POŽEGA - Članovi HPD-a „Sokolovac“ su prošle nedjelje bili na zanimljivom tematsko-poučnom-planinarskom izletu: „Krug s Matkom Peićem po Požegi i Požeškoj gori“ koji polako, ali sigurno ulazi u tradiciju.
- Po treći puta smo se okupili kod spomenika Matku Peiću na istoimenom trgu u Požegi. Prije odlaska na izlet svako je dobio sliku Matka Peića i zihericu, a sliku smo si ovisno o raspoloženju i kreativnosti postavili na kapu, jaknu ili ruksak. Marija i Predrag su pročitali nekoliko rečenica iz biografije Matka Peića i njegove omiljene citate – ističu planinari.
Dvanaestero raspoloženih krenuli su pokraj Grginog dola prema Požeškoj gori, a na Vinkovom putu dočekao ih je, a tko drugi, nego dugogodišnji planinar Vinko kojeg su također „okitili“ Matkovom slikom i nastavili.
Po dolasku na prvi vinogradarski put zaustavili su se i iskoristili priliku za predivan pogled na bazu na Papuku, Lapjak i Rogin kamen. Usput su zahvalili i članovima drugih planinarskih društava i neformalnih planinarskih skupina koji su im se pridružili na ovom izlet (PD „Zanatlija“, „Šapice“), a dvoje novih članova Društva pozdravio je član UO Mijo Mitrić.
- Nastavljamo i ubrzo dolazimo do križanja na kojem se jednom stranom ide Vinogradarskim putem, a drugom također Vinogradarskim putem (upućeniji u putove po Požeškoj gori znaju o čemu je riječ). Spuštamo se strmim betonskim stepenicama, i kroz vinograde i voćnjake izbijamo na cestu Vranduk – Komušina. Vrandučkim livadama nastavljamo prvom strmijem usponu gdje nas veselo dočekuje oštar i jak vjetar što i nas također posebno veseli (kako koga…). Nakon uspona zbog jakog vjetra skrivamo se u zavjetrinu jedne staje i okrjepljujemo se za nastavak i prelazimo preko oranica i livada, s kojih puca predivan pogled na kapelicu Sv. Vida, prema Komušini – pričaju planinari HPD-a „Sokolovac“.
Prolaze kroz Komušinu i dolaze do vinograda i objekta Poljoprivredne škole te se spuštaju prema Koydlovom zdencu, gdje se odmaraju, fotografiramo i gdje im je o Stjepanu Koydlu – Pišti nekoliko rečenica pročitale Nevenka i Gabi.
- Penjemo se uz stepenice, uvjetno rečeno, i dolazimo kod spomenutog objekta na dogovor. Do sada smo se s ovog mjesta spuštali na Gospino brdo i išli asfaltom do spomenika Peiću, no kako je na tom putu preko 80% asfalta brzo se dogovaramo da se vraćamo prema Komušini i da nastavimo drugim zanimljivijim putem – dodaju.
Drugi zanimljiviji put je bio prolazak kroz jedan voćnjak uz nezaobilazne mušmule i orahe i dolazak kod strmog bagremika niz koji se trebaju spustiti. Kako je spust neizvjestan i strm neki su se odmorili i pripremili u udobnoj i originalnoj „fotelji“. Prije spusta su se dogovorili da ćemo izlet proglasiti uspješnim ukoliko se bar jedan izletnik „spusti“ na stražnjem dijelu tijela, što se i ostvarilo odmah na početku. E sad, je li se to dogodilo spontano ili smišljeno, da izlet ne propadne, nismo saznali.
Uz jasne i precizne upute (pazi sklisko, imaš bazgu uhvati se, imaš grab uhvati se, sad nemaš ništa snalazi se kako znaš…), uspješno se spuštaju i dolazie u Vranduk gdje se nakon 500-injak metara opet penju na Požešku goru.
- Laganim korakom poznatim stazama pokraj zdanja Belak i Čerti ponovo izbijamo, sad s druge strane, na Vinogradarski put gdje se zaustavljamo, okrjepljujemo kuhanim vinom (hvala novim članovima) i gdje nam Mijo objašnjava zapremninu i oblik određene mjere koja ime veze s putem kojim poslije nastavljamo – Prosički put.
Četiri sata laganini šetnje završavamo spuštanjem niz Vinkov put prema ulici Točak i završavamo naš izlet za koji za kraj navodimo da smo sva tri puta za ovaj izlet imali snijeg i da je petero članova na ovaj izlet išlo sva tri puta – dodali su na kraju planinari.
