POVODOM 24. OBLJETNICE SJEĆANJA NA ŽRTVU GRADA VUKOVARA U DOMOVINSKOM RATU -

PLETERNICA – Hrvatska knjižnica i čitaonica Pleternica u povodu 24. obljetnice sjećanja na žrtvu grada Vukovara u Domovinskom ratu organizirala je predstavljanje knjige Preživio sam Vukovar i Ovčaru, autora Vilima Karlovića, umirovljenog satnika iz Zagreba. Predstavljanju su nazočile majke poginulih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu, branitelji nekoliko braniteljskih udruga iz Pleternice i Požege, brojni Pleterničani, pleternička gradonačelnica Antonija Jozić i njeni zamjenici Domagoj Katić i Marinko Markota.

S gostom, Vilimom Karlovićem i njegovom knjigom, nazočne je upoznao Franjo Novak, ravnatelj knjižnice, pročitano je nekoliko pjesama, te nekoliko ulomaka iz knjige. Sam autor predstavio je te dane, kada je iz Zagreba odlazilo puno mladih u Domovinski rat. Samo iz njegove ulice nekoliko, iz njegovog kvarta desetci, čak i u nekoliko slučaja kao njegov, dva brata. Gledajući bol svoje majke, koja je oplakivala njegovog brata koji je poginuo, istakao je da razumije bol majki koje su izgubile svoje sinove, te se posebno obratio majkama u dvorani koje su izgubile svoje sinove u Domovinskom ratu.

Nakon prezentacije porazgovarali smo s Vilimom Karlovićem.

Kad svake godine gledamo onu kolonu ljudi u Vukovaru, mnogi se pitaju može li se uopće zaboraviti i oprostiti ono što se tamo zbilo. Što vi mislite?
- Zaboraviti ne trebamo, na to nas obavezuju istina… ali, stvari treba gledati u kršćanskoj dimenziji. Mi smo kršćani, Isus nas je naučio praštati i mislim da trebamo iznaći snagu i poštivati svoju žrtvu ali isto tako iznaći snagu i oprostiti, tražiti oprost u svom srcu da bi mogli stvarati našu domovinu

Kad vam je bilo najteže? Da ste u nekom trenutku izgubili vjeru i nadu da ćete preživjeti?
- U Vukovaru sam proveo dva mjeseca i bilo je nekoliko trenutaka kada sam bio blizu smrti, međutim, najteže mi je bilo u jednom trenutku u jednoj kući kada sam se bio pomirio s tim da vjerojatno neću preživjeti. Bilo je trenutaka kad vi posumnjate da je kraj, da je gotovo, ali ti trenuci kad sam mučen u jednoj kući već nakon preživjele Ovčare, kad sam vraćen na Velepromet i izveden iz Veleprometa i mučen u toj kući, tad je bio jedan trenutak kad sam mislio zaista da je gotovo… To je bio trenutak kad sam se doslovno predao Bogu i zamolio ga da me primi u svoje kraljevstvo ali, naravno – to je ona ljudska dimenzija da možeš biti spreman umrijeti, da umireš, ali opet znaš da nada nije izgubljena. Nada nije bila nikad izgubljena, jer naša je nada u našem Spasitelju.

Da li je baš to ono što je sve ljude 'držalo' na životu u onim nenormalnim uvjetima u Vukovaru?
- Bog je u svojoj mudrosti ljude satkao od nevjerojatno čvrstog materijala tako da zaista čovjek se može, i sam sam to prošao, prilagoditi, može istrpiti i najgore stvari. Na neki način teško je i zamisliti koliko je u tim obiteljima u tom gradu bilo patnji i koliko je ljudi i patilo… ali, bio sam svjedok u tim najtežim trenucima i da su ljudi u najtežim trenucima bili vedri, da su imali nadu, da su jedni drugima mogli pružiti utješnu riječ, da su pomagali jedni drugima, brinuli jedni za druge. Nije bilo one agonije, depresije ...

Da li je bilo, možete li se sjetiti, u takvim uvjetima nekog sretnog trenutka, da se nešto proslavilo… nečiji rođendan, da ste zapjevali, šalili se?
- Da, bilo je samo što sam ja uvijek bio izuzetno blizu bojišnice tako da nije bilo mogućnosti za neko pravo slavlje. Ali, mi smo znali kad je kome rođendan i onda bi napravili malo slavlje, našli bi negdje neku kobasicu. Imali smo jednu priliku, jedan domaći čovjek u toj nestašici hrane i svega, znao je da smo mi ekipa iz Zagreba, donio nam je u sred rata, a već je falilo i kvasca za kruh, već se jeo tvrdi kruh. Čovjek nam je donio punu tacnu mesa, palačinki. U prvi mah nam je bilo neugodno, nismo to htjeli, onda je on rekao: Za naše branitelje mora biti makar svi mi bili gladni. Inače, u toj je obitelji bilo troje djece, stari roditelji. Nije objasnio kako je to uspio pronaći, ali, Vukovarci inače imaju taj svoj smisao za humor i mnoge sam Vukovarce upoznao koji se non stop šale, tako da, iako je bilo teško i mračno, ipak su ljudi živjeli u nekakvoj svojoj radosti.

Upoznali ste Branka Drinovca, čovjeka iz ovog kraja, koji je poginuo u Vukovaru?
- On se borio u jednoj grupi blizu nas – i znam ga više preko drugih ljudi, ali sam ga u svojoj knjizi spomenuo zbog njegovog herojstva i onog kakav je vojnik bio. Njegova grupa je držala jedan specifičan položaj. Znam da je bio jedan od najhrabrijih momaka.

Što sada nakon skoro 25 godina reći? Što bi svatko trebao znati, što na mlade prenijeti, uostalom, što je za vas Vukovar?
- Za mene je 18. 11. rođendan moje domovine. Vukovar treba gledati kroz jednu ključnu stratešku točku koja je Hrvatskoj omogućila da učvrsti svoje linije, da uspostavi obranu, da naoruža brigade i nakon toga da se i obrani, da se oslobodi, Vukovar znači, nije samo žrtva – njega treba poštivati kao žrtvu – ali, Vukovar je, iako je to bio vojni poraz, on je bio žrtva pobjednička. Ja dosta tu žrtvu vukovarsku, uvijek gledam kroz Božju dimenziju, jer tu je zaista bilo toliko elemenata Božje prisutnosti. Vukovar je zaista temelj naše domovine i to treba djecu naučiti. Naravno, to zahtjeva i malo proširiti nekakva znanja i o Domovinskom ratu, poznavati neke stvari, jer nažalost, gdje god imate Božju dimenziju s druge strane imate i zlo koje se bori protiv toga. Zlo uvijek pokušava biti protiv istine jer istina jednostavno ne može funkcionirati sa zlom.

VILIM KARLOVIĆ rođen je u Zagrebu 1970. godine. Bavio se vrhunskim sportom i postao seniorski prvak bivše države u full-kontaktu. U obranu RH dragovoljno pristupa u kolovozu 1991, prvo na banijskom ratištu, a onda s postrojbom odlazi na Vukovarsko bojište. Nakon pada Vukovara i zarobljavanja, preživljava strijeljanje na Ovčari i masakr na Veleprometu, te je odveden u zatvor u Sremsku Mitrovicu gdje je proveo 6 mjeseci. Nakon razmjene i povratka u Hrvatsku ponovno se 1992. uključuje u borbena djelovanja na južnom ratištu, 1993. sudjeluje u Maslenici, 1995. u Bljesku, Oluji. Krajem 2000. g. na dužnosti je zapovjednika bojne i dobiva zadaću ustroja postrojbe za mirovne vojne operacije pod zapovjedništvom UN-a i NATO-a. Dobiva priznanje američkih generala i timova, te postaje borbeni instruktor tima američkog MPRI. Odabrao je i obučavao prve vojnike HV-a koji su kao postrojba sudjelovali u mirovnoj operaciji u Afganistanu. Danas živi u Velikoj Gorici kao umirovljeni satnik, oženjen i otac 6. djece.

Tekst/foto: Vladimir Protić