ZAGREB – Hrvatska pošta stavit će u optjecaj 29. travnja 2024. nove prigodne poštanske marke iz serije „Znameniti Hrvati“. Motivi na ovogodišnjoj seriji prigodnih maraka, čija je autorica zagrebačka dizajnerica Sabina Rešić, jesu hrvatski glazbenici Srebrenka (Sena) Jurinac, Milko Kelemen i Vladimir Ruždjak. Vrijednost maraka je 0,72 eura po motivu, a otisnute su u nakladi 25.000 primjeraka po motivu i u arcima od 20 maraka. Hrvatska pošta tiskala je i prigodnu omotnicu prvog dana (FDC).Nove prigodne marke mogu se kupiti u poštanskim uredima ili online na internetskoj stranici https://www.epostshop.hr/.

Tekst pratećeg letka uz prigodne marke napisalajeErika Krpan, muzikologinja i članica HDS-a.

Srebrenka (Sena) Jurinac (Travnik, 24. 10. 1921. – Augsburg, 22. 11. 2011.), sopranistica i velika hrvatska vokalna umjetnica, ubraja se u red nekolicine posebnih hrvatskih pjevačica koje su osvojile najuglednije svjetske operne pozornice. Školovala se u Zagrebu, studirala je pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Marije Kostrenčić i već za vrijeme studija nastupala je u HNK-u privlačeći pozornost ljepotom svoje rafinirane muzikalnosti istaknuvši se u nekoliko uloga, osobito u naslovnoj ulozi na praizvedbi opere Sunčanica Borisa Papandopula održanoj 1942. pod dirigentskim vodstvom skladatelja i u režiji Branka Gavelle. Godinu dana poslije Oktavijan Miletić povjerio joj je ulogu Sidonije Erdődy u svojem filmu Lisinski. Godine1944. s uspjehom polaže audiciju u Bečkoj državnoj operi u kojoj će se zadržati sve do umirovljenja 1982. godine. Ostvarila je ne samo niz uloga nego i međunarodnu karijeru koja ju je iz Beča vodila na velike svjetske operne pozornice; nastupala je u milanskoj Scali, Operi u Parizu, Covent Gardenu u Londonu, opernim kazalištima u Bruxellesu, Zürichu, potom u San Franciscu, Chicagu, Buenos Airesu, Sydneyju te na festivalima u Edinburghu, Glyndebourneu (od 1949. redovito), Firenci (Maggiomusicale), Svečanim igrama u Bayreuthu (1957) i Wiesbadenu.

U matičnom je kazalištu interpretirala većinu sopranskih uloga postupno prelazeći s lirskih na dramske uloge. Tijekom karijere surađivala je s najvećim dirigentima 20. stoljeća, od L. Matačića i H. von Karajana, pod čijom je palicom nastupila na Svečanim igrama u Salzburgu u ulozi Cherubina u Figarovu piru W. A. Mozarta, do W. Furtwänglera, O. Klemperera, H. Knappertsbuscha i E. Kleibera. Hrvatsko se slušateljstvo jamačno sjeća njezina posljednjeg nastupa u Hrvatskoj kada je na Varaždinskim baroknim večerima 1978. uz pratnju Zagrebačkih solista izvela ariju iz opere Julije Cezar G. F. Hãndela tada se zauvijek oprostivši od domovine.

Milko Kelemen (Podravska Slatina, 30. 3. 1924. – Stuttgart, 8. 3. 2018.),

skladatelj čiji se opus danas unekoliko može držati paradigmom za modernitet hrvatske glazbe druge polovine 20. stoljeća, bio je doajen hrvatskoga glazbenog stvaralaštva, nosilac brojnih priznanja i nagrada, jednako u Hrvatskoj kao i u Njemačkoj koja je od ranih sedamdesetih godina 20. stoljeća bila njegova druga domovina. Osnovno i srednje obrazovanje završio je u Virovitici, a studij kompozicije 1951. kod S. Šuleka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu; usavršavao se u Parizu, Freiburgu i Münchenu. Od 1953. asistent je i docent na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a od 1968. do 1970. Composerin Residence u Berlinu. Od 1969. do 1972. predavao je na Konzervatoriju Robert Schumann u Düsseldorfu, od 1973. profesor je kompozicije na Visokoj glazbenoj školi u Stuttgartu. Utemeljitelj je i prvi predsjednik Muzičkog biennalea Zagreb, međunarodnog festivala suvremene glazbe (1961.) te od 1981. do smrti njegov počasni predsjednik. Kao dirigent je gostovao, a kao gost profesor predavao u brojnim zemljama svijeta. Godine 1988. izabran je za dopisnog člana JAZU-a, a 1995. u Slatini su utemeljeni Dani Milka Kelemena kao svako godišnja manifestacija.

Među Kelemenove brojne nagrade upisane su i tri Nagrade grada Zagreba (1955., 1957., 1960.), Beethovenova nagrada grada Bonna (1961.), Nagrada Bernhard Sprengel Hannover (1969.), Grosses Bundesverdienstkreuz za kulturu SR Njemačke (1973.), Odličje Chevalier de sartset deslettres Republike Francuske (1980.) te Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo (1984.).„Energiju u glazbi valja razumijevati kao primijenjen a ne čist pojam, koji se javlja u mnogostrukim oblicima, ovisno o različitim pretpostavkama različitih vrsta glazbenog izražaja. Zakon održanja energije imanentan je glazbi“,zapisuje Kelemen usvojoj knjizi Svjetovi zvuka. Doista, naučeni na inspirativno ozvučavanje zakona energije u glazbi u opusu ovog autora, ponekad poistovjećujemo ludički karakter pojedinih aspekata njegova rukopisa s energijom. Stoga dio Kelemenova stvaralaštva koji očituje rigidnost zapisa uvijek pomalo zbunjuje smirenom ozbiljnošću zapisa te krajnje kontroliranoj, gotovo potisnutoj energiji u svakoj njegovoj skladbi.

Vladimir Ruždjak, bariton, skladatelj, operni redatelj (Zagreb, 21. 11. 1922. – Zagreb, 9. 10. 1987.),

jedan je od najvećih hrvatskih glazbenika 20. stoljeća. Diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1946. solo pjevanje u razredu prof. Milana Reizera kao prvi poslijeratni diplomant tog odjela. Debitira 4. 7. 1946. u Operi HNK u Zagrebu u operi Gianni Schicchi G. Puccinija, a od 1948. do 1955. stalno je angažiran u Hrvatskom narodnom kazalištu kao solist opere. Godine 1948. pobjeđuje na Jugoslavenskom natjecanju muzičkih umjetnika u Zagrebu, 1949. na Međunarodnom pjevačkom natjecanju u Ženevi, a 1950. osvaja 1. nagradu na Međunarodnom pjevačkom natjecanju u Verviersu (Belgija). Debitira 14. 11. 1954. u Hamburgu u Verdijevu Trubaduru; od 1954. do 1972. operni je prvak u Hamburgu gdje će odigrati niz glavnih uloga i sudjelovati u nekoliko svjetskih praizvedbi. Istodobno gostuje na brojnim velikim svjetskim opernim pozornicama (Opera San Francisco, Sadler's Wells Opera, Covent Gardenu Londonu, Boljšoj teatar u Moskvi…), a od 1962. do 1964. član je Metropolitan opere u New Yorku; pritom je stalni gost Opere HNK u Zagrebu i brojnih koncertnih pozornica u zemlji i inozemstvu razvijajući i karijeru koncertnog pjevača.

Ostvario je stotinjak opernih uloga i opsežan koncertni repertoar. Za bogatu međunarodnu umjetničku aktivnost 21. 8. 1962. primio je počasni naslov Kammersänger. Sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća odlučuje se skladateljskoj i reproduktivnoj djelatnosti pridružiti i redateljsku, pa idućih godina ostvaruje dvadesetak opernih režija. Godine 1970. počinje i s pedagoškim radom; kao redoviti profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu odgojio je niz kvalitetnih pjevača. Kojom se god umjetničkom aktivnošću bavio, Ruždjak se tomu uvijek potpuno posvećivao jer umjetnički je čin uvijek podrazumijevao potpuno intelektualno i emocionalno angažiranje. Pritom je neizostavna bila naglašena potreba za sintezom, za nalaženjem fokusa u kojem bi bili usredotočeni svi njegovi estetski i moralni postulati. Učio je s lakoćom, s visokim izvedbenim standardima. Glasovita ljepota njegova baritona bila je temelj na koji je prislonio izvrsnu tehničku osposobljenost i vrhunski muzikalitet koji se posebno očitovao u koncertnim izvedbama, osobito solo popijevke, kojoj je najvećim dijelom posvetio i skladateljski opus. U skladbama se najviše oslanjao na narodne izvore.