Povodom Međunarodnog dana odgoja bez batina koji se obilježava 30. travnja Društvo psihologa Požeško - slavonske županije donosi temu "Koliko znamo o tjelesnom kažnjavanju djece?". Smatramo da se kao društvo pod hitno trebamo početi baviti ovom temom s ciljem sprječavanja tjelesnog ozljeđivanja djece koje je, nažalost, u posljednje vrijeme više nego aktualno.

Republika Hrvatska se može pohvaliti respektabilnim zakonskim okvirima na području zaštite djece od tjelesnog kažnjavanja: ono je regulirano Ustavnim odredbama, Obiteljskim zakonom, Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji te u Kaznenom zakonu u okviru povrede djetetovih prava. Također, Republika Hrvatska je stranka Konvencije o pravima djeteta kojom smo i na međunarodnoj razini preuzeli odgovornost za zaštitu prava djece.

2017. godine u Hrvatskoj, Poljskoj i Latviji je provedeno istraživanje o stavovima prema tjelesnom kažnjavanju djece. Rezultati su pokazali sljedeće….

Većina odraslih ljudi dijeli tjelesno kažnjavanje na „udaranje po guzi“  i „premlaćivanje“. Pri tome o udaranju imaju pozitivan stav i vjerovanje da je ono učinkovita metoda odgoja, a svaka druga osoba smatra da je opravdano tjelesno kažnjavanje djece u nekim situacijama. Takav stav se pronalazi i kod više obrazovanih ljudi i kod onih na višim položajima u društvu i kod ljudi sa iskustvom i kod ljudi koji su na neki način zaposleni u službi zaštite djece (škola, policija, pravosuđe, zdravstvo…). TO JE TAJ SUSTAV koji bi trebao dobiti reformu svijesti. Nije reforma potrebna samo sustavu socijalne skrbi…

                                               Zemlje koje su zabranile sve oblike tjelesnog kažnjavanja djece

Ako zamislimo da se dogovorimo da je u redu udaranje po stražnjici, kako ćemo se dogovoriti koliko udaraca je dovoljno da dijete nauči pristojno se ponašati? Koliko udaraca za 1-godišnjaka, a koliko za 5-godišnjaka? Koliko jak udarac? Čime? Je li isto kad dijete udari mama ili tata? Koliko dugo udaranje treba trajati? Što ako napravi nešto još gore? 15 udaraca po guzi kuhačom za razbijanje vaze? Za razbijanje mobitela 30 udaraca remenom po leđima? Tko će postaviti tu granicu? Tko će spriječiti tog roditelja da ošamari dijete svaki put kada ono pogriješi???  

Ako dijete do otprilike treće godine ne može razumjeti da njegovo ponašanje ima posljedicu jer je premalo, kako očekujemo da će ga udaranje tome poučiti? Kada poraste toliko da može razumjeti što se događa kad se nekako ponaša, zašto ga udarati ako ono može razumjeti naše riječi?

Kad biste pitali dijete zašto ne radi to zbog čega je kažnjeno ono će odgovoriti zbog straha od ponovnog udaranja. Ne zato jer zna zašto se to ne smije. Nego zbog straha. Da će ga majka ili otac udariti. Taj strah ostaje prisutan zauvijek. Dijete, kasnije odrastao čovjek zadržava strah od udaranja za svoje pogreške. Tako nastaje cijeli niz problema jer se dijete ne usudi pokušati nešto u čemu može pogriješiti. A znamo da su pogreške dio učenja. Isto tako znamo koliko smo suočeni sa nedostatkom motivacije kod djece.

Uz strah, dijete prilikom udarca (bez obzira koliko blag bio) osjeća bespomoćnost, slabost, potrebu da se sakrije, razočaranje, ljutnju, bijes, želju za osvetom. Udareno dijete ne uči zašto nešto nije dozvoljeno raditi. Ako ste ikad dobili udarac od odrasle osobe, još uvijek se sjećate osjećaja koji vas je tada preplavio. Moguće je da ste zaboravili poruku koju je ta osoba željela prenijeti. Ali osjećaj ostaje zauvijek. Taj osjećaj nikada ne djeluje motivirajuće da činimo dobre stvari već u nama raste potreba da se osvetimo.

Jedan udarac nije nasilje. Ali jest tjelesno kažnjavanje. Jest namjerno nanošenje boli djetetu. Poručuje da je u redu kada snažnija osoba udari slabiju. I da je u redu udariti nekoga koga voliš. Tako se prenosi nasilje prema sljedećoj slabijoj osobi. Tako se tjelesno kažnjavanje u našoj kulturi još uvijek prenosi s koljena na koljeno.

Jesmo li svjesni da je većina odraslih osoba spremnija zagovarati tjelesno kažnjavanje, dakle udaranje djece, nego bilo koju drugu pozitivnu metodu odgoja? Jedan od najčešćih primjera je da je dijete oštetilo roditelja ako ga je prijavilo za udarac koji je dijete zaslužilo. Uz to se često spominje da djeca imaju previše prava, a roditelji premalo. Pitamo se, kojih to prava dijete ima previše?

Često se čuje „pa i mi smo dobivali batine pa smo dobro ispali“. Jesmo li??? Znamo li danas bolje? Imamo li osjećaj da se možemo nositi s djetetovom frustracijom ili nas češće obuzima očaj? Znamo li djetetu pokazati strpljenje kad ga ono nema? Možemo li ga naučiti samokontroli kad mu je teško?  „Odgoj bez batina u javnosti se često izjednačava s odgojem bez granica, što nikako nije isto. Jedno od dječjih prava upravo je da imaju granice, jasno vodstvo i strukturu, no to isto se treba postići bez primjene nasilja“ – objašnjava magistra psihologije Mia Roje Đapić[1].

O vodstvu, strukturi, disciplini se uči na raznim akademijama, učilištima i poslovima i ponosno se dičimo tim znanjima dok se u učenja o disciplini djeteta rijetko koji usude upustiti.

Kada se roditeljima ponude radionice, "škole za roditelje", programi, predavanja... onda baš nema interesa. Najčešće dolaze oni koji s djecom nemaju problema... Iskustva su to psihologa koji rade s roditeljima i djecom u školi i obiteljskom centru naše županije.

 „Mnogi roditelji i sami su odrasli u nasilnim i zlostavljajućim sredinama te nemaju znanja ni kapaciteta samostalno se ponašati drugačije prema svojoj djeci. Mnogi stručnjaci i udruge, pa i institucije sustava nude psihoedukativne programe za roditelje, no oni kojima to najviše treba, nemaju znanja ni interesa o tome kako pristupiti sadržajima. Pod pritiskom sustava ipak mnogi roditelji se uključe u rad na sebi“  – prepoznaje Roje Đapić.

Tko je spreman reagirati kada vidi da netko udari dijete? Ili čuje? Ili mu dijete to kaže? Ili sumnja. Premalo nas.

Jesmo li svjesni da dio roditelja zagovara stav da mu nikakva institucija ne može govoriti kako će odgajati svoje dijete?

Jesmo li svjesni da se znatni broj roditelja oslanja na preporuke drugih roditelja o tjelesnom kažnjavanju kao uspješnoj metodi odgoja djece? U potvrdu ovome može se uvjeriti svatko tko je barem jednom posjetio društvene mreže na kojima  se na upit roditelja o nekom problemu u ponašanju djeteta odgovara preporukama o upotrebi tjelesnog kažnjavanja („dvije - tri preko koljena“, kuhačom, šamaranjem i sl.).

Iako znatan broj odraslih osoba zagovara tjelesno kažnjavanje kao metodu odgoja koja je uspješna, većina navodi da će to učiniti kad izgube kontrolu i strpljenje te zbog umora i bespomoćnosti. Ne zato jer vjeruju da je to biti dobro za dijete nego zato jer se oni sami ne osjećaju dobro.

Jesmo li svjesni da su neki roditelji skloni planirano primjenjivati tjelesno kažnjavanje kao kaznu za djetetovo ponašanje čak i kada je od samog ponašanja prošlo neko vrijeme?

 (čest primjer: dijete dobije lošu ocjenu u školi, dijete dobije batina kada se roditelj vrati s posla)

Obrazovanje, položaj, spol, iskustvo s djecom, radno mjesto – škola, policija, zdravstvo – nisu jamstvo protiv zagovaranja tjelesnog kažnjavanja. Što to poručuje djeci? Da ne mogu računati na zaštitu odraslih!

Kada roditelj, majka ili otac, osnovna figura u životu djeteta, razočara dijete na način da ga ozlijedi, dijete preuzima obrazac da to može očekivati od svih ljudi s kojima bude blisko. Postaje tolerantnije na nasilje. Spremnije je ne reagirati kada se nasilje dogodi u njegovoj blizini. Očekuje da ga povrjeđuju ljudi koji ga vole. Spremnije je i samo povrijediti ljude koje voli. Sklono je ne upuštati se, odnosno izbjegavati bliske odnose kako bi se zaštitilo od neugodnih osjećaja koje očekuje. Teško podnosi vlastite pogreške i osjeća krivnju zbog njih. Općenito mu je samopouzdanje vrlo nisko. Smatra da je manje vrijedno od drugih. Ne postavlja si visoke ciljeve. Ne slijedi svoje snove. Ne usudi se sanjati. Boji se odraslih osoba. Ne usudi se tražiti od njih pomoć. Sklonije je autoagresiji, rizičnom i delikventnom ponašanju. Slabo brine o sebi. Općenito je osoba sklona pesimizmu.

Većina djece kod kojih su primijećena neka od ovih ponašanja imaju iskustvo tjelesnog kažnjavanja. Većina ovakve djece izraste u roditelje sklone nasilju.

Cilj ovog teksta nije poticanje prijavljivanja svakog roditelja koji se razljuti na dijete. Osjećaj ljutnje, frustracije, nemoći, očaja zajednički je svim roditeljima u nekom dijelu roditeljstva. Svatko se katkad teško snalazi u nekoj situaciji. Nekome je početak težak i traumatičan, nekome je predškolsko ili školsko doba izazovnije. Nema roditelja koji se apsolutno uspješno snalazi u svemu. I svi povremeno griješimo dok tražimo načine kako dijete naučiti dobrome. U tome pomaže spoznaja da roditelji nisu i ne trebaju biti sami odnosno usamljeni. Nisu dužni znati sve o odgoju i razvoju djece niti o svim mogućim metodama odgoja. Ali su dužni o tome saznavati. Dužni smo kao čovječanstvo posegnuti iznad agresije, iznad primitivne toljage, iznad bešćutnosti i tjelesne moći u odnosu na dijete. Dužni smo ojačati svoje roditeljske kapacitete, dužni smo naučiti što možemo napraviti da bismo se osjećali kao sposobni roditelji, dužni smo govoriti o problemima kako bismo im pronašli rješenje, dužni smo pomoći djeci umjesto da ih označavamo zločestima, lijenima, glupima.  Dužni smo djeci prenijeti osjećaj vrijednosti, motivacije, ljubavi, hrabrosti, a ne vlastite okrutnosti, nadmoćnosti, osvetoljubivosti, strahova i beznađa.