Prikazujem sadržaj po oznakama: Benin

UČENICI KATOLIČKE OSNOVNE ŠKOLE ŠKOLUJU SIROMAŠNE -

POŽEGA - Učenici Katoličke osnovne škole u Požegi predali su Dorotei Dunđer, redovnici Marijinih sestara od čudotvorne medaljice novac koji su skupljali tijekom ove školske godine za školovanje siromašne djece u Beninu. Katolička škola od svoga osnutka prije pet godina započela je s projektom školovanja siromašnih učenika u Beninu. Svaki razred školuje jednog učenika. Za jednu školsku godinu potrebno je osigurati 100 eura.

Sestra Dorotea Dunđer koja je već 25 godina misionarka u Beninu kazala je da roditelji ne mogu slati svoju djecu u školu jer za to nemaju novac, a ako i imaju, radije uvijek pošalju muško dijete nego žensko.  - Ženska djeca kada postanu malo svjesnija počinju bježati u školu. Ako nitko za njih ne plati školarinu nitko ih ništa neće ni pitati niti će dobiti svjedodžbu da su završili razred – objasnila je s. Dorotea koja je učenike posebno iznenadila konstatacijom da se tamo djevojčice udaju već s 12-13 godina. Zbog toga je jako važno da im se pruži mogućnost školovanja tako da se ne moraju rano udati, a sa završenom školom moći će se i zaposliti.

 -Da nema vas i sličnih vama mi ne bismo mogli školovati nijedno dijete. Mi smo samo posrednici – kazala je s. Dorotea te zahvalila svima koji se odriču nekih stvari kako bi se mogli školovati siromašni đaci.

 -Već četiri godine, od prvog razreda, mi skupljamo novac za jednu djevojčicu. Kada želim kupiti čokoladu sjetim se kako je njoj teško,  pa umjesto čokolade taj novac donesem u školu. Zbog toga se osjećam jako ispunjeno i sretno jer mogu učiniti dobro djelo i nekome pomoći – kazala je Lucija Morvaj, učenica 4.razreda.

Ravnatelj škole Ivica Žuljević zahvalio je s. Dorotei na dolasku i svjedočenju te učenicima škole što su svojim odricanjem pomogli da njihovi vršnjaci idu u školu.   

POŽEŠKI VRTIĆ POMAŽE GRADNJU SIROTIŠTA U BENINU  -

POŽEGA - Djeca iz požeškog vrtića sv. Leopolda Mandića uručila su Đurđici Lucić iz udruge Anđeosko srce novac za gradnju sirotišta za djevojčice u Beninu. Sirotište za 50 djevojčica gradi udruga Anđeosko srce iz Hrvatske koju čine ljudi koji su boravili u Beninu, jednoj od najsiromašnijih država u svijeta. Požeški vrtićarci skupili su 1165 kuna što će biti dovoljno za kupnju 116 ciglica. Naime za jednu ciglicu potrebno je izdvojiti 10 kuna, a u nju je uključena i gradnja temelja, zidova, krova i uređenje zgrade. Za cijelo sirotište potrebno je 67.500 ciglica.

- Nakon što je Đurđica Lucić posjetila naš vrtić te djeci i roditeljima prezentirala način života tamošnje djece putem fotografija koje je sama snimila za svoga 70-dnevnog boravka u Beninu napravili smo zajedničku radionicu s roditeljima. Izrađene predmete ponudili smo na prodaju u našem vrtiću te smo na taj način skupili novac. Radosni smo što na ovaj način možemo pomoći nekome kome je stvarno pomoć potrebna. U odnosu na njih mi smo svi bogati – kazala je Ružica Franić, ravnateljica vrtića.

Đurđica Lucić, napomenula je da se sirotište gradi za djevojčice jer su one posebno ugrožene. Roditelji ih ne šalju u škole jer nemaju novaca te ih već s 13 godina prodaju nekome za udaju. - Tako mlade kada bi trebale ići u školu, one postaju mame, rode od petero do desetero djece, a često se dogodi da se razbole i umiru te njihova djeca postaju siročad. Svaki iznos pa i 10 kuna mijenja njihovu tešku sudbinu. Vjerujem da postoji puno anđeoskih srca koja žele pomoći tim djevojčicama. Afrička poslovica kaže: Nisu ruke koje daju, već srce daje – poručuje Đurđica Lucić.

(a.t.)

ĐURĐICA LUCIĆ IZ ZAGRAĐA 2,5 MJESECA VOLONTIRALA U BENINU  -

SVAKI DAN JEDU NEZAČINJENU KAŠU A MESO SE JEDE SAMO NA VELIKE BLAGDANE

 Priča o samo jednoj jedinoj napolitanki koju djeca još podijele na listiće sretni što ih je dopao i jedan listić potaknula je Đurđica Lucić, tridesetogodišnju djevojku iz Zagrađa kraj Pleternice da posjeti tu djecu i donese im više od jedne napolitanke. Ta djeca žive u Beninu, jednoj od najsiromašnijih afričkih država. Đurđica je tamo volontirala s redovnicama iz Družbe Marijine sestre od čudotvorne medaljice koje vode sirotišta, škole i zdravstvene ustanove. S još pet curica ona je prošle godine postala kuma maloj Bernadeti iz Benina tako što su joj plaćali školovanje. U Benin je došla s mnogo darova, školskog pribora i naravno slatkiša. Osim njezine obitelji mnogi ljudi kada su čuli da odlazi dali su joj svoj novčani prilog.

–Tamo se djeca raduju jednom jedinom bombonu. Najviše traže slatkiše jer si oni to ne mogu priuštiti. Tamo se meso jede samo za velike blagdane. Svaki dan jedu jednu te istu hranu, nekakva vrsta kaše u koju se ne stavljaju nikakvi začini. Kada sam bila u jednom njihovom internatu djevojke su naišle na leglo štakora koje su zatukle i uz veliko veselje ih ispekle i pojele. Posebno mi je bilo dirljivo kada sam dvojici dječaka dala jedan bombon jer više nisam imala. U usta ga je uzeo prvo stariji dječak i malo ga je cuclao, a onda ga je dao mlađem. Nakon što ga je on malo pocuclao, opet ga je vratio starijem – priča Đurđica posebno potresena sudbinom djece koja od najranijih nogu umjesto igre rade. U školu neki polaze već i s četiri godine jer tako će je prije završiti, a osim toga u školi dobiju jedan besplatan obrok što je za obitelj jako važno, a kojeg osiguravaju brojni donatori iz cijelog svijeta među kojima je mnogi i onih iz Hrvatske. Učionice u kojima nema ništa osim klupa su napravljene od blata s krovom od slame koji više sliči na nadstrešnicu. Djeca pišu na pločice koje brišu rukom.

Za boravka u Beninu susrela je i svoje kumče Bernadetu čije ju je siromaštvo posebno taknulo. Ona živi s obitelji svoje sestre u kućici od blata koja je veličine četiri s četiri metra.  –U toj kućici bio je samo jedan krevet na kojem spava njih osmero. Na njemu sam vidjela malo odjeće, a pokraj kreveta je jedna vrećica s još malo odjeće. Tu je još mala klupčica, plastična kanta, malo posudica, i to je sve. Jednostavno nisam mogla vjerovati kako mogu svi spavati na jednom krevetu – kaže Đurđica koja sada želi pomoći ovoj obitelji da im se izgradi jedna skromna kućica od dvije prostorije. Unatoč tome tamo su, dodaje, svi sretni i veseli. Nemaju struje ni vode po koju odlaze već i najmanja djeca u kilometrima udaljena mjesta noseći je u posudama na glavi. Popločene su ceste samo u glavnom gradu i to one glavne dok su ostale blatnjave i prašnjave.

Posebno su dirljiva njihova misna slavlja koja traju najmanje dva sata, a na kojima se mnogo pleše i pjeva. U njima svi sudjeluju, od najmanje djece na majčinim prsima pa sve do djedova i baka.

Iako joj je bio problem što ne zna njihov jezik, kaže da se s njima sporazumjela na najljepšem i najrazumljivijem jeziku – jeziku ljubavi. Svi koji žele pomoći školovanju djece mogu se obratiti družbi Marijinih sestara u Osijeku.   (a.t.)