POŽEŠKI PRVAŠIĆ DVIJE GODINE DRŽAVNI PRVAK U ŠAHU -
DERVIŠAGA - U kategoriji od šest do osam godina sedmogodišnji požeški prvašić Erik Hajpek postao je državni prvak u šahu unatoč što ga je baš tada mučila alergija. Noć prije natjecanja zbog toga nije ni spavao.
-Nemojte se ništa čuditi, Topusko je moja lokacija pa tamo sam i prošle godine bio prvak – ponosno nam je kazao Erik iz požeškog prigradskog naselja Dervišaga, jedini koji se uspio izboriti i za sudjelovanje na svjetskom prvenstvu koje će se iduće godine održati u Južnoafričkoj Republici.
Ponosan na njega je otac Tomislav, majka Jasminka, dvije godine stariji brat Egon, djed Blagoje Stojković te treneri Zoran Briški i Nenad Vlašić iz GŠK Požega.
-Za nas je uvijek uspjeh izuzetno velik. Pobijedio je dječak kojeg treneri besplatno treniraju za razliku od klubova iz velikih gradova čija su se djeca također natjecala a koji imaju zaposlene profesionalce. Godišnje dobivamo za rad s mladima samo 5.000 kuna. Međutim, unatoč tome mi već tri godine zaredom imamo prvake države u toj kategoriji, a Erik je drugi dječak, nakon Tibora Kakuka koji ide i na svjetsko prvenstvo – ističe trener i sportski direktor kluba Nenad Vlašić.
Trener Briški dodaje da se kod Erika šahovski talent prepoznao već na samom početku. To nije ni čudno jer cijela njegova obitelj je posvećena šahu. Djed Blagoje prvo je naučio igrati šah njegovog brata koji je prošle godine bio državni prvak u svojoj kategoriji, a onda je šahovska strast prešla i na Erika.
-Imao sam četiri ili pet godina kada me djed naučio igrati. To mi je zabavna igra i drago mi je što idem djedovim stopama koji jako voli igrati šah. Sada smo brat i ja podjednaki, nekad ja pobijedim njega, a nekad on mene – ističe Erik koji bi volio ići i na gimnastiku.
Iako je sada postao faca u razredu, curu još nema, a tata u šali dodaje da za nju nema još ni vremena jer mu šah oduzima dosta vremena. - Kada dođem iz škole prvo pišem zadaću, a onda se igra šah – objašnjava Erik koji tri puta tjedno dolazi na trening u klub, a ostale dane igra kod kuće s bratom, mamom, tatom ili djedom. Požalio nam se da brat u zadnje vrijeme baš ne želi s njime igrati jer ga je zbog intenzivnijeg treninga prije natjecanja stalno 'dobivao'. S druge strane Erik najmanje voli igrati s djedom jer njega je i najteže pobijedi, ali mu i to ponekad uspije. Svjestan je da je sada postao i neka faca u razredu, ali da i dalje treba puno trenirati. Zato odmora nema i već je sada počeo s pripremama za svjetski nastup. Voli putovati tako da se raduje i svome najdužem putu do sada i prvom s avionom, na jug Afrike. Tamo će vjerojatno biti jedini koji ima trenera amatera, ali njega to ne zabrinjava. (a.t.)