Danas slavimo svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije ili blagdan Velike Gospe koja posebnom milošću svemogućega Boga, njezino tijelo, proslavljeno od Presvetoga Trojstva, ujedinjeno s dušom i uzdignuta na nebo, odakle kraljuje u slavi, zajedno s Isusom, kako bi slavila Boga i zagovarala nas.
Na ovaj blagdan koji je ujedno i državni blagdan, praznik i neradni dan, koji se obilježava 15. kolovoza, dan je kada se diljem Hrvatske vjernici odlučuju na brojna hodočašća u marijanska svetišta kojih u Hrvatskoj ima nekoliko. Među najpoznatija spadaju: Svetište Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici, Svetište Majke Božje Trsatske na Trsatu, Svetište Gospe Sinjske u Sinju, Svetište Majke Božje Loretske u Arbanasima kod Zadra, Svetište Gospe od Zečeva u Ninu, Crkva Majke Božje Remetske u zagrebačkim Remetama, Svetište Majke Božje Aljmaške u Aljmašu. U Hrvatskoj je dugovječna tradicija štovanja Blažene Djevice Marije, čemu svjedoče brojne crkve, samostani, molitve i pjesme posvećene Gospi još od najranijih dana hrvatske povijesti. Mariji u čast i slavu posvećena su 1.162 vjerska objekta i osam katedrala u Hrvatskoj, među kojima su katedrale u Zagrebu, Splitu, Puli, Dubrovniku, Varaždinu, Poreču, Krku i Gospiću. Uznesenju Djevice Marije posvećena je i konkatedrala u Senju te bivše katedrale na Rabu, Pićanu i Osoru.
Među Hrvatima izvan Hrvatske važna su marijanska svetišta: Svetište Gospe Olovske, Svetište Gospe od Kondžila u Komušini, Svetište Kraljice mira u Međugorju i Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Širokom Brijegu, Svetište Crne Gospe u Subotici i u Bunariću u Bačkoj te Svetište Gospe Tekijske u Petrovaridnu u Srijemu te Gospa od Škrpjela u Boki kotorskoj i Svetište Gospe Letničke u Letnici na Kosovu.
Nauk o Marijinu uznesenju na nebo proglasio je 1. studenog 1950. papa Pio XII., a službenom proglašenju prethodila je duga tradicija slavljenja, stara kao i samo kršćanstvo.
Posljednje godine na zemlji – one koji su prošle od Duhova do Uznesenja – ostale su obavijene maglom toliko gustom da ih gotovo nije bilo moguće vidjeti pogledom, a još manje do njih prodrijeti. Pismo šuti, i Predaja nam donosi samo daleke i nesigurne odjeke. Njezino postojanje prolazilo je u radu i šutnji: kao skriveni izvor koji daje aromu cvjetovima i svježinu voću. Hortus conclusus, fons signatus (Ct,4,12), naziva je liturgija riječima Svetoga pisma: vrt zatvoren, izvor opečaćen. Održavala je vode živima, potok koji se spušta s Libanona (Ibid., 15). Kao kada je zajedno s Isusom prošla neopažena, bdijući za Crkvu u njezinim počecima. Jasno je da je, bez ikakve sumnje, Marija živjela sa sv. Ivanom, jer je bila povjerena njegovoj sinovskoj brizi. I u godinama koje su slijedile nakon Pedesetnice uglavnom je boravila u Jeruzalemu. Tamo se stalno nalazila blizu sv. Petra. U vrijeme putovanja sv. Pavla, uoči Jeruzalemskoga sabora oko godine 50. (cfr. Dj, 15, 1-34), ljubljeni je učenik među stupovima Crkve (Gal 2,9). Ako je Marija još uz njega, morala je imati oko 70 godina, kako potvrđuje predaja: u dobi koje Sveto pismo smatra zrelošću ljudskoga života (Psalam 89,10).
Ali Marijino je mjesto na Nebu, gdje ju je njezin Sin očekivao. Jednoga dana koji je za nas nepoznat, Isus ju je poveo u nebesku slavu. Kada je objavio dogmu o Marijinu Uznesenju, 1950., papa Pio XII. nije želio objasniti je li Djevica umrla i uskrsnula odmah ili je išla izravno u nebo i nije umrla. Trenutno, kao u prvim stoljećima Crkve, najveći dio teologa misli da je Marija umrla, ali jednako kao i Krist – njezina smrt nije bila danak grijeha – bila je bezgrešna! – nego da bi se posve poistovjetila s Isusom. Od 6. stoljeća na Istoku se slavi blagdan Usnuća Djevice, prijelaz koji je sličniji snu nego smrti. Ostavila je zemlju, kako tvrde sveci, prevezena ljubavlju. Apostoli, osim Jakova Starijega, koji je već bio mučenik, i Tome, koji se nalazio u Indiji, okupili su se u Jeruzalemu kako bi u posljednjim trenucima bili s njom. I jednoga vedroga popodneva zatvorile su se njezine oči pa su njezino tijelo položili u grob.
Oci i pisci Svetoga pisma su, prije svega od 4. i 5. stoljeća upućivali na pojedinosti o Usnuću i Uznesenju Djevice utemeljenom na predaji koja je nastala u 2. stoljeću. Prema toj predaji, kada je Marija bila blizu napuštanja ovoga svijeta, svi apostoli osim Jakova Starijeg, koji je pretrpio mučeništvo, i Tome, koji se nalazio u Indiji, okupili su se u Jeruzalemu kako bi u posljednjim trenucima bili s njom. I jednoga vedrog popodneva zatvorile su se njezine oči pa su njezino tijelo položili u grob. Nakon nekoliko dana, kada je došao, Toma je želio vidjeti Djevičino tijelo, ali našli su prazan grob i čuli nebesku glazbu. Ono što je posve sigurno jest da Djevica Marija, posebnom milošću svemogućega Boga, nije okusila trulež smrti, nego da je njezino tijelo, proslavljeno od Presvetoga Trojstva, ujedinjeno s dušom i da je Marija bila uzdignuta na nebo, odakle kraljuje u slavi, zajedno s Isusom, kako bi slavila Boga i zagovarala nas. To u dogmi navodi papa Pio XII.
Unatoč šutnji Pisma, jedno poglavlje Apokalipse navodi taj slavni Gospin kraj. Jedan veliki znak pojavljuje se na nebu: Žena odjevena Suncem, Mjesec joj pod nogama, a na glavi joj kruna od dvanaest zvijezda (Ap 12,1). Crkveno učiteljstvo vidi u tom prizoru ne samo opis posljednjega trijumfa Crkve nego i opis Marijine pobjede smrti. Izgleda kao da je učenik koji se brinuo za Mariju dok nije otišla na Nebo želio ostaviti stalno prisutnu – na samozatajan i šutljiv način – tu činjenicu, a kršćanski puk je to, nadahnut Duhom Svetim, prepoznao i častio i od prvih stoljeća. I mi, koje pokreće liturgija u Misi bdjenja uoči ovoga blagdana, zazivamo Našu Gospu ovim riječima: gloriosa dicta sunt de te, Maria, quæ hodie exaltata es super choros angelorum. Blagoslovljena si ti, Marijo, jer si danas uznesena nad sve zborove anđela zajedno s Kristom i postigla vječnu pobjedu.