RAZGOVOR S POVODOM: glumica požeških korijena Antonija Stanišić -

Prepoznatljivo ste i cijenjeno ime na hrvatskoj glumačkoj sceni… Kada ste odlučili da će gluma biti Vaš životni poziv?
- Pa zapravo, vrlo rano sam shvatila da je kazalište nešto u čemu jako uživam. Neki moj izolirani svijet mašte i igre u kojem mogu biti sve što poželim. Bilo je to još u osnovnoj školi, kad sam se susrela s književnikom Tinom Kolumbićem koji je tada na mojoj školi predavao hrvatski jezik i vodio dramsku i literarnu grupu. Brzo smo se prepoznali, govorio je meni bliskim jezikom, dalekim od stvarnosti, a opet tako stvarnim u razigranom dječjem svijetu. On mi je odškrinuo vrata a ja sam ih objeručke rastvorila i bacila se u sve što se nalazilo iza. Na tome sam mu beskrajno zahvalna.

 Rođena ste Požežanka... Da li Vaši glumački počeci kreću iz požeškog kazališta? Tko su bili Vaši glumački uzori u rodnom gradu?
- Dobro ste rekli, ja sam rodena Požežanka, ali sam se nakon prvog razreda gimnazije preselila u Zagreb, prvo je to bilo kratkoročno jer zbog rata nije bilo nastave, a sestra mi je vec studirala u Zagrebu pa je bilo logično otići i ne izgubiti školsku godinu, a onda se dogodio moj susret sa Zagrebom, velikim gradom koji je nudio bezbroj mogućnosti za moje tada brojne interese i hobije, da ne spominjem mogućnost odlaženja na predstave u brojna kazališta, i eto me do danas u Zagrebu, već 24 godine. Na pitanje da li se osjecam Požežankom ili sad već Zagrebčankom, uvijek odgovaram da sam sretna što imam dva grada podjednako moja. U jednom mi je djetinjstvo, u drugom odrastanje, tko zna gdje ću ostariti?! Tako da moji počeci, izuzev dramske grupe Tina Kolumbića, nisu vezani uz požeško kazalište, iako sam tijekom Akademije zajedno sa svojim kolegama, sugrađanima, Ines Bojanić i Jasminom Telalovićem radila na njegovom putu ka profesionalnosti, i uz to me vežu mnoge lijepe uspomene.

 Završili ste Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, kakve Vas uspomene vežu za taj studentski period Vašeg života?
- Moj studij glume odvijao se još uvijek u vrijeme kada je zagrebačka Akademija bila jedina akademija u cijeloj zemlji, godišnje je završavalo maksimalno desetak studenata studij glume i rekla bih da je to neki maksimum koji malena zemlja poput Hrvatske, u kojoj se, ne sjećam se koliko godina nije otvorila niti jedna nova kazališna kuća, može podnijeti. Oslanjali smo se još uvijek na neku tradiciju, studenti do treće godine nisu smjeli raditi izvan Akademije, sapunica nije bilo. Ni to nisu bile zlatne godine Akademije, ali su na njoj predavale još neke živuće veličine iz čije se blizine dalo dosta naučiti.
Mislim da sam na Akademiji dosta naučila, imala sam prostor i vrijeme baviti se stvarima koje me zanimaju i koje volim. Najviše sam naučila od Doris Šarić Kukuljice, Helene Buljan, Tomislava Rališa i Ivane Buljan Legati, sjajnih glumaca i pedagoga.

Koja uloga je obilježila Vašu glumačku karijeru?
- Teško je izdvojiti jednu ulogu koja bi obilježila moju karijeru. Svaka vas nova uloga obilježi na svoj način, nešto pomakne iznutra, otkrijete nešto novo o sebi ili se pak suočite s nekim ograničenjem. Ako pak mislite za koju sam najviše nagrađivana onda je to svakako uloga Ruže u predstavi “Motel Mrak“, GK Komedija u režiji Marice Grgurinović.

 Koja Vam je najdraža uloga koju ste odigrali i da li ste dobili kakvu nagradu za svoja umjetnička ostvarenja?
- Jedna od najdražih ostala mi je osim spomenute Ruže, Ruta u predstavi „Weismann i Crveno Lice“ gdje sam igrala djevojku koja boluje od autizma, pa je čitav rad na ulozi bio upoznavanje sa svijetom o kojem sam do tada malo znala, budući da obožavam raditi za djecu moja svojevrsna ostvarenja dječjeg sna bile su uloge Pipi u predstavi „Pipi Duga Čarapa“ i Heidi u istoimenoj predstavi. Za svoj rad primila sam dva puta Nagradu hrvatskog glumišta, najviše strukovno priznanje, zatim Nagradu za najbolju mladu glumicu na Festivalu glumca, pa Nagradu publike na Danima satire....

Trenutno radite, da li ste stalna članica nekog kazališnog ansambla?
- Trenutno glumim u predstavama svog matičnog kazalista GDK Gavella. Zadnja uloga ove sezone bila je Ivy u predstavi „Kolovoz u okrugu Osage“, koju je režirala Slađana Kilibarda, radili smo tri mjeseca, nije bilo uopće lako napraviti predstavu po kojoj je snimljen i vrlo uspjesan hollywoodski film u naslovnoj ulozi s Meryl Streep, ali sretna sam da smo uspjeli. Predstava je doslovno hit, publika ju jako voli, iako traje tri sata, izlazimo na poklon nekoliko puta uz ovacije. Predstava je rasprodana po dva tjedna unaprijed, lijepo je to doživjeti nakon dosta vremena. Glumim uz sjajne kolege Anju Šovagović Despot, Bojanu Gregorić Vejzovic, Nelu Kocisz, Jelenu Miholjević, Darka Milasa, Hrvoja Klobučara, Ranka Zidarića, Zorana Gogića, Janka Rakoša, Lukreciju Tudor, Anju Durinović i Đorđa Kukuljicu.

 Majka ste prekrasne djevojčice... Koliko je majčinstvo promijenilo Vaš cjelokupni životni bioritam?
- Majčinstvo je stvarno nešto nevjerojatno!!! Mislim, čitaš o tome i ljudi ti govore, ali tek kad postaneš roditelj, možeš razumjeti. Mislim da se premalo govori o njegovoj ljepoti. Uvijek se ističe zahtjevnost, a ja bih dodala da najljepše stvari traže najviše od svakoga. Promijenilo me jako i na tome sam jako zahvalna. Svakodnevno učim od svog djeteta iskreno se čuditi i upijati ljepotu svijeta i ovog sadašnjeg trenutka kao da sutra ne postoji. Biti majkom, smatram stvarno najvećim blagoslovom u svom životu.

 Možete li uskladiti privatni život i glumačku karijeru?
- Pitate me da li mogu uskladiti privatni život i karijeru, duboko u sebi osjećam da to nikako ne ide zajedno, barem u mom slučaju. Svjedoci smo brojnih blistavih primjera sjajnih uspješnih žena koje su ujedno i majke više djece. Svaka čast! Ja imam samo jedno dijete i ne mogu reći da roditeljstvo spajam sa karijerom. Dijete je apsolutno na prvom mjestu, a posao na nekom minimumu potrebnom da ostanem u kakvoj takvoj formi. Roditeljstvo je za mene posvećenost, apsolutna posvećenost, barem u ovih nekoliko prvih godina. Možda bi da radim neki drugi posao, manje zahtjevan, bilo drugačije. Nemoguće je letjeti s probe na predstavu, a onda još i snimati, da ne spominjem da bi na večer bilo dobro pogledati, kad nemaš predstavu, što rade kolege. To je posao koji zahtjeva tvoju prisutnost, umjetnost trenutka koji se brzo zaboravlja. Hvala Bogu puno sam igrala do trenutka kada sam postala majka, tako da mi nije teško palo što više ne radim tako puno. A dijete sve stostruko vraća.

 Očekujemo Vas na požeškim „daskama“ gdje je i počela Vaša glumačka priča?
- Upravo igram u predstavi „Tuna Bunjavilo“, Josipa Kozarca u režiji Tomislava Pavkovića koja je svoju premijeru doživjela 30. lipnja. U toj predstavi glumim lik ciganke Maruške i za sada se jako dobro zabavljam. Budući da sam članica dramskog kazališta nemam često priliku igrati komedije, a zapravo ih volim raditi, pa me ovaj „izlet“ jako veseli. Drago mi je što ponovo igram na požeškim daskama i što ću neko vrijeme provesti u rodnom gradu sa svojim roditeljima. Uvijek mi je osvježenje raditi s novim ljudima, a u ovoj predstavi igram sa Zijadom Gračićem, Ivanom Vukelićem, Ivanom Grčićem, Lovrom Ivankovićem, Sarom Stanić i Svenom Mađarevićem.

 Što možete poručiti mladima koji žele svoj život provesti u glumačkim vodama?
- Mislim da svatko treba slijediti svoj san i ostvariti sebe, pa kakav god on bio. Vremena su uvijek teška ili laka na svoj način. Najvažnije je ući u ovaj posao iz ljubavi prema njemu, nikako iz puke želje za komadićem slave, jer ona brzo dolazi i prolazi. I neka čitaju što više, po mogućnosti dobru literaturu.

Tekst: Vanda Mršić Šimić Foto: Vladimir Protić