PROSLAVLJENI GIMNASTIČAR FILIP UDE TRENIRA U POŽEGI -

POŽEGA – Ovih dana tko naiđe u dvoranu Gimnastičkog društva Sokol, a pozna gimnastiku, iznenadit će se kada ugleda da na spravama trenira Filip Ude, naš proslavljeni gimnastičar kojega je najviše proslavio konj s hvataljkama. On trenutno služi sportski vojni rok i trenutno je u Centru za obuku požeške Vojarne 123. brigade. I oni najmlađi gimnastičari ga poznaju i vrlo rado pogledavaju njegov trening.

Što vas je dovelo u Požegu?

- Privremeno sam ovdje jer služim sportski vojni rok kao ročnik, a ovo vrijeme moram iskoristiti da ne zapustim sam sebe, da ne izgubim formu koju imam i svaki dan treniram ovdje u GD Sokol Požega. Dobro su me prihvatili i pozivam djecu koja se bave gimnastikom ili bilo kojim sportom, da se bave sportom a ne da sjede doma za kompjuterom, jer je sve više i više djece pretilo u Hrvatskoj i u svijetu. Nadam se da me samo jedno dijete čuje i odluči se baviti sportom.

Proveli ste već nekoliko treninga s njima, koje preporuke bi im dali?

- Ako mene netko nešto pita dam im savjet. Oni mene gledaju, posebno u mojoj specijalnosti, a to je konj s hvataljkama, za koji i ne treba puno mjesta, može se trenirati i u garaži, no za ostale sprave treba. Ovdje ostajem još dva tjedna.

Kakvi su dalje planovi?

- Čeka me finale Bundes lige, to je kao i u nogometu, prva liga gimnastike. Ušli smo u finale i 05. prosinca imamo susret dva najbolja kluba. Kasnije početak sezone kreće krajem veljače, kada me očekuju dva višebojska natjecanja. U travnju idem u Rio na posljednje kvalifikacije za Olimpijske igre. Treniram višeboj, nadam se da će sve dobro proći i da ću izboriti svoje treće olimpijske igre. Mislim da ja moram samo odraditi svoje.

Kad ste počeli s gimnastikom i što joj sve dajete?

- Evo prije mjesec dana navršio sam punih 22 godine kako treniram, a to je 80% mog života u dvorani. Počeo sam u 1. razredu osnovne škole, moj sadašnji trener Mario Vukoja je dijelio letke po učionicama. Ja sam mami donio jedan letak da ona vidi. Bila je sva sretna da me može nekome poslati, jer sam joj doma uništio sve krevete, ormare, jer sam stalno skakao salto. Nije više znala što, pa je ovo došlo u pravo vrijeme. Prvo je to bila igra, a za dva mjeseca sam naučio nešto što drugi nisu mogli naučiti za dvije, tri godine. Trener je vidio da možda mogu ići nešto prije, pa smo počeli s pripremama u Rusiji, dobio sam trenera Igora Trežinskog koji je bio 16 godina sa mnom. Počelo je sve jako rano.

Znači da drugi sport nije dolazio u obzir?

- Pa iskreno da kažem nisam imao ni vremena. Bilo je nekih krizica kada sam htio i odustati, ali uvijek me tjeralo dalje. Pitali su me zašto gimnastika, a ja sam rekao jer kod nas nije nitko tako veliko postigao. Želim biti prvi, prvi se plasirati na olimpijske igre, osvojiti medalju. To mi je uspjelo i sada imam sva tri srebra, europsko, svjetsko i olimpijsko. Rekao sam kad to osvojim da ću prekinuti karijeru, no evo sada zbog vježbe koju imam ne mogu otići a da nisam bio prvi. To me tjera i najveća želja od kada treniram je olimpijsko zlato. Nada se da će mi to poći za rukom. Želja mi je biti na četiri olimpijade, a to je još Tokio.

Kakav je osjećaj osvojiti medalju?

- To morate probati, da vidite kakav je to osjećaj kada osvojite medalju. Prilikom doskoka s konja otprilike znaš gdje ćeš biti rangiran. Taj osjećaj je poseban jer ja sam išao zadnji. To je neopisiv osjećaj, dok se diže zastava i 20 tisuća ljudi u dvorani plješće.

Jesu li zadovoljni s vama u vojci?

- Rekli su kada bi imali sve takve da ne bi bilo problema, posebno obzirom na koordinaciju. Pomaži mi i nije teško jer je to sportska jedinica, pa se posebno pazi na zdravlje i da se negdje ne ozlijedimo. Prije sam znao trenirati po 6, 8 i 10 sati, a sada kada imam 30 godina više treniram s glavom nego tijelom, ali na treningu provedem oko 5 sati dnevno.

Kada vam je bio najteži trenutak?

- Definitivno 2012. u Londonu kada sam podbacio, kada sam u kvalifikacijama nažalost pao. Taj trenutak mi se urezao u pamćenje i u moju karijeru. nakon Londona sam skoro završio s karijerom jer nisam vidio smisao, a nisam imamo niti vježbu da budem zlatni. Sam sebi sam rekao ili prekinuti ili dati sva od sebe. Pojačao sam vježbu, naučio par novih elemenata i vježba mi je sada jedna od najtežih na svijetu.

Koliko se teško boriti s velikim gimnastičkim zemljama?

- Teško, jer mi nikada nismo imali ekipu. Hrvatska je poznata kao pojedincima koji vježbaju samo jednu spravu. Zemlje kao Rusija, Kina, Japan Amerika, Britanija puno ulažu u gimnastiku, puno novca, i to su velesile kojima su ekipe najvažnije. Kod nas je malo drugačije i ne ulaže se u gimnastiku kao u marginalni sport i pojedinačni sport. Od gimnastike se može živjeti ali moraš biti u top klasi.

Tekst/foto: Vladimir Protić