugovorili da idemo na njihove police, odustali smo kada je došao ugovor po kojemu njima ide 52% a nama ostaje 48%, pa smo tada na sreću odustali. Mislim da će proizvodnja bučinog ulja zauzimati sve značajnije mjesto i da ćemo dalje poradit na podizanju kvalitete tog bučinog ulja. Evo sad smo u prošlih dva tjedna išli u novu investiciju i kupili smo jedan stroj za parno prešanje bučine koštice, mislimo da je to još jedna stepenica više u kvaliteti bučinog ulja. Predstoje nam nove investicije, nova obrada tržišta i sve ćemo usmjeriti u tom pravcu. Normalno mi danas obrađujemo negdje 200 hektara, što vlastitog, što u zakupu, nažalost uglavnom u privatnim zakupima zemljišta. Da je naše sutra još uvijek svaštarenje jer dok sam ja još u snazi i još mogu u tom dijelu pomoći, držimo jednu farmu u idealnim uvjetima, crne slavonske svinje, držimo na toj farmi nešto ovaca, preko 200 plotkinja i nećemo ni to zanemarit upravo iz tog razloga nesigurnosti i stresova, koji se dešavaju i koji će se dešavati na hrvatskom tržištu.

Mi danas u Požeštini imamo privatnika koji rade 3 ili 4 tisuće hektara, imamo privatnika koji rade uslugu na tako velikim površinama i imamo ljudi koji rade 300 ili 400 hektara. Na svakakvih načina su uspjeli doći do tih hektara, pa i da su u jednoj obitelji dva sina i otac, a svaki sin fiktivno ima jedno gospodarstvo. Tako su išli na te natječaje pa su dobili značajne površine zemlje. Takvi veći sigurno će ostati ratari u 90% slučajeva, jer kod tih većih nedostaje stručni kadar. Tu jesu nekakve poljoprivredne škole, dali trogodišnje ili četverogodišnje, ali za jednu konkurentnu i visoko produktivnu proizvodnju i nalaženje novih ideja i novih proizvodnji, treba ipak nešto više. Mislim da dobar dio ljudi sa sela što se sad i potvrdilo, bi bilo dobro da ostane na selu, ali neće ostat, da radi negdje u industriji. Svi smo mi putovali po Europi pa i drugim kontinentima, dok mi imamo preko 20% ili 25% žitelja koji ovise o poljoprivredi, da žive od tog, nema tu sreće. Sa jednom Austrijom koja ima nekakvih 2% do 3%, sa nekakvom Amerikom koja ima 3,5%, sa Njemačkom isto takvih 4% stanovništva koje radi na poljoprivredi i živi. Možemo kukati koliko god hoćemo ali taj naš seljak, takav kakav je, on mora nestati. Za njega se mora naći drugo rješenje, njemu se mora ponudit nekakav industrijski proizvod. Dali će to biti iz poljoprivrede, dali će to biti jagode pa će na njoj radit u svježem stanju 2 mjeseca pa će onda preostalih 10 mjeseci radit nekakve proizvode od te jagode, uzeo sam nju kao primjer. Ili ono što kod nas ide a to je voće, bavit se voćem. Kod nas jako dobro ide stočarstvo koje u svakom slučaju može biti nadopuna za takve neke proizvode. Eto to je moja vizija da mi ovaj broj ljudi teško ili gotovo nikako ne možemo zadržati u toj poljoprivredi i to je neminovan prirodni proces koji je sad drastično odskočio jer naš razvoj nije pratila industrija koja je trebala povući taj dio radne snage. 

Evo došli ste do 25 godina tvrtke i to sad želite proslaviti?
- Kroz taj tijek, tih 25 godina nismo slavili nikad, pa s obzirom da je meni 70 godina, da sam tvrtku prenio u potpunosti i vlasnički i upravljački na kćer, to je na neki način i oproštaj od aktivnog sudjelovanja u radu ove tvrtke. Normalno pomagat ću koliko god bude trebalo ili koliko se bude moglo. Znači jedna smjena generacija. Kćerka je u ovom poslu sa mnom nepunih 20 godina, a nije i jedina tu sa 20 godina. Nikad nismo našim radnicima iskazali priznanje za tako duži rad u sklopu ove naše tvrtke tako da ćemo to obilježit jednim malim znakom pažnje da ti ljudi koji su 5, 10, 15 i 20 godine u sklopu tvrtke Grbić, da vide da se i o njima vodi računa, jer ovo što se postiglo dobrim dijelom je zahvaljujući i njima. Stoga ćemo u petak 24. ožujka u društvu naših poslovnih partnera, ljudi iz lokalne i regionalne samouprave, prijatelja, obilježiti i proslaviti ovaj naš jubilej.

Tekst/foto: Vladimir Protić

NAJAVA DOBROG PRINOSA OD 7 TONA PO HEKTARU, NAŽALOST OVE SVE MANJE TRAŽENE KRUŠARICE -

POŽEGA - Samo nekoliko dana bez kiše i vlaga pšeničnog zrna ispod 14% naveli su Ivana Grbića, vlasnika poljoprivredne tvrtke Grbić d.o.o. da krene sa prvim otkosima ovogodišnje pšenice. On je ove godine posijao samo sjemensku pšenicu, jer je već prošle godine odustao od merkantilne pšenice zbog sve ne isplativijeg uzgoja ove nekada nezamjenjive i tražene krušarice. 

- Krenuo sam u žetvu i skidanje pšenice s oko 40 ha jer sam dobio povoljne rezultate vlage i dobru hektolitarsku vrijednost moje pšenice. Počeli smo sa skidanjem pšenice koja se pokazala najboljom, Kraljica koja ima 13,8% proteina i 31 glutena, te Viktorija koja ima 14,4% proteina i 34 glutena.Cijeli rod se već polako počeo naginjati nakon prošle velike i obilne kiše praćene jakim vjetrom. Želim ju skinuti s polja što prije jer novu takvu oluju neće preživjeti i polijegat će. Mi već niz godina žetvu otimamo i imamo utrku s vremenom, a ja sam svoju počeo. Trebat će mi pet ovakvih lijepih dana da skinem svoj urod pšenice – kaže Ivan Grbić, koji se već nekoliko godina bavi uzgojem i doradom sjemenske pšenice, a od ove godine posijao je samo sjemensku pšenicu visokovrijednih i kvalitetnih sorti. Svoju mehanizaciju i kombajn će nakon toga ponuditi i svojim kooperantima za skidanje ovogodišnjeg uroda.

- Naša tvrtka je posijala kvalitetne, novije sorte kao Kraljica, Viktorija, Mateja Mia, Maja, a nešto sorti imamo u pokusnom uzgoju. Išli smo na kvalitetniji sortiment po iskustvu i najavi da će se pšenice otkupljivati na bazi proteina i glutena. Ovaj naš sortiment nudi upravo takvu pšenicu, a uz pravu agrotehniku, obilatu gnojidbu, tri fungicidna i herbicidna tretiranja, ove pšenice daju odličan rezultat koji će biti u prosjeku oko 7 tona po ha. Prošle godine nismo prodali našim kooperantima svu sjemensku pšenicu, jer potražnje za sjetvom pšenice sve su manje. Sada nam ta dorađena pšenica opterećuje zalihe u ovoj godini. Ove godine dorađenu sjemensku pšenicu pod vlastitim imenom prodavat ćemo samo svojim kooperantima od kojih ćemo i sada otkupiti sve njihove količine pšenice, što je dovoljno za naše potrebe, jer imamo i svoju pekaru, a više otkupljivati nećemo, jer nema potražnje za pšenicom i cijena joj je preniska - tvrdi Grbić, koji ima kapacitete silosa za 3.000 tona pšenice, ali i loše iskustvo kada je urod iz 2015. otkupljivao po 1,05 kn, osušio, skladištio i ovog proljeća prodavao po 0,95 kn jer je cijena na tržištu takva. Tako će i ove godine Grbić d.o.o. ići isključivo na zamjenu sjemenske pšenice u odnosu 1:1,7 i te količine će od kooperanata preuzeti, no današnja cijena ni to neće u potpunosti pokriti i napraviti posao s pšenicom profitabilan. 

Pšenica se sve manje traži, jer tendencija je u smanjenju potrošnje pekarskih proizvoda, a strašno velika i nelojalna konkurencija uvoznika gotovih proizvoda, od pekarskih smrznutih i polu gotovih proizvoda, do tijesta, kolača i dr. - Drago mi je to da su već svi to uvidjeli, jer na to smo mi proizvođači pšenice i pekari već i prije ukazivali, ali bez rezultata. Došao je trend uvoznih lobija i ne koristimo vlastite potencijale i svoje mogućnosti. Čak i neke sorte s kojima smo imali lijepa iskustva u proizvodnji su u potpunosti nestale s tržišta, jer nam se nudi uvoz jeftinih sjemena – kaže Grbić, koji je još prije desetak godina veći dio svojih proizvodnih hektara i preradbenih kapaciteta okrenuo uljaricama, posebno uzgoju buće golice i proizvodnji bučinog ulja u svojoj vlastitoj uljari, te pokrenuo veliku kooperaciju uzgoja buće u Požeštini i širem području Slavonije.

Tekst/foto: Vladimir Protić

NASTAVLJEN CIKLUS BESPLATNIH EDUKACIJSKA RADIONICA „PREHRANA I VAŠE ZDRAVLJE“ -

POŽEGA - Nakon brojnih tema na besplatnim edukacijskim radionicama koje se organiziraju u požeškoj tvrtki Grbić, održana je i radionica o smoothie-ima koji sve više postaju popularni, a svi koji su ih koristili kažu da blagotvorno utječu na kompletno stanje zdravlja. - Smoothie su miksevi voća i povrća koji na brzi i jednostavan način u organizam unose veću količinu voća i povrća i na taj način unos celuloze, minerala, kalija, natrija i željeza, te vitamina, prvenstveno C vitamina kojeg ima u sirovim i neprerađenim proizvodima. Unos i A vitamina kojeg ima u crvenom voću i povrću, te vitamina B kompleksa. Ovim načinom se usitnjena hrana unosi u tijelo i skraćuje put apsorpcije celuloze i hranjivih tvari u naše tijelo. Smoothie se pije pijuckajući, budući da je hrana usitnjena, nema faze žvakanja, koje u mozak daje informaciju do želuca da počne izlučivati enzime probave. Stoga se ne preporučuje smoothie konzumirati naglo i u većim količinama. U njemu nema masti ili bjelančevina, pa se u smoothie može dodavati mlijeko, s kojim dobivamo masnoće i kalcij, te vitamin D. Može se pripremati i s bademovim mlijekom, koje samo izgledom podsjeća na mlijeko, no po svom sastavu nema nikave veze s mlijekom jer je biljnog porijekla. Ukratko smoothie je ubrzani način da u naš organizam unesemo sve potrebe za voćem i povrćem – istakla je dipl. ing. prehrambene tehnologije Andrea Drkulec, nutricionista, koja dodaje da treba u tijelo unositi i ostale nutrijente a ne samo voće i povrće, te savjetuje da samo jedan, najviše dva obroka u danu možemo zamijeniti smoothiem ili ga uzeti kao međuobrok.

- Nije prihvatljivo sve obroke mijenjati sa svježim voćem i povrćem, jer čovjek treba svaki dan unositi te namirnice, ali neke i kuhane. Neke vrste zelenog povrća sadrže veće količine oksalne kiseline koja može stvarati problem osobama s bolesnim bubrezima i bubrežnim kamencem, te osobama s bolestima štitnjače, koji nebi smjeli konzumirati zeleno povrće svježe u većim količinama i sirovom stanju – dodaje nutricionista Drkulec, te osim u ovim slučajevima preporučuje da jedan ili najviše dva obroka zamijenimo smoothiem jer flavonoidi koje sadrži zeleno i crveno voće i povrće djeluje blagotvorno, veže slobodne radikale i zbog toga je korisno konzumirati ga svaki dan.

Radionicu u kojoj su prikazali i pripremali nekoliko vrsta smoothiea vodila je Blanka Berger, učiteljica koja već 6 godina svako jutro pije svoj smoothie. - To je moj način života već šestu godinu a počelo je kad mi je starija kolegica rekla da joj je smoothie pomogao da omršavi, smanjio joj se artritis, postala je pokretljivija i energičnija i sve joj se vidljivo promijenilo. Mene je to zaintrigiralo i počela sam promjenjivati svaki dan, ali samo kao doručak. Zeleni smoothie daje puno energije i poboljšava probavu, te ne bi bio preporučljiv uvečer. Jutarnji smoothie sadržava zeleno lisno povrće, ne korjenasto, voće i dodatke, đumbir, cimet i konopljine sjemenke, te svježe začine, mentu, bosiljak, obvezno s bananom zbog slatkoće i gustoće. To može biti blitva, špinat, lišće peršina, mrkve, cikle, kelerabe, salate, kelja, kupusa. Svako jutro za sebe i supruga pripremim dvije litre i to polako popijemo zajedno. To nas drži cijelo dopodne – kaže Blanka Berger koja je odmah na početku vidjela znatna poboljšanja, pojačalo joj se izuzetno slaba kosa, pojačali nokti, ten na licu je bio znatno bolji i mlađi, probava se poboljšala, krvna slika joj se ubrzo promijenila i na prvoj analizi imala je izuzetno dobru krvnu sliku. Svi polaznici radionica imali su priliku probati dva njena smoothiea i dali punu pohvalu, a i izjavili da bi to mogli koristiti svaki dan.

Tekst/foto: Vladimir Protić

IGRE OKO PŠENICE VELIKIH IGRAČA TRAJU I PRILIKOM OTKUPA -

 POŽEGA – Mala cijena je ponuđena proizvođačima pšenice, posebno od onih najvećih otkupljivača, pa su mnogi pribjegavali skladištenju bar u prvih mjesec, dva, očekujući nešto veću otkupnu cijenu. No da će se prilikom otkupa na mjesto otkupa dolaziti s ne baždarenim uređajima koji određuju njenu kvalitetu, a time i nižu cijenu, toga se nisu nadali. Konkretan loš primjer doživio je dipl. agronom Ivan Grbić, koji je u svoje vlastite silose pohranio oko 2.000 tona pšenice, vlastitog uroda i uroda svojih kooperanata. Nakon 30 dana zbog financijske potrebe odlučio je prodati tek 200 tona i to po 100 tona za dva velika otkupljivača.

- Prije spremanja žita u silose vršimo sami kontrolu i uzorke svake prikolice dajemo još na kontrolu tvrtki Croatia kontrola iz Zagreba koja ima ispostavu na požeškim silosima. Tada smo proteine imali visokih 13,9 %, 25,9% glutena, vrhunski hektolitar uz naravno prinose koji su nadmašili prosjeke prijašnjih godina. Sada u silosu nakon 30 dana pšenica, iz višegodišnjeg iskustva znam, dobije još do 0,5% porasta proteina, te sam očekivao dobru cijenu zbog odlične kvalitete. Kada smo počeli sa utovarom pšenice za Osijek došao je kontrolor iz tvrtke Inspecto d.o.o. Đakovo sa svojim uređajem i izmjerio smiješno male iznose, tek 11,9% proteina, a gluten 23,8%, što znatno utječe na cijenu i po toni gubim oko 140 kuna, što je za mene neprihvatljivo – kaže Ivan Grbić, vlasnik tvrtke Grbić koja se bavi poljoprivrednom proizvodnjom u ratarenju, stočarenju, proizvodnju bučinog ulja i pekarskim proizvodima. Odmah je posumnjao u ispravnost uređaja ili pogrešnu primjenu, no otkupljivač priznaje samo svoju kontrolu, a radnik koji radi kontrolu ne zna ništa.

- Kada sam malo pogledao pobliže uređaj vidio sam da nema nikakvog atesta i baždarenja što je za sve mjerne instrumente obvezno. Pa ja na svom uređaju imam bar 15 raznih markica od baždarenja i atestiranja, na svakoj vagi mora biti baždarenje, a tvrtka koja se bavi time i o njenim rezultatima ovisi mnogo financijskih rezultata, to nema. Zvao sam i poljoprivrednu i tržnu inspekciju no oni o tome nemaju nikakvih saznanja i neznaju tko vrši kontrolu da li su takvi uređaji baždareni – kaže Grbić koji sada sumnja da je uređaj možda i namješten da pokazuje za 2% manje, to jest do 11,9% jer tada znatno pada otkupna cijena. Taj način on vidi samo kao još jedno varanje proizvođača, jer mali poljoprivrednik nema mogućnosti sam izmjeriti ili platiti neko neovisno analiziranje, te mu uglavnom pšenica ide pod najmanje kvalitetnu pšenicu, a time i najmanje plaćenu.

 - Čudno je to da je i moj kupac Žito Osijek angažirao takvu tvrtku za kontrolu, koja nema baždarene instrumente, posebice što postoji uvoznik, serviser i tvrtka za baždarenje takvih mjernih instrumenata i to u Slavoniji. Pod ovakvim uvjetima ja neću prodati svoju pšenicu, a savjetujem i drugima da dobro provjere kakvim instrumentima im kontroliraju kvalitetu pšenice – ističe Ivan Grbić, koji je pošto se obvezao ugovorom dozvolio da se odveze samo ugovorenih 100 tona pšenice, ali na analizu će praviti prigovor i tražiti dodatnu analizu u silosima kupca. Za ostale količine tražit će pravu tvrtku za analizu a ne da doživi da mu malu cijenu za pšenicu još i umanje.

Tekst/foto: Vladimir Protić