UMIRE JEDAN OD NAJSTARIJIH ZANATA – KOVAČKI -
DEŽEVCI - Tri najluđa zanimanja su pop, kovač i lovac i to zato što pop pjeva dok svi plaču, kovač loži vatru i kad je žega a lovac traži ono što nije izgubio. Ispričao je ovu misao naših starih kroz smijeh 67-godišnji Vladislav Rosipal iz Deževaca koji se, usprkos njoj, odlučio izučiti jedno od tih zanimanja - kovačko. Istina, kao profesionalni kovač nikada nije radio, mirovinu je zaslužio vozeći kamione i autobuse, ali danas ipak ne može odoljeti a da povremeno ne užga vatru u obiteljskoj kovačkoj radionici.
- Otac je bio kovač i ja sam kao mladić kod njega učio zanat. Poslije sam na poduku išao i kod jednog drugog kovača no, vidio sam da se od toga već onda teško živjelo i zaposlio sam se na drugom mjestu. Radionica je službeno zatvorena još sedamdesetih godina ali svejedno nisam želio prodati alat drugome - rekao je Vladislav.
Iako ni Vladislavov sin Damir nije svoju budućnost vidio kao kovač i sada je poznati eko poljoprivredni proizvođač, obiteljska kovačnica sačuvana je do današnjih dana. Čekić je težak, podsjeća Vladislav, a kraj vatre je vruće, no on ju povremeno ipak užga i iskuje nešto za potrebe obiteljskog gospodarstva. - Konja sam potkovao zadnji puta prije dvije godine jer ih više nemamo a i lemeši na plugovima su sada samooštreći. Posla za kovača je malo, najčešće neku sjekiru naoštrim. Šteta, jer kovački je zanat jedan od najstarijih kojim se čovjek počeo baviti a sada nadaleko više nema niti jednog kovača. Izumrijet će potpuno. Ja inače volim starine pa skupljam stare strojeve i alate s kojima su se ljudi nekada služili. I ovaj alat iz kovačnice ću sačuvati i kad više ne budem mogao kovati pa ću pokušati od svega napraviti malu etno zbirku kako bi mlađi mogli vidjeti sa čime se nekada radilo - zaključio je Vladislav Rosipal. (v.m.)
