JAKŠIĆ - Vršiti Božju volju je ono najljepše što čovjek može u životu učiniti, a to isto važi i za svećenika. Ako čovjek svoj posao radi s voljom i radošću onda i Bog pomaže – ističe preč. Stjepan Benić, najstariji svećenik Požeške biskupije koji je na prvi dan proljeća navršio 100 godina, od čega je skoro 77 godina svećenik. U mirovini je već 30 godina.
Rođen u Batrini kraj Nove Kapele 1913. godine za svećeničko zvanje se odlučio nakon što je u 7. razredu gimnazije u Glasniku Srca Isusova pročitao da se traže sjemeništarci. Nakon 8. razreda, odnosno mature u Novoj Gradišci odlazi u sjemenište u Zagreb. Za svećenika ga je 1936. godine zaredio tadašnji nadbiskup Alojzije Stepinac čije ime nosi i ulica u kojoj danas živi.
Na prvu kapelansku službu bio je poslan u Novu Gradišku, a zatim u Mariju Bistricu. Za župnika u Stražemanu imenovan je 1940. godine. Tu su mu na početku rata pobunjeni Srbi ubili brat koji je radio kao bilježnik u Biškupcima. U ovoj župi ostao je do 1943. godine, a do kraja rata bio je župnik u Starom Petrovom Selu.
-Nakon što je 16. travnja 1945. godine počelo bombardiranje mjesta, povukao sam se u selo Laze kako bi izbjegao doček partizana. Tamo sam skoro poginuo. Kada su digli most u zrak, od detonacije u kući gdje sam se skrivao, pala su teška vrata s tavana tik do mene. Navečer su u tu kuću došli partizani na večeru. Cijelo vrijeme sam bio u susjednoj sobi. Nakon večere htjeli su i prenoćiti i to baš u sobi gdje sam se skrivao. Domaćica ih je ipak uvjerila da mogu spavati i tu gdje su jeli – prisjeća se preč. Benić koji se nakon dva tri dana vratio u svoju župu gdje je ostao do Velike Gospe.
Te 1945. godine dolazi u novu župu Jakšić gdje ostaje sljedećih 37 godina, do 1982. kada je umirovljen. Iako je uvijek s radošću obavljao svoju svećeničku službu, dodaje, da to nakon rata nije bilo ni malo lako. Pazilo se na svaki župnikov korak i izgovorenu riječ, kako bi se našao razlog da ga se strpa u zatvor gdje su završili i mnogi njegovi kolege ni krivi ni dužni. Sjeća se kako ga je glavni šef tadašnje milicije u Požegi zajedno sa svojom sekretaricom posjetio sedamdesetih godina jer je u kapeli u Tekiću služio misu 10. travnja. Ispitivali su ga zašto je baš toga dana tamo bila misa, a on ih je uvjerio da je to bila čista slučajnost. Naime u selu dulje vrijeme se neće moći služiti misa jer počinju radovi na proširenju kapele pa su to htjeli još jednom obaviti prije radova. Završio je i na sudu jer je jednom svom župljaninu koji je želio otići u Argentinu napisao preporuku. –Rekli su mi na sudu da ja nemam pravo izdavati takva uvjerenja o nekome jer se zna čiji je to posao – prisjeća se preč. Benić kojem su nakon rata skojevci jedne noći ciglama porazbijali i prozore na župnom stanu. Na svu sreću njega nije pogodila ni jedna cigla nego samo komadići prozorskog stakla. Nije u to vrijeme bilo lako ni graditi nove crkve i slične ustanove jer se dozvola teško dobivala. Župnik je ipak uspio ishoditi dozvolu za gradnju samostana za časne sestre koje su 1973. godine došle u ovu župu obogativši njezin duhovni život. Svi zajedno pridonijeli su da je ova župa od 
dolaska župnika Benića dala sedam živućih svećenika i tri časne sestre.
S obzirom da više ne može čitati biskup ga je oslobodio obveze moljenja časoslova, ali zato redovito moli krunicu, a posebno se moli Milosrdnom Isusu čiji je blagdan ustanovio papa Ivana Pavao II, obavezno se ispovijeda na prve petke u mjesecu. Njegova domaćica Anka Uremović koja je s njime već 55 godina ili netko od župnih volontera svaki dan mu čitaju, uglavnom vjerski tisak. A putem Hrvatskog katoličkog radija i Radio Zagreba prati zbivanja u društvu i Crkvi. Televizor nikada nije imao kao i ni automobil. U župu je došao s motorom, ali ga je brzo prodao. Kada je nekud trebao ići, bolesnicima, na sahranu ili služiti misu u okolnim mjestima vozili su ga župljani u zaprežnim kolima ili u automobilu.
–Jedino želim da mi Bog dade dovoljno strpljivosti jer mi je svaki dan sve teže. Noge me sve manje služe pa koristim hodaljku, ali i govor. Postao sam zaboravan. Na pregledu kod liječnika nisam bio godinama. Pijem samo tablete za srce i smirenje. Dosta je bilo života. Svi bi htjeli raj na zemlji, ali toga nema, ovo je dolina suza - kaže najdugovječniji jakšićki župnik kojega njegovi župljani još uvijek rado posjećuju. Svake godine imendan mu dolazi čestitati i sam požeški biskup Antun Škvorčević koji mu je inače dodijelio srebrnu biskupijsku plaketu s Poveljom priznanja i zahvalnosti, a za 70. obljetnicu svećeništva dobio je čestitku i blagoslov Svetog Oca.