– Hrvatska pošta pustit će u optjecaj 1. srpnja 2021. nove prigodne poštanske marke iz serije „Hrvatska nematerijalna kulturna baština – Unesco“. Ovaj put motivi na markama su međimurska popevka, godišnji proljetni ophod Kraljice ili Ljelje iz Gorjana, procesija Za križen na otoku Hvaru te umijeće suhozidne gradnje. Autor izdanja je Orsat Franković, dizajner iz Zagreba, a autori fotografija su Ivo Pervan (proljetni ophod Kraljice ili Ljelje iz Gorjana, umijeće suhozidne gradnje), Mario Romulić i Dražen Stojčić (procesija Za križen) te Institut za etnologiju i folkloristiku (međimurska popevka). Nominalna vrijednost maraka iznosi 3,30 kn. Marke su izdane u arčićima od 8 maraka, a tiskan je i zajednički arčić s četiri marke i pet privjesaka. Naklada po motivu iznosi 50 000 primjeraka te 3.000 primjeraka u zajedničkim arčićima. Hrvatska pošta izdala je i prigodnu omotnicu prvog dana (FDC). 

Međimurska popevka

Međimurje je područje u sjeverozapadnoj Hrvatskoj omeđeno rijekama Murom i Dravom u kojemu je stoljećima oblikovan specifičan način pjevanja poznat pod nazivom međimurska popevka. Ova vrsta popijevke tipičan je način ženskoga pjevanja, uglavnom u pentatonskoj ljestvici, koja daje arhaičan kolorit i mističnost izvedbi, a iščitavaju se i mlađi melodijski slojevi tipični za Međimurje te melodijski utjecaji središnje Hrvatske, susjedne Mađarske i istočne Slovenije. Najstarije pjesme temelje se na melodijama iz 16. stoljeća. Tijekom vremena ovo tipično pjevanje počeli su izvoditi i muškarci, a zatim je uvedena i instrumentalna pratnja.

Popevke se tematski dijele na ljubavne, oproštajne, domoljubne, duhovite i religiozne. Pjevaju se u svim životnim prigodama: pri radu, na svečanostima, u običajima i obredima. Popevka i danas prati Međimurce od rođenja do smrti. Osnovni način prenošenja popevke je izravnim učenjem od starijih članova zajednice koji imaju razvijenu veliku sposobnost pamćenja melodija i tekstova. Najistaknutiji istraživač popevke bio je etnomuzikolog i melograf, akademik Vinko Žganec (1890. – 1976.). Zapisivao je po sluhu strpljivo surađujući s jednim pjevačem, provjeravajući točnost zapisa ponavljanjem, a na kraju bi sam otpjevao zapisanu melodiju pjevaču. Razvio je vlastite metode podrobnoga zapisivanja svakoga ukrasa i detalja u melodiji. Tek od 1950-ih godina počeo se u radu služiti magnetofonom za terenska snimanja. Očuvanju i popularizaciji tradicijskog pjevanja pridonijela je Smotra „Međimurske popevke Nedelišće“ utemeljena 1971. godine. Popevka je, kao jedinstveni odraz kontinuiteta i identiteta Međimurja, upisana 2018. na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Godišnji proljetni ophod Kraljice ili Ljelje iz Gorjana

Blagdan Duhova kršćanski je blagdan koji se slavi pedeseti dan, odnosno šestu nedjelju poslije Uskrsa. Na Duhove su se održavale manje poznate običajno-obredne prakse u Slavoniji, Baranji i Srijemu poznate pod nazivom kraljice, kraljevi. Srodne običaje nalazimo i u nekih drugih slavenskih i neslavenskih naroda (Bugarska, Češka, Rumunjska). Jedan takav djevojački obredni ophod naziva ljelje, prema pripjevu u pjesmama, održao se u selu Gorjanima nedaleko od Đakova. Gorjani su veliko slavonsko selo, zanimljive i duge povijesti, poznato po uzgoju konja lipicanske pasmine te bogatim nošnjama ukrašenim zlatovezom. Običaj bi bio gotovo zaboravljen da ga 1950-ih godina nije dobro istražila, opisala i dokumentirala poznata slavonska etnologinja Zdenka Lechner te obnovila i prezentirala zajedno s dugogodišnjom i zaslužnom gorjanskom učiteljicom Lucijom Karalić.

Obredni ophod selom počinje poslijepodne na duhovsku nedjelju kada iz jedne kuće kreće povorka djevojaka odjevenih u svečanu šarenu svilenu odjeću. Na čelu povorke hodaju kraljevi u parovima koji se prepoznaju po cvjetnim kapama stožastih oblika ukrašenim perjem, smiljem i koviljem, ogledalcima i vrpcama te sabljama u desnoj ruci. Za njima hodaju kraljice s vjenčićima od voštane mirte na glavi. Prati ih svirač, gajdaš ili tamburaši te sabirači darova. Pjevajući tradicijom određene tekstove pjesama, obilaze selom i ulaze u dvorišta u kojima ih dočekuju domaćini. Ondje se pjevaju pjesme s prigodnim stihovima namijenjenim svakoj obitelji ili pojedinačnim ukućanima, a kraljevi izvode obredno kolo različitih plesnih figura udarajući sabljom o sablju. Nakon svršetka kola domaćini časte djevojke, a slavlje se nastavlja nakon obilaska kuća uz prikupljenu hranu i piće.

Ovaj proljetni običaj duboke starine i slojevitosti iz Gorjana UNESCO je 2009. upisao na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Umijeće suhozidne gradnje

Suhozidna gradnja umijeće je izrade graditeljskih elementa lomljenim neobrađenim ili neznatno obrađenim kamenom te polaganjem kamenih opločenja i kamenih pokrova bez uporabe vezivnoga materijala. Ovom se tehnikom od pretpovijesnih razdoblja na jadransko-dinarskom području grade zidovi, podzidi (za terasaste vrtove, ceste, pruge, terase), kućice, crkvice, ograde, bunari i putovi. Zanimljive građevine jesu manji objekti različitih namjena, poljske kućice kružnoga tlocrta. Najčešći su primjer takve gradnje suhozidi, ograde za čuvanje i zaštitu domaćih životinja, za čuvanje polja od erozije i vjetrova, a i s čestom ulogom međa uz rubove poljoprivrednih površina i putova.

Suhozidi se u različitim oblicima pojavljuju duž čitavoga prostora jadransko-dinarskoga krša, u prošlosti s izrazito funkcionalnom namjenom, a danas sve više kao ukrasi u krajoliku. Posebnost u suhozidnoj gradnji čine torovi zvani mrgari za razvrstavanje i mužnju ovaca na najjužnijem dijelu otoka Krka, na pasištima u mjestima Baškoj, Jurandvoru i Batomalju, te na susjednom otoku Prviću. Njihov tlocrt podsjeća na cvijet, a slični njima postoje još samo u Walesu (Velika Britanija) i na Islandu. Na zaštiti, obnavljanju, učenju i prenošenju vještina izrade suhozida intenzivno radi Udruga „Dragodid“, koja popisuje, dokumentira i obnavlja suhozidnu baštinu, održava predavanja i graditeljske radionice za sve dobne skupine, osobito djecu i učenike te studente različitih struka, a sastavlja i priručnike o suhozidnoj baštini.

Suhozidna gradnja karakteristična je za šire područje Mediterana, pa je 2018. upisana kao zajednički prijedlog Cipra, Bugarske, Hrvatske, Grčke, Španjolske i Švicarske na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalnih dobara čovječanstva.

Procesija Za križen na otoku Hvaru

Procesija Za križen jedinstven je fenomen vjerske i pučke pobožnosti u koji je utkano obiteljsko, tradicijsko, duhovno i kulturno nasljeđe Jelse, Pitava, Vrisnika, Svirča, Vrbanja i Vrboske na otoku Hvaru. Postanak procesije smješta se na kraj 15. ili početak 16. stoljeća, a proizlazi iz pasionske tradicije mediteranskoga podneblja u kojoj središnje mjesto ima štovanje križa, a koje su tijekom srednjega vijeka njegovale bratovštine. Procesija se i danas održava u noći između Velikoga četvrtka i Velikoga petka kada iz svakoga mjesta polazi osvijetljena vjernička povorka i prolazi u krugu kroz navedena mjesta u smjeru kazaljke na satu, a da se gotovo nikada ne susreću.

Procesiju predvodi križonoša, prethodi mu i slijedi ga pratnja odjevena u bratimske tunike, a članovi najuže obitelji i pjevači plača nose crnu odjeću kao znak žalosti i tuge za umrlim Kristom. Križonoša može biti samo mještanin ili podrijetlom vezan uz mjesto, a raspored križonoša upisuje se godinama i desetljećima unaprijed. Čin nošenja križa vezan je uz osobni ili obiteljski zavjet i tradiciju.

Središnji dio procesije čini pjevanje jednoglasnoga napjeva Gospina plača, koji na procesijskim postajama izmjenično izvode dvije skupine pjevača, kantaduri i odgovoroči. Procesija Za križen duboko je ukorijenjena tradicija od koje se nije odustajalo ni tijekom ratova, a evakuirani stanovnici ovih hvarskih mjesta održali su je 1944. u izbjegličkom logoru El Shatt u Egiptu. Zbog svojega dubokoga značenja i povezanosti sa zajednicom procesija Za križen upisana je 2009. na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva. Ni pandemija Covid-19 nije spriječila nastavak tradicije i održavanje procesija 2020. i 2021. godine.

Tekst u povodu izlaska novih prigodnih poštanskih maraka napisala je dr. sc. Tihana Petrović Leš s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.