DESET GODINA JEDNA OD RIJETKIH LOVKINJA U POŽEŠKO-SLAVONSKOJ ŽUPANIJI  -

 DOLJANCI – Među lovcima, koje je stoljećima bilo uglavnom muški hoby, već desetak godina uspješna je i cijenjena lovkinja Ankica Josipović, iz potpapučkog sela Doljanci. Upravo ti lovački muški kolege ističu je kao dobrog lovca, posebno u onom drugom dijelu lovstva, koji ljudi obično ne vide, a to je briga za lovište, za životinje u lovištu, posebno u zimskom periodu. Ankica je posebno aktivna u kulinarskom dijelu, kada priprema vrsne specijalitete od divljači, pa se u njenoj lovačkoj sobi nakon uspješnog lova okupljaju lovci te uz njeno vodstvo pripremaju lovačke delicije.

 - Cijeli život provodila sam sa lovcima i njihovim lovačkim pričama, a nakon smrti supruga koji je godinama bio aktivan lovac odlučila sam i sama postati lovkinjom. No pušku nisam u ruke uzela dok nisam položila lovački ispit. U samim početcima voljela sam sama ići na čeku i zapucati da me nitko od kolega ne vidi. No ubrzo sam stekla iskustva i svoju prvu odstrijeljenu divlju svinju, no još uvijek se sjećam i suza koje su tada potekle, jer mi je bilo žao – kaže Ankica koja voli taj svoj boravak u prirodi, druženje s lovcima u lovu, brigu za životinje.

 - Nas lovce svi uvijek povezuju samo s odstrelom divljači, a zapravo mi daleko više vremena provedemo u radu u lovištu, brizi za divljač, tijekom godine uzgajamo brojne poljoprivredne kulture koje koristimo zimi za prihranu divljači, uređujemo hranilišta a kad je zima i veliki snijeg odlazimo u šumu i nosimo divljači hranu – kaže Ankica, koja se svojom ženskom rukom izborila i za najbolju majstoricu kada su u pitanju specijaliteti od divljači. Tako su se za posljednjeg druženja članova njenog lovačkog društva u to mogli uvjeriti i neki predstavnici medija. Tu je bila odlična juha od povrća i fazana, meso divlje svinje u umaku od gljiva i lovačke knedle, odresci od jelena u lovačkom umaku, te mesna štruca od divlje svinje. Zaista lovačke priče o umijeću lovkinje Ankice nisu pretjerane, mislimo da su delicije i bolje.

 - Veliko zadovoljstvo mi je što su stopama moga pokojnog supruga, a sada i mojima krenuli i moji sinovi, prvo najstariji, zatim drugi, a nedavno je i najmlađi sin postao lovac. Sada su se na mene već naviknuli moje lovačke kolege – kaže Ankica koja već u Lovačkom savezu Požeško-slavonske županije obavlja i neke dužnosti, no najviše voli otići u prirodu, otići u lov.