Uskrs je najveći kršćanski blagdan, kojim se slavi središnji događaj kršćanstva – Kristovo uskrsnuće od mrtvih. Ovaj najstariji i najveći kršćanski blagdan slavimo nakon što smo punih 40 dana, od Pepelnice, proveli u korizmi. Spomen Kristova uskrsnuća, kao temelj kršćanske vjere, slavi se jednom godišnje, od sredine drugog stoljeća, no njegova proslava nije određena datumom te je zbog toga kroz povijest često dolazilo do razmirica među kršćanima, a dogovor oko zajedničkog datiranja u zapadnom i istočnjačkom kršćanstvu nije postignut ni do danas.
U ranokršćansko doba Uskrs se slavio svake nedjelje, a od sredine II. stoljeća Kristovo uskrsnuće počelo se slaviti jedanput godišnje. Blagdan Uskrsa slavi se u prvu nedjelju nakon prvoga proljetnoga punog mjeseca (uštapa).
Budući da prvi proljetni uštap može biti između 22. ožujka i 25. travnja, onda Uskrs može biti samo unutar toga vremena.
Još su najranije kršćanske zajednice, po uzoru na pashalno bogoslužje, provodile uskrsnu noć u bdijenju, čitanju biblijskih tekstova i molitvama u očekivanju ponovnoga dolaska Gospodnjega.
Od III. stoljeća zaživjela je praksa krštenja katekumena u uskrsnoj noći, a od IV. stoljeća Uskrs se slavi tri dana – počinje s večerom Gospodnjom na Veliki četvrtak, preko Velikoga petka i Velike subote, a završava uskrsnim vesperama – vrhunac slavlja čini bdijenje noć uoči Uskrsa.
Najjveći kršćanski blagdan za vjernike ima veliku važnost, jer osim što je Isus ispunio obećanje da će pobijediti smrt i time nam pokazao da mu možemo vjerovati vezano uz sva ostala njegova obećanja, njegovo nam uskrsnuće ulijeva i sigurnost da će vladar vječnog Božjeg kraljevstva biti živi Krist te daje nadu da ćemo i sami uskrsnuti. Uz sve to, Uskrs ukazuje na to da Božja sila, koja je vratila Krista iz mrtvih, može u život vratiti moralno i duhovno mrtve te nam pomoći da se mijenjamo i rastemo.
U katoličkoj liturgiji uskrsno bdijenje obuhvaća blagoslov ognja, paljenje svijeće na “ognju bdijenja” i ophod kroz crkvu, nastavlja se podužim bogoslužjem riječi – pet starozavjetnih i dva novozavjetna čitanja, potom obnovom krsnih obećanja i naposljetku euharistijom.
Mnogo je crkvenih pjesama koje opjevavaju Isusovu muku, raspeće i uskrsnuće. U hrvatskoj uskrsnoj tradiciji najpoznatije su “Kraljice neba”, “Uskrsnu Isus doista”, “Na nebu zora rudi” i dr. Poznato je oko stotinjak skladbi, koje se pjevaju kao uskrsne pjesme od Velike subote do blagdana Duhova.
Obilježavanju Uskrsa prethodili su dani Velikoga tjedna pa se Crkva na Veliki četvrtak prisjeća Isusove posljednje večere. Veliki petak spomendan je Isusove muke i smrti, a Velika subota dan Kristova otpočinka u grobu pa je taj dan uvečer Crkva počela vazmeno bdijenje.
Od Velikoga petka kada utihnu crkvena zvona pa do njihove ponovne uporabe na Veliku subotu vjernici su se pozivali na molitvu i u crkvu čegrtaljkama, škrebetaljkama ili klepetarnicama. Uobičajeno je pjevanje crkvenih pučkih napjeva hod u procesijama.
U noći između Velike subote i Uskrsa održava se u crkvama uskrsno ili vazmeno bdijenje, na kojemu se slavi za Rimokatoličku crkvu najvažnija sveta misa u liturgijskoj godini i njome počinje uskrsno vrijeme. Liturgija započinje paljenjem uskrsne svijeće, koju svećenici unose u zamračenu crkvu te se njen plamen prenosi na svijeće vjernika, a vatra simbolizira novi život i uskrsnuće. Tijekom mise pali se i uskrsna vatra na uskrsnoj svijeći.
Post i nemrs završavaju svečanim blagoslovom jela u crkvi i njegovim blagovanjem u obiteljskom krugu na sam Uskrs. Tradicijska uskrsna jela su pinca razne uskrsne pogače ukrašene pisanicama, peciva, kuhana šunka i šunka pečena u kruhu s mladim lukom, hrenom i rotkvicama, kuhana kokoš s domaćim rezancima, kuglof, rožata i dr.
Molitve, procesije, obredne vatre, blagdanski spravljena jela i kolači te njihov blagoslov u uskrsnoj košari, bojenje uskrsnih jaja, uskrsno čestitanje i darivanje te pjesme u slavu Uskrsa dio su pučkih uskrsnih običaja. Budući da se u prošlim vremenima Uskrs smatrao savršenim trenutkom da se primi sakrament krštenja, upravo se na toj misi novi članovi pridružuju Crkvi, a stari obnavljaju zavjete. Na sam Uskrs vjernici na jutarnju misu donose košare s hranom koja se blagoslivlja tijekom bogoslužja. U košari s hranom, koju će vjernici blagovati za uskrsni doručak, nalaze se kuhana šunka i drugi suhomesnati proizvodi, kruh, mladi luk ili rotkvice, a neizostavni dio svake uskrsne košare su šarena uskrsna jaja koja se ukrašavaju na Veliku subotu.
Slavi se Kristovo uskrsnuće pa se pjevaju veselije i svečanije pjesme, a treća od pet crkvenih zapovijedi nalaže vjernicima da se barem jednom godišnje ispovjede i o Uskrsu pričeste.
U hrvatskoj uskrsnoj tradiciji postoji bojanje jaja, takozvanih pisanica, koje su osim simbola života bile i tradicionalan dar., a tradicija bojanja prirodnim bojama i danas je živa. Jaje se može i prešarati voskom, a tek onda obojiti.
Nakon kuhanja i bojanja skida se sloj voska ispod kojeg jaje ostaje prirodne boje. Često se jaje umatalo u tkaninu unutar koje bi se postavila kakva travka ili listić, često djetelina, tako da bi jaje dobilo i zanimljiv ukras.
Osim šaranja voskom i ukrašavanja biljkama jaja se ukrašavalo i slamom. Jaja bi se omatala slamkama kako bi se dobili razni oblici ili bi se pak slamke razrezale i lijepile na jaja tvoreći raznolike ukrase i šare.
Djeca se za Uskrs igraju tuckanja pisanicama, gađaju pisanice kovanicama ili pak traže sakrivene pisanice po kući ili u travi izvan kuće i sl.
U igri tuckanja jajima, uzme se jaje i izabere protivnik. Jaja se jedno u drugo tuckaju vrhovima, a pobjednik je onaj čije jaje ostane čitavo i on nastavlja igru. Pisanica pobjednica je ona, koja ostane čitava nakon cijelog kruga tuckanja.