ŽABLJAK / CRNA GORA - Planinari HPD Gojzerica Požega, njih 60, prošli tjedan proveli su 5 nezaboravnih dana na Žabljaku u Crnoj Gori. Žabljak je turistički gradić koji se nalazi na području nacionalnog parka Durmitor, u neposrednoj blizini istoimene planine na nadmorskoj visini od oko 1400 metara. Durmitor je najljepša i najviša planina u Crnoj Gori, a na njoj se nalazi mnoštvo prelijepih i zanimljivih vrhova. Posebno se ističu Bobotov kuk visok 2523 mnv, najviši vrh Durmitora i Crne Gore te Savin kuk visok 2313 mnv, do kojega se stiže skijaškom žičarom sagrađenom 80-tih godina prošlog stoljeća.
Cjelokupna avantura započela je u srijedu 21. lipnja 2023. godine na autobusnom kolodvoru u Požegi, kada su se planinari ukrcali i krenuli na dugi put. Putovali su noću na relaciji: Požega - Slavonski Brod - Bosanski Brod - Doboj - Zenica - Sarajevo - Mostar - Stolac - Trebinje - Nikšić - Žabljak, ukupno 650 km. Organizator i vodič ovog zanimljivog planinarsko - turističkog pohoda, bio je Višeslav Turković, inače predsjednik društva i licencirani planinarski vodič.
Negdje u prijepodnevnim satima nakon prelaska četiri granice, planinari su konačno stigli u Žabljak. Tamo ih je dočekao lokalni vodič Zdravko Danilović, inače strastveni planinar i dobar poznavatelj Durmitora. Brzo su se smjestili u unaprijed dogovoreni smještaj i krenuli prema kanjonu rijeke Tare, gdje ih je dočekala hipnotizirajuća ljepota moćne Tare, rafting njenim neukrotivim brzacima i posebno adrenalinsko iskustvo na mjestu najdubljeg kanjona u Europi i drugog na svijetu iza velikog Grand Canyona. Doživjeli su prelazak mosta Đurđevića Tare na visini od 172 m iznad rijeke, vožnju najdužim zip line-om u Europi iznad čudesnog kanjona koji je isklesala snaga vode. Nakon svega večerali su pravu riječnu pastrvu i vratili se u smještaj kako bi se odmorili za sutrašnje napore.
Drugi dan očekivao ih je najteži ispit, a to je bio visokogorski uspon na Bobotov kuk. Planinu diva, na koju je priroda posložila 48 impozantnih vrhova s preko 2000 mnv, a između njih utkala brojna ledenjačka, kristalno čista jezera, predivne smaragdno zelene boje. Do podnožja planine stigli su autobusom, dok su ostatak morali savladati vlastitim nogama. Na pohod je krenulo njih preko 50 što je zaista velika grupa, na što je vodič pokazao veliku skepsu. Skepsa je uskoro razbijena dolaskom do prvih sajli i njihovim brzim savladavanjem cijele grupe. Puni samopouzdanja i optimizma nastavili su prema vrhu, prateći uske planske staze. Kako su se uspinjali vegetacija je pomalo nestajala, a vrh Bobotov kuk postajao je sve vidljiviji. Promatravši ga iz ovog položaja nikako nije bilo jasno, kako je moguć uspon na tako strmu stijenu pod tako oštrim kutem. Vizualni pogled često prevari pa ti se stijena čini nesavladivom, ali kad joj pristupiš otvore ti se neke nove mogućnosti za lakše savladavanje. Onda uz pomoć sajli ili blažeg nagiba stijene, uspijevaš se popeti mic po mic. Obišavši jedno od ledenjačkih jezera, nastavili su strmo do sedla podno vrha, a onda je krenula prava avantura. Ispred njih se pojavio strmi ledenjak, koji su morali prijeći u dužini od stotinjak metara. I ovu prepreku uspješno su savladali uz veliki oprez i strpljenje vodiča. Sve do završnih sajli podno vrha nastavili su prelaziti ostatke snijega te strme i klizave litice, pomažući jedni drugima i bodreći se. Došavši do završnog uspona uz pomoć sajli, bili su svjesni svog uspjeha i da su nadomak vrhu, koji viri odmah iza ugla.
Nakon 5 sati mukotrpnog penjanja, proklizavanja i prelaženja ledenih prepreka, konačno su stigli na vrh. Raspoloženje je bilo sjajno......bili su puni radosti i veselja, grli su se međusobno, kamerom hvatali svaki trenutak ovog događaja i prekrasne poglede na obližnje vrhove. Za kraj prije silaska napravili su zajedničku fotografiju, koja govori sama za sebe i ne treba ju komentirati. Silazak s planine kao i uvijek bio je dugotrajan i mukotrpan, uz dodatan oprez zbog saznanja da 80 % planinara strada prilikom silaska. Hvala Bogu vratili su se svi živi i zdravi na zadovoljstvo organizatora i vodiča ovog izleta.
Idućih dana žičarom su se uspeli na Savin kuk na 2313 mnv s ljekovitim izvorom u koji je dobro ubaciti i koji euro, posjetili su jedinstvenu vodenu ljepotu Crno jezero, doživjeli odmor i opuštanje u Katunu Lokvice, najosebujnijoj "birtiji" na Durmitoru koja radi od 0-24, zatim su odradili vrlo zahtjevan uspon na vrh Obla glava 2303 mnv s kojeg se pruža nestvaran pogled na sve okolne vrhove i koji nešto niže od 2164 mnv skriva još jednu izuzetnu, prirodnu atrakciju Ledenu pećinu. Ledena pećina, kao što joj i samo ime govori, čitave godine zadržava snijeg i led, odnosno neobične ledene oblike koji se formiraju s vrha i dna pećine. Do njenog dna spustili su se uz pomoć cepina i užeta prilično strmom padinom, koja je u donjoj polovini prekrivena tvrdim snijegom i ledom na kojem postoji opasnost od klizanja. Malo koja fotografija može dočarati ovu monumentalnu planinu, za čiji je opis teško pronaći dovoljno riječi, ali svaki trenutak treba zadržati u svojim očima, uz osjećaj zahvalnosti zbog prilike za uživanjem u ovim posebnim i veličanstvenim durmitorskim vrhovima. Sve to ne bi bilo moguće bez čvrste ruke Zdravka Danilovića lokalnog planinarskog vodiča, koji planinu, njene ljepote, ali i sve njene ćudi poznaje u dušu. Teška srca ostavili su Durmitor i sve njegove ljepote, ali sigurni da ih je zapamtio te da s njega i dalje odzvanja njihova pjesma.
Na povratku obišli su Mauzolej Petra II. Petrovića Njegoša u blizini Cetinja, koji su sagradili čuveni hrvatski arhitekti Ivan Meštrović i Andrija Krstulović. Mauzolej se nalazi na vrhu planine Lovćen u sklopu istoimenog nacionalnog parka. Zbog saznanja da je Vladika bio ujedno duhovni i svjetovni vođa, sve odiše posebnom duhovnošću i ponosom na slavnu povijest crnogorskog naroda.
Kući u Požegu vratili su se u ranim jutarnjim satima 27. lipnja 2023. godine, puni dojmova i nezaboravnih sjećanja koja nikada neće izblijediti.
Što reći nego: Do iduće zgode i nezgode!
