RAZGOVOR S POVODOM: VERICA KEMPF, PRIPADNICA JEDNE OD NAJSTARIJIH POŽEŠKIH OBITELJI -
Potječeš iz jedne od najznamenitijih požeških obitelji... Pradjed, Julije Kempf bio je povjesničar i osnivač je požeškog Gradskog muzeja, djed ti je bio profesor povijesti, stric Davorin poznati glazbenik...
Kako je bilo odrastati uz takvu bogatu obiteljsku prošlost prožetu knjigama, raznim obiteljskim pričama, uspomenama?
- Kako je bilo odrastati... Imala sam jako lijepo djetinjstvo, puno ljubavi i pažnje... Djed mi je prije svega bio djed, a tako sam ga i doživljavala. Imao je topao osmijeh i volio hraniti ptićice. Imam sliku, djed i ja u Požegi, i pradjedova knjiga "Požega". Od malena volim knjige. Odrasla sam s njima. Jako sam se radovala kao dijete, kad je dolazio stric Davorin iz Zagreba…
U Požegi si živjela do svoje 14-te godine, Kakve te uspomenu vežu za taj period tvog života?
Uspomene... Prekrasne... Ljubav, prijateljstva... Sviranje klavira... Knjige, brdo knjiga. Bezbrižni momenti. Igranje sa prijateljicama, badminton, Monopoly, sretni trenutci.
Neko si vrijeme živjela u Slav. Brodu, završila si srednju medicinsku školu... Sada živiš i radiš u Beču u kojem si već 20 godina...
Da li često posjećuješ rodnu Požegu i kako se osjećaš kada si u 'svom' gradu?
- Da, u Slavonskom Brodu sam završila tri godine medicinske škole, poslije sam otišla u Beč. Volim i Brod... U Beču sam da, tu je moj život. Radim kao medicnska sestra. Požegu volim posjećivati, volim ljude u Požegi, tu se osjećam toplo, maženo i paženo, nailazim na razumijevanje, tu viđam ljude koje od malena poznam, osjećaji su posebni. Dolazim kako kad, nekad proljeće, jesen, nekad prije ljeta, različito, tata mi je tu, i tu su moji korijeni. Mislim da nikad ne smijemo zaboraviti svoje korijene. Nije slučajno, gdje smo odrasli, niti gdje smo rođeni.
Ime tvoga pradjeda Julija nosi jedna škola i ulica u kojoj si i sama odrasla. Da li si ponosna na činjenicu da su tvoji preci ostavili trajan pečat ovom gradu?
- Naravno da sam ponosna. Što reći, ponosna i sretna !
Tvoja obitelj vlasnik je jedne od najbogatijih hrvatskih, privatnih knjižnica... Možeš li nam izdvojiti neke rijetke i vrijedne naslove iz te kolekcije?
- Da, imali smo brdo knjiga. Vjerojatno i ja zato jako volim knjige od malena. Moj tata i stric Davorin su darovali knjige Gradskoj knjižnici u Požegi i sretna sam zbog toga. Neki od naslova : "Iz Požeške kotline", monografija, 1914. god., "Novi listovi iz Afrike", monografija 1894. god., "Od Save do Adrije Bosnom i Hercegovinom", monografija 1898 god., "Požega", monografija 2010. god., "Zlatna požeska dolina", Monografija, 1931. god.
Što te najviše podsjeća na rodni grad kada si daleko, u stranom svijetu?
- Ma Požega mi je u srcu, gledam ju na kompjuteru, pričam o njoj s prijateljicama, znaju da ju volim, Požega je jednostavno dio mene.
Tvoja baka i teta također su bile prosvjetne radnice... kako to da si ti izabrala medicinsku struku, za svoj životni poziv?
- Da, baka mi je radila na Osnovnoj školi, današnjoj "Julija Kempfa", slikala prekrasne slike, ulje i akvarele. Teta Mira je isto bila učiteljica, jako vedra duša i divna osoba. Htjela sam upisati medicinsku, tako sam se odlučila sa 14 godina, napisala sam prijemni u Medicinskoj školi u Slavonskom Brodu, prošla, i eto... 3 godine završila u Brodu, i još kompletno obrazovanje u Beču, sad radim kao diplomirana medicinska sestra. Jezike volim, njemački sam naučila u Austriji, puno sam si prevodila, hvatala predavanja, pisala, i tako...
Misliš li da će se sada kad je Hrvatska članica Europe, poboljšati socio-ekonomska situacija u našoj državi, kakav imaš dojam, općenito, o situaciji ovdje, kada dođeš iz Beča?
- Ono što ja vidim, situacija je u Hrvatskoj teška, imamo tako lijepu zemlju, puno prirodnih bogatstava, more, jezera, predivna priroda, povijest, odlična vina, hranu, a za mlade tako je teško. Posla nema, korupcija mi se ne sviđa, politika nije dobra. Ono što me je rasplakalo, baš sad u ožujku. Čitam novine, u Požegi djeca su gladna. Djeca su gladna u našoj Hrvatskoj, na to mogu samo reći, molite se, vi koji imate više dijelite s drugima, nekad kad su najteže situacije u životu to može povezati ljude?
Misliš li da Požega ima neki kulturni potencijal kojim se može predstaviti potencijalnim ulagačima?
- Požega ima veliku povijest. Mislim da to treba prezentirati, i unutar Hrvatske i van Hrvatske. Mnogi poznati ljudi su potekli baš iz Požege. Kulturu treba poticati, tamburicu, pjesmu, promovirati gostoljubivost naroda u Slavoniji. U to se može uklopiti i kultura naših djedova, baka, stari namještaj, kako je bilo prije u Slavoniji, kakav se život vodio... Mogla bi se potaknuti prijateljstva sa drugim gradovima... Nek ljudi osjete Požegu!
I, za kraj razgovora, kao rođena Požežanka, mlada žena, možeš li našim čitateljima,'poslati' neku poruku?
- Volim Slavoniju, tu su moji korijeni... Želim poručiti, svatko od nas ima neke talente, jedan ili više... Razvijajte svoje talente koje vam je Bog dao, nijedan trud nije uzalud. Dragi moji ljudi, vi ste Požega. Grad uvijek čine ljudi koji su u njemu, ili dio njega.