U Požeško-slavonskoj županiji trenutno je aktivno 88 slučajeva zaraze korona virusom (COVID-19), 70 osoba nalazi se u kućnoj izolaciji, a 18 osoba je hospitalizirano. U samoizolaciji se nalazi 421 osoba, a ukupno je testirano 33.258 osoba. Na posljednjem testiranju obrađena su 132 uzorka, od kojih su 2 pozitivna.

Preporuke i upute Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo za osobe koje prelaze državnu granicu Republike Hrvatske.

Zbog trenutne situacije na području županije, od 03. srpnja ponovno je aktivirana COVID ambulanta u Požegi, na adresi Matije Gupca 10. Kontaktni broj ambulante: 095/340-0019

Sve Odluke Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske.

Sve upute i preporuke Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.

Pridržavanje svih dosad donesenih mjera i uputa je od ključne važnosti jer odgovornim ponašanjem možemo smanjiti širenje zaraze korona virusa. Svatko mora biti svjestan odgovornosti za vlastito zdravlje, zdravlje obitelji i sugrađana.

Sve informacije vezane uz korona virus možete pronaći na internetskim stranicama Ravnateljstva civilne zaštite MUP-a RH, Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i jedinstvenoj web stranici www.koronavirus.hr

Pripravnost epidemiološke službe  098/9829-204

 Povodom objavljivanja knjige o požeškom piscu Antunu Kanižliću „Tko je Antun Kanižlić?“, autorica učiteljice Valentine Mirković i sestre Slavke Vrbanić, djelatnica Osnovne škole Antun Kanižlić, hrvatski književnik Božidar Prosenjak osvrnuo se na njihov uradak. Mišljenje ovoga cijenjenog hrvatskog književnika bilo je autoricama od izrazite pomoći i važnosti u samim početcima pisanja knjige, ali i tijekom cjelokupnog procesa njezinog nastajanja. Što o konačnom uratku misli i kaže Božidar Prosenjak, možete pročitati u njegovom osvrtu.

    Tko je Antun Kanižlić? Što je ovaj čovjek učinio za svoje suvremenike, a što još i danas čini za nas?

Trebalo je imati hrabrosti postaviti ovo pitanje ljudima na početku 21. stoljeća, koje je zarobio zaborav i kojima ovo ime zvoni samo kao naziv za školu ili ulicu u njihovom mjestu — Požegi. I tko postavlja ovo pitanje?... Djeca. Doduše potaknuta od starijih.

Zamislimo koliko je tisuća i tisuća ljudi kroz mnoge naraštaje živjelo na širem požeškom području a da im nema traga ni spomena, osim što su im možda imena zapisana u starim crkvenim knjigama, a o nekima i koji redak više (otkad je Papa u svojoj dalekovidnosti 1630. godine dao nalog svećenicima da počnu voditi župne knjige). Ukoliko su, naravno, sačuvane.

Nasuprot tome, ime Antuna Kanižlića rođenoga 1699. godine upisuju danas djeca ovoga mjesta u svoje bilježnice, a grad ih čuva na popisu svojih velikana. Kakva je dakle morala biti veličina toga čovjeka da mu djelo doseže tako daleko?

Pokušajmo razumjeti barem nešto od toga. Uzmimo za primjer maleno dijete u dobi od nekoliko godina. Kakvi su njegovi izgledi da opstane ako se o njemu nitko ne skrbi? Može li uopće preživjeti, a kamoli rasti i razvijati se do zrele dobi? A slično je bilo i s narodnim jezikom.     

Pogledajmo kako se govorilo u Kanižlićevo vrijeme pa ćemo vidjeti da je to bio jezik kojega danas jedva razumijemo. Što nam to govori?... Jezik onoga doba, (osobito pisani) bio je još u povojima, sličan govoru djeteta koje nije dobro niti prohodalo. A uz to je bio zapostavljen i gurnut u stranu. Gotovo prezren. Najblaže rečeno drugorazredan. Zašto?

Učeni ljudi Kanižlićeva vremena služili su se latinskim. Pripadnici uglednih društvenih slojeva, a pogotovo obrazovani smatrali su van pameti pisati jezikom prostoga puka, kao kad bi se netko osvrtao na malo, zapušteno i neuko seosko stvorenje, poderanih haljina i proricati mu sjajnu budućnost u nekom budućem vremenu (široku pismenost, osnivanje škola, knjižnica, Sveučilište, Akademiju znanosti, moderne medije kakve imamo danas). Sve to bila je nemoguća fantazija kad je u pitanju stanje hrvatskoga jezika onoga doba.

Uz to i službeni crkveni jezik bio je latinski. Prema tome, uspon na društvenoj ljestvici i pristup u više društvene, pa i međunarodne krugove onoga vremena, nudio se onome tko je poznavao elegantni (gospodski) latinski jezik, kojim se služila znanstvena i crkvena elita, a za službene i administrativne potrebe koristio se jezik stranih državnih zakonodavstava u čijem se sastavu Hrvatska nalazila. Biti netko mogao je samo onaj koji se služio ovim jezicima. Bez toga ključa nisu se otvarala vrata u tzv. bogatije ili barem uglednije slojeve.

A što Kanižlić čini?... Piše i služi se upravo jezikom puka. Obrnimo dakle stvar i krenimo s pitanjem, bi li ovaj naš dragi i jedini materinji jezik mogao opstati, a kamoli poprimiti današnji oblik da se o njemu nisu brinuli ljudi poput Kanižlića? Pogotovo ako znamo, (za usporedbu i primjer), da je put od staro-francuskoga do modernoga francuskoga jezika trajao puna četiri stoljeća, s tim da su Francuzi imali još i vlastitu državu, a mi, Hrvati, bili smo podstanari u tuđim državama gdje se domaći govor gurao u stranu i smatrao niže vrijednim.

Kakva je, dakle, vjera morala biti u ovom čovjeku, kakva ljubav je preplavila Kanižlićevo srce kada se svojevoljno odrekao probitka i umjesto lagodnoga i brzoga puta do društvenoga uspjeha izabrao trnovit i težak smjer?... Bez sumnje, Kanižlić se, kao što je u ono vrijeme bila potreba i običaj nadarenih školaraca, najprije morao uputiti vijugavim i uskim europskim stazama prema metropolama u kojima su vladali drukčiji civilizacijski standardi, te je tamo učio i skupljao iskustvo da bi potom po uzoru na naprednije sredine u ulozi domaćega učitelja prenosio pismenost, znanje, kulturu i duhovnost domaćem čovjeku, poglavito u rodnome požeškom kraju. Nije li takav zadatak bio prezahtjevan za samo jedan ljudski život? Ali bio je to poziv i misija velikana čije svjetlo nije bacalo sjenu samo na tekući dan, nego preko cijelih stoljeća sve do naših dana. Trebalo je za to imati san.

Da bih čitatelju približio veličinu i značenje ove Kanižlićeve osobne žrtve, poslužit ću se primjerom jednoga drugoga hrvatskog velikana, književnika Augusta Šenoe. Sa svojim velikim spisateljskim talentom Šenoa je mogao brzo postati bogat i slavan da se prihvatio pisanja viteških romana koji su u ono doba bili u modi. Ali ne, Šenoa riskira, stavlja na kocku svoju, i egzistenciju svoje obitelji, i piše povijesne romane za koje u njegovo vrijeme nije postojala književna publika. Čista praznina. Grubo rečeno, ostavio je sve i okrenuo se naizgled prema ničemu. Ali, stvorio je, ne samo novu književnu vrstu, nego i novu čitateljsku publiku. Malo je velikana u hrvatskoj književnoj povijesti koji su se tome idealu uspjeli makar približili.

Nešto slično čini i Kanižlić. Okrenuo je leđa lakom i brzom novcu i časti i ugazio u kolotečinu siromaštva, nepismenosti i neznanja da bi izvlačio djecu i mladež svojega vremena iz gliba zaostalosti. Međutim, postoji nešto još veće od toga. Nema ljudske veličine bez moralne veličine. A tako je i s narodom. Ovaj hrvatski sin, dušobrižnik i učitelj to predobro zna. Osim što piše jezikom puka u njegovoj osjetljivoj razvojnoj fazi (modernim rječnikom rečeno u pubertetskom razdoblju, kad mu još Osmalije sa svojom višestoljetnom ostavštinom debelo sjede za vratom), dajući mu tako na važnosti, i osim što se sukobljava s barijerom ukorijenjenih predrasuda i podupire pismenost djece, osobito ženskoga svijeta koji je osuđen na fatalnu zapuštenost i podređenost, on ide i dalje! Bolje rečeno dublje u životnu stvarnost.

Kanižliću je potpuno jasno da hrvatskom narodu nema opstanka ako se ne priljubi uz temeljne životne vrijednosti. Zato je upregnuo sve sile da običan puk podigne na višu duhovnu i moralnu ljestvicu, kako bi mogao ravnopravno stati uz bok europskom okruženju u kojem se nalazi. Znamo da je kultura doduše cvala među hrvatskim plemstvom u njihovim dvorcima, ali ne i u širokim slojevima među neobrazovanim pučanstvom. To postaje polje Kanižlićeva djelovanja. I zato, kao učenik najvećega Učitelja svih vremena, Kanižlić, postaje ne samo učitelj pisanja i čitanja, nego i graditelj moralnih vertikala, na kojima i danas opstajemo i jesmo.

Mislim da ne treba puno mašte da bi se shvatilo kakav je i koliki posao odgoj mladeži čak i danas, uza sve raspoložive medije (knjige, novine, radio, televiziju, internet…).  A kakva li su siromašna sredstva bila njemu u rukama? Kanižlić, u ulozi skromnoga duhovnika, sije molitvenike u narodnu njivu, a u ulozi književnika stavlja pred oči mladeži nemjerljive ljepote vlastitoga zavičaja i ideal jedne mlade djevojke, Sicilijanke Rožalije, koja živi na kraljevskom dvoru, okružena sjajem i bogatstvom i na dometu svega što mlado oko može poželjeti. Ali, začudo, to mlado biće svega se toga odriče i povlači u samoću, gdje se predaje isposničkom životu, posvećena Bogu i predana molitvi. Čini zaokret i junaštvo kakvo je u svako vrijeme teško zamisliti, zakopavši se naizgled u duboku anonimnost, bez izgleda da je itko ikada zapazi, a kamoli da se sazna za nju u širim razmjerima.

Ali, gle čuda! Stvarnost je nešto drugo. U gradu Palermu u Italiji, zavladala je kuga (nešto slično kao današnji Covid).  Bila je to bolest od koje nije bilo lijeka i od koje se masovno umiralo. Međutim, netko se dosjetio da bi tijelo Rožalije, djevojke koja je živjela tako sveto, kad bi ga se posthumno pronijelo gradskim ulicama možda učinilo čudo i zaustavilo zarazu. I zaista, kuga je prestala, a Rožaliju od tada pamte naraštaji i narodi.

Da bismo i opet lakše razumjeli kakve su bile Kanižlićeve namjere, pogledajmo primjer iz današnjeg kuta. Gostujući na brojnim školskim priredbama, uočio sam kako mlade djevojke danas sanjaju o tome da budu, slavne novinarke, glumice, plesačice ili pjevačice… To su zanimanja koja ih privlače. Mnogima se čini da je vrednije biti plesačica, nego domaćica. A ipak, ne tako rijetko, saznajemo iz medija kako baš pjevačice ili glumice, koje su stekle planetarnu slavu na svjetskim pozornicama, usred punoga sjaja svoje karijere, odjednom otkrivaju da je najveća stvar u njihovom životu biti žena i majka. Kanižlić upire prstom još tada u ovu pojavu i govori: Kamo ideš mladi čovječe?(Quo vadis domine?) Okreni se, jer si se uputio u prazninu. Koliko svevremeno i mudro!? 

Kojim jezikom još treba govoriti da bi se shvatilo koliko je daleko letjela misao ovoga čovjeka? Tko je Kanižlić? Čovjek najbolje razumije drugoga kroz vlastita iskustva. Navest ću zato još jedan primjer. Svojevremeno, radio sam pune četiri godine na uređenju knjiga enciklopedijskoga formata o povijesti kraja u kojemu živim i radim. Bile su to knjige u kojima su se poimence navodila imena domaćih mjesta i ljudi. Jedan moj prijatelj, slikar, smatrao je da uzalud trošim svoj književnički talent i upitao me: Pa što ti to treba? Čuj!, odgovorio sam. Ovakvim knjigama, bude li potrebno, dokazivat ćemo pred Ujedinjenim narodima da je ovdje živio naš narod!... Tada nisam ni slutio koliko je blizu bio trenutak da nam usred Domovinskoga ratu baš takva literatura zatreba kao dokaz i svjedočanstvo da je na ovome tlu živio hrvatski narod, a ne neki drugi. I da će te i takve knjige biti krunski dokaz kako je ovo naš, stoljetni teritorij.

I odvjetnici s haškoga suda u obrani naših ljudi povratno su nam poručili kad su primili jednu od naših knjiga koja je svjedočila o mirotvorstvu hrvatskoga čovjeka: Ne znate koliko nam je značila! (Dugo će sjajiti blistava slika pobjedničkoga hrvatskoga ratnika s krunicom oko vrata. Kamo li sreće da taj smjer u miru ne napusti!!!)

Ako toliko znače novije knjige, koliku tek snagu svjedočenja imaju i što znače Kanižlićeva djela i njegovi molitvenici napisani i raspršeni u narod prije toliko vremena? Bez takvih dokaza bili bismo praznih ruku pred svjetskim odvjetnicima koji istražuju krvne grupe pojedinih nacija, kroje karte i ispituju granice do kojih se može i smije protezati egzistencijalno pravo pojedinih naroda. Riskantno je to zanemariti… Osvajači koji posežu za tuđim krajevima često su morali ustuknuti upravo pred ovakvim dokazima. Povijest nas uči da se ono što je obranjeno krvlju i plaćeno životima najboljih sinova lako može izgubiti za pregovaračkim stolovima bez solidnih argumenata kakve sadrže ovakva djela. Velikani poput Kanižlića svojim ostvarenjima pokazuju gdje su duhovne međe naše domovine. Kanižlić je svojim djelovanjem jedan od takvih vidljivih stupova na kojima stoji naš narod. Srećom nije on sam.

Ima u tome još nešto. Razni pretendenti na ove prostore kroz mnoga stoljeća, osim gole sile, služili su se nevjerojatnim metodama kako bi opravdali svoje težnje za pripajanjem tuđih krajeva. Postoje i danas strujanja u svjetskim razmjerima koja nastoje čak i u tobože znanstvenim krugovima, osporiti pravo pojedinih naroda na vlastitu samostojnost, jer navodno nisu dovoljno civilizirani da bi imali svoju državu. Ali, velikani poput Kanižlića, svojim djelima obaraju takve pokušaje i čine ih ništavnima, ma kako bio moćan medijski prostor u koji su posijani. Tragovi koje su ostavili iza sebe ovakvi ljudi dokazuju da hrvatski narod stoljećima pripada europskom kulturnom i civilizacijskom krugu, privržen temeljnim, dubokim, humanim vrijednostima koje ne prolaze.

Promatrajući pojedinu veličinu dolazimo do spoznaje da se ona širi u sve veći i veći prostor. Da bi se razumjelo takve ljude, potrebno je da i sami imamo nešto veće znanje i razumijevanje. A jedan od važnih rasadnika znanja je škola. Dajmo joj dakle za pravo kad čini velike stvari, makar se neukima činile malenima. Što znači jedna slikovnica?

Prođe li skupina turista nekim dvorcem, što će vrijediti izlošci ako im netko ne protumači što oni znače i dovede ih u vezu s aktualnim vremenom? Prošlost i sadašnjost povezane su kao prst i nokat. A tako i znanje i čovjek. Znanje je obveza. To nije tipkanje po mobitelu u koji je netko posložio podatke kako je on htio. Uporaba takve riznice podataka postaje rizična ako se zanemari da je ljudsku pamet izvorno posložio Onaj koji ju je stvorio. Služiti se podatcima bez znanja o tome znači biti rob. Zato paralelna djelatnost koja otvara mladima oči i um, pamet i srce, pa makar bila samo slikovnica, ima posebnu vrijednost.

Bitka je to između pračke i digitalnoga svijeta, između Davida i Golijata, naizgled bezizgledna, ali znamo kako je završila. Mladima je potreban san. Sličan onome kakav je gajio Kanižlić. Što želim time reći?... Samo lud čovjek može ići protiv napretka. Ali, zamislimo najmoderniju medicinsku aparaturu. Što ona znači bez pravoga znanja? Bolje da je nikako ne koristiš, nego da se njome pogrešno služiš. I činiš štetu. Tako je i s pametnom tehnologijom. Ako se dobro zamislimo uočit ćemo koliko je Kanižlić bio velik i važan čovjek i koliko je bio blizak našem vremenu. Usuđujem se reći da je mudrije ovo otkrivati polako u školskim razredima, nego do tih saznanja dolaziti silom ozbiljnih (apokaliptičnih) zbivanja u vremenima koja dolaze. A pri tome odrasli nemaju izgovora. Svi dobro znamo da pravi odgoj ide od roditelja prema djetetu, a ne obrnuto. Čini mi se međutim da živimo u tužnom vremenu kada djeca časovito donose u obitelj prave struje i vjetrove, a upravo odrasli, zauzeti važnijim obvezama pred time zatvaraju oči.

Zato, iako je ovdje riječ o slikovnici namijenjenoj prvenstveno djeci, dobro bi bilo da utroše koju minutu i u nju zavire i odrasli. Našli bi zdenac korisnih saznanja i ako ne više, izvukli bi barem koju kap da njome operu oči od konformizma i taloga dnevne prašine. Vidjeli bi možda da slikovnica obuhvaća obitelj, školu i grad u suradnji. I da je to velika dobrobit za cijeli kraj.  Ovaj poziv u povijest donosi fragmente iz izvornika i poznate literature, uz žive, katkad duhovite dijaloge, bliske današnjem vremenu. Ako ne drugo, možda bi barem crteži na tren odvukli pogled od trgovačkih prospekata, križaljki igara na sreću i tome sličnih sadržaja.

Čovjek modernoga doba prestao je biti zahvalan, a trebao bi biti, barem kao u ovom slučaju, prema trudu i promišljanju uloženom u zahtjevan posao. Jer, sjetimo se, površnost je uvreda Bogu i čovjeku. Ponekad baš ono što na prvi pogled izgleda maleno najbolje ukazuje na veliko i ne baš uvijek lako sagledivo. Jer Kanižlić je otvorena knjiga, a grad je veći s ljudima kao što je on. Pa tako i grad Požega.

A grad kao grad ne postoji. Postoje samo ljudi.

FOTO: Fotografija Božidara Prosenjaka na promociji svoje knjige za djecu Divlji Konj u knjižnici OŠ Antuna Kanižlića o kojoj je pisao tjednik Kronika požeško-slavonska

JAKŠIĆ - Dana 22. ožujka 2021. održano je županijsko Natjecanje iz područja likovne kulture i vizualne umjetnosti. Povjerenstvo županijske razine s članovima, Sanja Mišić.nast.likovne kulture, Vera Ćuže-Abramović prof. likovne umjetnosti, Lidija Šaniček muzejski savjetnik, kustosica povijesti, Andrea Gašparec Dražić nast. likovne kulture i Monika Kostić nast. likovne kulture, odabralo je po tri najbolja rada iz kategorije osnovnih i srednjih škola. Domaćin natjecanja bila je Osnovna škola „Mladost“ Jakšić.

U kategoriji 1A (osnovna škola):

Članovi: Vera-Čuže Abrabović prof. likovne umjetnosti; Andrea Gašparec Dražić nast. likovne kulture i Monika Kostić nast. likovne kulture.

1. Nika Trupinić , OŠ Julija Kempfa, Požega, mentor: Ninoslav Pirović nast. likovne kulture
2. Ana Đimoti, OŠ „Mladost“, Jakšić, mentor: Sanja Mišić, nast. likovne kulture
3. Iva Medić, OŠ Braće Radić, Pakrac, mentor: Nikolina Zanetti, nast. likovne kulture

U kategoriji 2A (srednja škola)

Članovi: Lidija Šaniček muzejski savijetnik, kustosica  povijesti; Andrea Gašparec Dražić nast. likovne kulture i Monika Kostić nast. likovne kulture

1. Karlo Bleziffer, Katolička gimnazija Požega, mentor: Vera Čuže-Abramović, prof. likovne kulture
2. Ema Ester, Gimnazija Požega, mentor: Vera Čuže-Abramović 
3.  Saša Mutić, Gimnazija Požega, mentor: Vera Čuže-Abramović

U posljednja 24 sata zabilježeno je 956 novih slučajeva zaraze virusom SARS-CoV-2 te je broj aktivnih slučajeva u Hrvatskoj danas ukupno 6.394  -

Među njima su 1029 pacijenata na bolničkom liječenju, od toga su na respiratoru 92 pacijenta.
Preminule su 22 osobe a ukupno do sada imamo 5.808 preminulih osoba od Covid 19.

Od 25. veljače 2020., kada je zabilježen prvi slučaj zaraze u Hrvatskoj, do danas ukupno je zabilježeno 258 745 osoba zaraženih novim koronavirusom, ukupno se oporavilo 246 543 osobe od toga 820 u posljednja 24 sata.
U samoizolaciji su trenutno 21 804 osobe.
Do danas je ukupno testirano 1 485 714 osoba, od toga 8 177 u posljednja 24 sata.

Sve Odluke Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske
Sve upute i preporuke Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo

Pridržavanje svih dosad donesenih mjera i uputa je od ključne važnosti jer odgovornim ponašanjem možemo smanjiti širenje zaraze koronavirusa. Svatko mora biti svjestan odgovornosti za vlastito zdravlje, zdravlje obitelji i sugrađana.

Pozivom na broj 113 svakim danom od 8 do 21 sat možete dobiti sve informacije o koronavirusu.
Također, informacije vezane uz koronavirus možete pronaći na internetskim stranicama Ravnateljstva civilne zaštite MUP-a RH, Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i jedinstvenoj web stranici www.koronavirus.hr

"SOLANUM" IZGRADIO SKLADIŠTE ZA DISTRIBUCIJU ROBE A U PLANU I HLADNJAČA -

Nakon reciklažnog dvorišta u jakšićkoj gospodarskoj zoni izgrađen je i prvi objekt jednog privatnog poduzetnika – Josip Sedlaček je izgradio i uselio skladište a na tome ne misli stati. Inače, Josip je vlasnik istoimenog obrta registriranog za proizvodnju i usluge te tvrtke "Solanum" d.o.o. koja se bavi zastupstvom za sjeme krumpira tvrtki iz Njemačke i Nizozemske. Investitor za skladište službeno je obrt u kojemu za sada, kao jedini zaposlenik, radi Damir Mautner. Josip i sin Alen, zaposlenici su Solanuma. Obitelj Sedlaček se već 30 godina bavi proizvodnjom jabuka a posljednjih sedam počeli su saditi i lješnjake. Skladište je izgrađeno upravo zbog toga.

 – Objekt je veličine 480 kvadrata, radovi su počeli početkom 2020. u veljači a završeni su u prosincu. Uporabnu dozvolu smo dobili krajem 2020. To nas košta do sada 1,5 milijuna kuna dakle, skladište s ogradom…tu još treba dodati i asfaltiranje piste ispred skladišta i, na kraju kad se sve zbroji, bit će to investicija od milijun 650 tisuća kuna. Novci su dijelom iz EU, iz mjere 6.2.1. dobili smo oko 360 tisuća kuna, ostalo je naš kredit. Skladište je napravljeno radi spremanja i manipuliranja jabuka i lješnjaka. Trenutno imamo 2 hektara jabuka i 10 hektara lješnjaka. Bit će tu i sokovi od jabuka, naravno. Privremeno su sad ovdje krumpiri, iznajmili smo prostor na tri mjeseca Solanumu, to je sjeme krumpira koje dolazi iz Njemačke i Nizozemske a odavde ga dalje distribuiramo širom Hrvatske. Ranije smo jabuke skladištili kod kuće, za krumpir smo imali iznajmljeni prostor na željezničkoj stanici, lješnjaci su bili još mladi i tako, snalazili smo se. Prošle godine su lješnjaci imali prvu ‘pravu’ berbu i sad nam je skladište neophodno – ispričao je J.Sedlaček.
Novo skladište za sada će zadovoljavati potrebe obitelji Sedlaček no, oni već sad razmišljaju o ‘koraku dalje’.

– Za sada ostaju ove količine jabuka, lješnjaka i sokova ali će se to povećavati. Brat Mario sada ima 6 hektara lješnjaka ali su oni još mladi. Kad budu u punom rodu, skladištit ćemo ih također ovdje. U skladište stane oko 7 šlepera robe a cilj nam je da ono bude puno cijele godine. Ako još netko ‘naleti’ da mu treba prostor, iznajmit ćemo ga. Inače, u budućnosti planiramo i gradnju hladnjače jer bez nje nema ništa. Gradit ćemo ju uz ovaj objekt – najavio je Alen Sedlaček.
A mi najavimo kako se u jakšićku gospodarsku zonu planiraju ‘useliti’ još dva privatna poduzetnika no, o tome, drugom prilikom.

POŽEGA - Grad Požega uspostavio je i stavio u primjenu, odnosno u punu produkciju platformu „e-usluge Grada Požege“. Platforma je realizirana vlastitim kapacitetima unutar službi Grada Požege te predstavlja dio SmartCity aktivnosti Grada Požege. Ova platforma objedinjuje digitalne usluge i radne procese koji se odvijaju digitalnim putem. Sastoji se od dva osnovna područja – područje web aplikacija i područje digitalnih obrazaca.

Područje web aplikacija objedinjuje i otvara zainteresiranim građanima i poslovnim subjektima pristup određenim web aplikacijama, primjerice, GIS preglednik programa raspolaganja poljoprivrednim zemljištem, aplikacija transparentno.pozega.hr za uvid u registar javne nabave, i ostale raspoložive aplikacije. Platforma je profilirana kao središnje i jedinstveno poslužno mjesto, kako za građane i poslovne subjekte, tako i za službenike Grada Požege. Tako se na platformi nalaze i aplikacije koje imaju ograničen pristup samo za registrirane korisnike, a služe obavljanju svakodnevnih radnih procesa upravnih tijela, npr. aplikacija za upravljanje i održavanje nerazvrstanih cesta Grada Požege.

Područje Digitalni obrasci predstavlja niz izrađenih i kategoriziranih web obrazaca putem kojih građani mogu podnijeti zahtjev prema upravnim odjelima Grada Požege.

Trenutačno je na platformi integriran 21 web obrazac koji su transformirani u digitalni oblik te funkcionalni za primjenu. Obrasci su prilagođeni za prikaz preglednika na osobnim računalima te na pametnim telefonima i tabletima. Korištenje digitalnih obrazaca olakšava podnositeljima postupak predaje zahtjeva te skraćuje ukupno vrijeme postupka od podnošenja do rješavanja, a u brojnim slučajevima i smanjuje potreban broj dolazaka u Grad. Osim tih prednosti, građanima se omogućuje preglednija evidencija njihovih podnesaka, jer sustav svu komunikaciju s pratećim podacima o podnesku, odnosno zahtjevu, podnositelju dostavlja povratno i putem elektroničke pošte.

Zahtjeve i druge podneske i dalje je moguće predati klasičnim načinom, bilo osobnom dostavom u pisarnicu Grada Požege ili putem pošte. No, digitalni obrasci predstavljaju alternativnu, odnosno dodatnu mogućnost komunikacije građana i poslovnih subjekata s Gradom Požegom, kojoj je cilj olakšati i povećati kvalitetu komunikacije.

Pristup platformi može se ostvariti kroz izbornik na službenoj internetskoj stranici Grada Požege, ili putem sljedeće poveznice: https://www.pozega.hr/eusluge/.

Kompleks dvorca baruna Trenka u Trenkovu, koji je od privatnog vlasnika 2019. otkupila Požeško-slavonska županija s ciljem zaustavljanja daljnjeg propadanja i revitalizacije njegove baštine s parkom, postat će posjetiteljski centar i nova kulturno-turistička destinacija, a projekt je samo u prvoj fazi vrijedan 4,5 milijuna kuna, od čega je 3,8 milijuna kuna dobiveno iz EU-a. Prema dostupnim izvorima, dvorac i park su od 1702. do 1945. bili u vlasništvu više grofova, baruna i poznatih obitelji političkog i društvenog života, ali i Kraljevske komore. Dvorac, dio parka i pomoćne zgrade upisani su u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao zaštićeno kulturno dobro. Park dvorca upisan je 1964. godine u Registar zaštićenih objekata prirode kao spomenik parkovne arhitekture, a zahvaća površinu od 5,20 hektara. Najpoznatiji je vlasnik tog imanja, odnosno gospoštije Velika, barun Franjo Trenk, iznimno zanimljiva ličnost hrvatske i europske povijesti, istaknuti vojskovođa koji je živio od 1711. do 1749. godine Zanimljivost perivoja bio je Trenkov hrast ispod kojega je barun Trenk proglašavao osude kmetovima. Nakon Drugog svjetskog rata dvorac i imanje bili su u funkciji poljoprivredne škole, proizvodnih i skladišnih kapaciteta poljoprivrednih kombinata i osnovne škole, za vrijeme Domovinskog rata objekt je dobio vojnu namjenu, da bi nakon 1992. bio prepušten zubu vremena.

Požeško-slavonska županija povjerila je pripremu i provedbu projekta Panori – regionalnom koordinatoru razvoja Požeško-slavonske županije. U projekt su uključeni djelatnici muzeja, knjižnice, kazališta, turističkih zajednica, konzervatorskog odjela, ustanove za zaštitu prirode, turističkih zajednica, škola, javnog sektora, kao i udruge u kulturi i povijesni stručnjaci, a Interpretacijski plan dvorca Trenkovo izradila je renomirana tvrtka za kulturni turizam Muze. Kako je istaknula Senka Horvat iz Panore, u “oživljavanju” dvorca kao mjesta baštinskih priča iz Trenkova i okolice, najviše će se isticati fenomeni vezani uz baruna Trenka i ostale plemićke obitelji koje su se izmjenjivale u dvorcu i imale utjecaj na imanje i razvoj kraja, a svaki od njih nosi priču koja zrcali određeni povijesni kontekst Hrvatske i Europe.

“Iako park promatramo kroz prizmu prirodne baštine kojoj treba dati značajnog prostora, jasno je da su dvorac i park jedinstvena i nerazdvojna cjelina, što će se u interpretaciji uzeti u obzir. Pričat će se priče o suživotu čovjeka i prirode, plemstva i puka, ali i o širim procesima koji su utjecali na život ovog kompleksa i ovdašnje lokalne zajednice. Osmišljene su različite funkcije i sadržaji u dvorcu, parku i gospodarskim zgradama. Stalna izložba bit će multimedijalna, ali dijelom upriličena i putem stvarnih i autentičnih predmeta koji su činili inventar dvorca te će interaktivno i zaigrano otkrivati i pričati priče. Park je jednako kao i dvorac put do doživljaja baštine, različitih priča i legendi iz prošlosti, ali i otkrivanja važnih poruka za budućnost. U vanjskom i unutarnjem prostoru omogućit će se i odvijanje kulturnih i društvenih manifestacija. Osigurat će se prostori suvenirnice, caffe bara, restorana, nekoliko smještajnih jedinica, ali i prostori za djelovanje udruga i čitaonice. U svojoj edukativnoj funkciji dvorac i park bit će mjesta održavanja edukacija, radionica i predavanja za široki krug dionika. Park obnovljen u maniri francuske arhitekture, parkovni elementi sa stazama i mostovima preko potoka Veličanka koji dodatno obogaćuju ovaj prostor, ponovno će postati oaza mira i opuštanja”, objasnila je Senka Horvat.

Kako je rekla, ključna je literatura o kompleksu knjiga “Park u Trenkovu” Juraja Zebića i Tomislava Crnjca, iz koje saznajemo da je u 18. stoljeću dvorac bio sjedište feudalnog imanja Velika koje se spominje još 1332. O samom Trenkovu dvorcu ne zna se još uvijek puno jer njegova povijest nije dovoljno istražena.

“Zna se, pak, da se radi o kasnobaroknom, klasicističkom dvorcu za koji se vjeruje da je izgrađen u drugoj polovici 18. ili početkom 19. stoljeća. Predmeta i namještaja iz dvorca ostalo je i čuva se malo, a nekoliko ih je u Gradskom muzeju Požega. Današnji dvorac, dakle, izgrađen je nakon Trenkove smrti, no poznat je kao “Trenkov dvorac”. Naime, u Trenkovo doba na tom je mjestu stajala barokna kurija koja je kasnije dograđena i pretvorena u dvorac, koji s parkom čini jedinstvenu cjelinu. Park obiluje raznovrsnim biljnim i životinjskim vrstama, od faune posebno ribama, pticama, rakovima, gmazovima, kukcima i sisavcima. Flora parka bogata je mnogim vrstama drveća i grmlja. Parkovnu arhitekturu čine dvije komponente: biljke i arhitektonski elementi. Arhitektonski elementi vrlo su malo zastupljeni, uglavnom u prvom dijelu parka. Vodeni elementi su potok Veličanka koji velikim dijelom prolazi kroz park i potok Razinec koji manjim dijelom omeđuje park. U parku su tri pomoćne gospodarske zgrade i bazen. Bazen je nekoć bio kupališni, dimenzioniran za potrebe obitelji Rakodczay, no u njemu su gotovo pola stoljeća plivala i ronila seoska djeca zbog čega je imao značajnu društvenu funkciju.”

Mladi postdoktorand Pavao Nujić nedavno je doktorirao povijest na temi Petrovaradinske pukovnije u drugoj polovici 18. stoljeća. Predaje na Katedri za filozofiju i povijest Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti, a u svom znanstvenom radu bavio se, između ostalog, i barunom Trenkom. Istaknuo je da je barun Franjo Trenk prvenstveno bio vojnik i časnik koji je kao profesionalac služio u vojskama Habsburške Monarhije i Ruskog Carstva, a bio je i istaknuti vlastelin s velikim imanjima na prostoru Slavonije, posebice unutar Požeške županije. Iz naše perspektive, za njegovu vojnu karijeru ključna je, po Nujiću, činjenica da je uspostavio neregularnu postrojbu sastavljenu gotovo isključivo od Slavonaca, s kojom je aktivno i uspješno sudjelovao u Ratu za austrijsku baštinu, a zaslužan je i za uspostavljanje prve regularne i ujedno najdugovječnije slavonske pukovnije, koja je postojala u kontinuitetu nešto manje od dva stoljeća.

“Oni su kao neregularna laka postrojba prozvani ‘pandurima’, a o njima i njihovu zapovjedniku nizale su se brojne priče već tijekom njihova života, čime se već 1740-ih postavlja mitska baza. Budući da je sam barun Trenk bio vrlo osebujna ličnost i da su njegovi memoari sredinom 18. stoljeća bili čitani, brzo je stekao poseban status velikog i beskrupuloznog ratnika. Kroz vrijeme su nastale i brojne druge legende i mitovi o njemu i njegovu djelovanju, a jedna od najpoznatijih je navodna ljubavna veza sa samom caricom i kraljicom Marijom Terezijom, što naravno nije potvrđeno historiografskim istraživanjima. Stoga, moglo bi se reći da Franjo barun Trenk i danas živi više kao mitska nego povijesna osoba, odnosno kao određeni duh vremena svoga doba i utjelovljenje svega onoga što je u srednju Europu donijela praksa tzv. malog rata, tada slabo poznata i vrlo odbojna središnjem vojnom strategu, vojnom teoretičaru i najvećem neprijatelju Habsburške Monarhije i carice i kraljice Marije Terezije, pruskom kralju Fridriku II. Upravo je pruski kralj jedna od važnih osoba u njegovoj konačnoj sudbini, a uz koju se također veže jedna od legendi – da je barun Trenk u ratu uspio zarobiti samog kralja Fridrika II., ali ga je pustio nakon odigrane partije šaha u kojoj je izgubio, naravno, uz veliku otkupninu u novcu”, rekao je Nujić i nastavio o zanimljivim anegdotama koje se vežu uz Trenka:

“Tako je on u svojim memoarima već na prvoj stranici napisao da pri rođenju nije davao znakove života te da ga je spasila domišljata babica koja mu je stavila pijevčev kljun u zadnjicu i uz pomoć cjevčice pijevcu je puhala u zadnjicu sve dok nije uginuo, a Trenk je zatim počeo vrištati. Zatim navodi da je s pet godina nosio očev mač na gradski sajam i s njim rastjerivao prodavačice voća kako bi njegova braća mogla nesmetano krasti i pobjeći. Njima je to, naravno, bila samo igra, s obzirom na to da su dolazili iz imućne plemićke obitelji, a naknade i kazne za njihova nedjela uredno je plaćao otac. Samo tijekom službe u vojsci Ruskog Carstva bio je nagrađen za hrabrost, imao je tri malodobne ropkinje, zadobio je teže ranjavanje, redovito se sukobljavao i tukao s drugim časnicima, sudjelovao je u nekoliko dvoboja zbog časti sa smrtnim ishodima, bio je osuđen na izgnanstvo u Sibir i na smrt, više puta je bolovao od jake groznice i mislio da se neće izvući, a od svega je naveo da mu je najteže bilo to što se dvije godine nije ispovjedio zbog izostanka katoličkih svećenika. Njegova svakodnevica bila je protkana neprestanim situacijama i događajima na rubu smrti, usponima i padovima, zločinima i junaštvima.”

Istina je, navodi dalje Nujić, da su Hrvati stekli slavu u Ratu za austrijsku baštinu koji je trajao od 1740. do 1748. Tako je o vojnim pothvatima Trenkovih pandura pisao u svojim novinama i Benjamin Franklin, istaknuti državnik i jedan od očeva osnivača SAD-a, a uglavnom su ih nazivali Hrvatima ili “pandurima”, nešto rjeđe Slavoncima. Trenkovi panduri su bili na lošem glasu zbog napada na vojsku i vojnu opskrbu, pljačkanja i uništavanja civilnog dobra te nasilja nad civilima, ali su također donijeli vojnu glazbu na bojišnicu srednje Europe. Koristili su je kao zastrašivanje neprijatelja uz korištene bojnih pokliča, što je bilo uobičajeno u ratovima s Osmanskim Carstvom.

Nuić je objasnio zašto je Trenk osuđen na doživotnu tamnicu i je li bio kriv: “Optužnica protiv baruna Trenka sastojala se od 10 točki među kojima su prevladavale optužbe za pljačkanje, otmice, silovanja i previše strog odnos prema svojim časnicima i vojnicima. Međutim, ta prva optužba bila je odbačena jer nije bilo konkretnih dokaza koji bi izlazili izvan ‘objektivnih okolnosti’ djelovanja. Prvotna je istraga bila njemu u korist te je zaključak bio da barun Trenk i nije mogao drugačije postupati s obzirom na to da je zapovijedao neregularnim postrojbama koje nisu dobivale direktnu plaću u novcu, koje su bile novačene među razbojnicima i čiji su časnici također bili vrlo neprofesionalni pa se posljedično od njega nije mogla očekivati ista razina ponašanja i profesionalizma kao kod pukovnika regularnih pješačkih linijskih pukovnija.”

Međutim, nastavio je Nuić, Trenkovi protivnici na dvoru nisu mirovali i počele su se širiti klevete koje su dosezale čak do optužbi za veleizdaju i pokušaj oružane pobune. Tada je nastala priča da je Trenk ne samo opljačkao kraljevski pruski logor, nego je uspio zarobiti i kralja Fridrika II. kojeg je zatim pustio uz golemu otpremninu umjesto da ga je izručio Beču i time okončao rat. Optužbe i klevete su se nizale, a njegova nagla narav učinila je puno da u očima carice i kraljice Marije Terezije pokaže krivnju i istinitost tvrdnji svojih neprijatelja, premda su bile neutemeljene. U konačnici je pritvoren nakon što je u Beču u kazalištu napravio eksces, kada je prvotno jednog generala i svog bivšeg časnika izazvao na dvoboj, da bi zatim drugog svog bivšeg časnika za kojeg je smatrao da ga je prevario prilikom prodaje vlastelinstva Nuštar pokušao baciti preko ograde lože. Otegotna okolnost bila je, kaže Nujić, to što se sve to dogodilo “u prisutnosti carskog dvora”, čime je njegovo ponašanje interpretirano kao direktna uvreda Monarhiji. Premda su car Franjo I. i njegov brat princ Karlo Lotarinški stali u obranu baruna Trenka, ističući njegove velike vojne zasluge, Marija Terezija ostala je nepokolebljiva u nakani da kazni baruna pa ga je tako konačna optužnica teretila za korištenje rata u svrhu masovnog pljačkanja i osobnog bogaćenja, veliku okrutnost prema podređenima, ali ovog puta i sudjelovanje u pokušaju oružane pobune u Slavoniji protiv Monarhije.

“Ubrzo mu je zaplijenjena sva imovina, što nije proteklo bez problema jer je Požeška županija prvotno odbijala predati njegove posjede sve dok sama carica i kraljica nije osobno intervenirala. Presuda prema optužnici bila je okrivljujuća, a kazna smrt. U posljednji trenutak Marija Terezija ukazala mu je ‘milost’ i poslala ga na doživotnu tamnicu u Spielberg kraj Brna, gdje je proveo svoje posljednje dane. Uopće nije sporno da je barun Trenk sa svojim pandurima počinio brojna nedjela diljem srednje Europe, da je kumovao raznim pljačkama, otmicama, malverzacijama, okrutnostima itd., ali je također neosporno da je u trenutku nužnosti njegova ponuda da sastavi odrede od razbojnika i hajduka koji bi činili učinkovitu i besplatnu vojnu snagu bila prihvaćena, samo da bi ih se dvor, u neku ruku, odrekao kada su se okolnosti neposredne opasnosti promijenile. Političkim dvorskim spletkama barun nije bio dorastao, a koliko su bile utjecajne najbolje govori to što ga ni sam car Franjo I., muž Marije Terezije, u konačnici nije mogao spasiti na temelju njegovih direktnih vojnih zasluga, koje su uistinu bile značajne. Zavist zbog slave i uspjeha bili su za njega daleko pogubniji od oružja neprijatelja.”

Izvor: nacional.hr

U razdoblju od 1. ožujka do danas na području Vukovarsko-srijemske županije u naseljima Podgrađe i Nijemci (općina Nijemci) zamijećeno je uginuće divljih ptica, crvenokljunog labuda. 

Tijekom predmetnog razdoblja u Centar za peradarstvo Hrvatskog veterinarskog instituta dostavljene su ukupno tri lešine divljih ptica te je kod dvije ptice laboratorijskim pretraživanjem utvrđena visoko patogena influenca ptica podtipa H5N8, dok je kod jednog labuda potvrđena influenca ptica podtipa H5N8, a utvrđivanje patogenosti je u tijeku. Nalaz sekvenciranja cijelog genoma prvog uginulog labuda upućuje na usku povezanost s izolatima virusa H5N8 detektiranim u divljim pticama i peradi u Rusiji i Kazahstanu te europskim zemljama, ali ne ukazuje na epidemiološku povezanost s VPIP potvrđenom na farmi tovnih purana u studenom 2020. godine.  

Također, na području Parka prirode Kopački rit zamijećeno je povećano uginuće divljih ptica. Do sada je pretražen uzorak jedne čaplje s negativnim rezultatom, a u tijeku je laboratorijsko pretraživanje ostalih uginulih divljih ptica.  

Tijekom 2021. visoko patogena influenca ptica prema sustavu za prijavu bolesti Europskoj komisiji potvrđena je:  

• na 15 lokacija koje drže ptice u zatočeništvu u 6 država članica EU; 
• na ukupno 644 gospodarstava s peradi u 16 država članica EU i 2 treće zemlje (Ujedinjeno Kraljevstvo i Ukrajina) od čega najviše u Francuskoj (426 mjesta izbijanja) i Njemačkoj (98 mjesta izbijanja) i 
• u divljih ptica u 23 države članice EU i 4 treće zemlje (Ujedinjeno Kraljevstvo, Švicarska, Ukrajina i Norveška).  

Udruga stočara Požeško-slavonske županije održala je svoju Izbornu skupštinu na kojoj je uz 15 članova dio sudjelovao i preko telefona. Za predsjednika su izabrali Franju Odobašića iz Poljanske, za dopredsjednika Josipa Josipovića iz Kunovaca  a za tajnika i blagajnika Zlatka Bradića iz Ugaraka.

Kako ima puno nagomilanih problema u stočarstvu odlučili su odmah krenuti sa radom. Obići će i sve općine i gradove na području županije da vide koliko se do sada potiče i sufinancira razvoj stočarstva i da li se može u jedinicama lokalne samouprave to povećati. Proračuni bi se trebali značajnije uključiti u taj razvoj jer naše selo ostaje bez stoke i proizvodnje mlijeka sve manje. Štale su prazne a mi uvozimo za 260 milijuna eura mlijeka. Svinjci i tovilišta su prazna a mi uvozimo za milijune eura samo svinjskog mesa.

 U požaru izgorjela suha trava i nisko raslinje

U ponedjeljak 22. ožujka 2021. oko 19.45 sati u mjestu  Orljavac na neutvrđeni način je došlo do požara na zapuštenom voćnjaku te je izgorjela suha trava i nisko raslinje.

Upozoravamo građane da prilikom spaljivanja biljnog otpada na otvorenim prostorima, prvenstveno šumama i poljoprivrednim površinama, posebnu pozornost obrate pri rukovanju vatrom ili lakozapaljivim predmetima koji bi mogli izazvati požare.

Prometne nesreće tijekom protekla 24 sata

Tijekom protekla 24 sata na području PU požeško-slavonske dogodile su se tri prometne nesreće s materijalnom štetom, u mjestu Velika u Industrijskoj ulici, Vukojevici te u Pleternici u Ulici Eugena Podubskog.