Svjetski dan Parkinsonove bolesti se od 1997. godine obilježava 11. travnja, na rođendan engleskog liječnika, Sir Jamesa Parkinsona koji je prvi opisao tu bolest. Svrha obilježavanja ovog dana je podizanje svijesti i znanja o uzrocima, simptomima i mogućnostima liječenja ovog važnog javnozdravstvenog problema. Parkinsonova bolest je kronični progresivni neurodegenerativni poremećaj središnjeg živčanog sustava pri kojemu dolazi do odumiranja stanica koje izlučuju dopamin. Bolest značajno smanjuje kvalitetu života oboljele osobe i utječe na obitelj i čitavu zajednicu.
Drhtanje je jedan od prvih simptoma, karakterističan po tome da je prisutan u mirovanju, smanjuje se u pokretu, nestaje u snu, a pojačava se pri emocionalnim uzbuđenjima i naporima. Ostali simptomi uključuju: ukočenost tijela, ukočenost mišića lica, usporenost pokreta, poremećaj ravnoteže i vrtoglavicu. Držanje postaje pogrbljeno. Bolesnicima je teško započeti hodati, a teškoće su izražene kod okretanja i zaustavljanja; hod postaje nesiguran, a koraci sitni. Mnogi imaju teškoće kod gutanja, pa dolazi do aspiracije hrane, teškoća kod govora i disanja. Kod bolesnika s Parkinsonovom bolesti često dolazi do razvoja depresije i demencije.
Ranim započinjanjem liječenja i dobrim odgovorom pacijenta na liječenje uspijeva se bolest držati pod kontrolom dugi niz godina i pacijentima omogućiti zadovoljavajuće funkcioniranje. U liječenju se koriste lijekovi, a u uznapredovalom stadiju bolesti provodi se i kirurška terapija. S obzirom na složenost bolesti, bolesnicima je neophodan multidisciplinaran pristup u liječenju koji uključuje neurologe, liječnike obiteljske ili opće medicine, psihologe, psihijatre, fizijatre, fizioterapeute, socijalne radnike i ostale struke.
Procjenjuje se da u svijetu od Parkinsonove bolesti boluje oko 8 milijuna ljudi. Učestalost obolijevanja je češća nakon 60. godine života. Ovaj će se veliki javnozdravstveni problem povećavati zbog starenja populacije i produženja životnog vijeka.
Parkinsonova bolest je kronični, progresivni, neurodegenerativni poremećaj podmuklog nastanka, predominantno karakteriziran motoričkom simptomatologijom kao što je usporenost kretnji (bradikinezija), drhtanje u mirovanju (tremor), ukočenost (rigiditet) i gubitak mehanizama koji kontroliraju održavanje uspravnog položaja (posturalni poremećaj).
Bolesti su pridruženi i drugi ne-motorički simptomi, koji zajedno s motoričkim koji se javljaju u kasnim stadijima kao što su padovi pri promjeni položaja tijela (posturalna diskinezija), motorički blokovi (freezing fenomen – privremena nesposobnost izvršenja nekog voljnog pokreta), smetnje govora i gutanja predstavljaju jedan od najtežih izazova liječnicima pri liječenju ove bolesti.
Neki od ne-motoričkih simptoma (poremećaj spavanja, depresivnost, parestezije, poremećaji osobnosti i demencija) mogu biti prisutne prije i biti dominantnije od motoričkih smetnji. Urinarne smetnje, ortostatska hipotenzija i neropsihijatrijski poremećaji (demencija, halucinacije i delirij) postaju očite i stvaraju poteškoće nakon nekoliko godina. Demencija je kasna komplikacija koja najčešće pogađa starije bolesnike dugotrajnijeg tijeka bolesti.