Sjenke istine; U povodu istupa gospodina Dragana Franića predsjednika požeškog ogranka Udruge ratnih veterana „Hrvatski domobran“ -

 Prigodom nedavne komemoracije u povodu obilježavanja sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima uz spomenik žrtvama zarobljeničkog logora u Požegi, gospodin Dragan Franić propustio je spomenuti nekoliko važnih činjenica i okolnosti vezanih uz problem o kojemu je govorio. Podržavam njegovanje sjećanja djece i članova obitelji na stradanje svojih najmilijih. Kao čovjek i građanin, žalostan sam što su mnogi ljudi tijekom prošlosti izgubili život zbog svojih uvjerenja, a razočaran sam što mnogi krivci nisu procesuirani. Ovo se posebno odnosi na žrtve antifašističke osvete nad poraženim vojnicima i civilnim osobama neposredno nakon završetaka Drugog svjetskog rata. Kao povjesničar dužan sam njegovati znanstvene standarde u analizi problema kojima se profesionalno bavim. Smatram da nije moguće govoriti o osveti i zločinima, koje su izvršili pojedini pripadnici i skupine vojnika pobjedničke Jugoslavenske armije nad dijelom poraženih vojnih snaga, a da pri tome izgubimo iz vida kontekst i uzroke koji su doveli do stradanja. Dragan Franić je zanemario važnu činjenicu da su mnogi pripadnici oružanih snaga NDH, ponajviše ustaše, na ovaj ili onaj način, odveli u smrt približno 300 tisuća civila, a od toga samo u jasenovačkom sustavu logora do sada utvrđenih 83.145 osoba (39.570 muškaraca, 23.474 žene i 20.101 dijete). Dakako, dopuštam minimalna odstupanja od ovih brojki. Važno je istaknuti da su se svi pripadnici oružanih snaga NDH, ali to ne znači da su svi bili zločinci, cijeli rat borili na strani nacističke Njemačke za tvorevinu koja je na temelju svojih zakona provela genocid nad Srbima, holokaust nad Židovima i porajmos nad Romima te masovni teror nad Hrvatima demokratske orijentacije. Teror ustaških vlasti nad civilnim stanovništvom trajao je pune četiri godine. Dragan Franić propustio je spomenuti da su pripadnici oružanih snaga NDH zajedno s četnicima i drugim kolaboracionističkim snagama pružali oružani otpor vojnicima Jugoslavenske armije sedam dana nakon kapitulacije nacističke Njemačke i završetka Drugog svjetskog rata u Europi. Ranijom naredbom Josipa Broza Tita vojnicima NDH i četnicima, koji nisu počinili zločine, omogućeno da se priključe Narodno-oslobodilačkoj vojsci i partizanskim odredima Jugoslavije. Mnogi domobrani i četnici, ali i manji broj ustaša, iskoristili su ovu mogućnost i nakon završetka rata vratili se svojim kućama kao pobjednici. U redovima oružanih snaga NDH je sasvim sigurno bilo i ljudi koji nisu odobravali zločine svoje vlasti i suboraca, a vodila ih je ideja o stvaranju samostalne Hrvatske.

 Govornik nije spomenuo da je poražene vojnike zadesila slična tragedija i u drugim dijelovima Europe. U 1600 francuskih i američkih savezničkih logora na močvarnom području rijeke Rajne, pod vedrim nebom bez ikakve zdravstvene skrbi, stradavalo je oko pet milijuna njemačkih zarobljenika, a umrlo ih je više od milijun. O ovim problemima pisao je kanadski publicist James Bacque u svojoj knjizi Planirana smrt (Miro Simčič, Tito bez maske, str. 298.). U svibnju 1945. francuski vojnici ubili su nešto manje od 45 tisuća Alžiraca, a bez suda ubijeno je i najmanje 10 tisuća francuskih kolaboracionista. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, u vrijeme demo-kratskog predsjednika Eduarda Beneša, na području Čehoslovačke smrtno je stradalo 230 tisuća građana njemačke narodnosti. Sjetimo se masovnog stradavanja njemačkih civila tijekom vojno neopravdanih savezničkih bombardiranja njemačkih gradova te stradavanja japanskih civila nakon bacanja atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki. Povjesničari moraju lokalne i nacionalne probleme analizirati u kontekstu globalnih procesa. Ipak, treba naglasiti da su pripadnici antifašističke koalicije svojom borbom porazili najveće zlo u povijesti čovječanstva, a to je fašizam i nacizam. U antifašističkoj borbi mnogi Hrvati imali su značajnu ulogu, a Josip Broz Tito našao se u svibnju 1945. na čelu četvrte antifašističke vojne sile u svijetu.

U proljeće 1945. godine većina Hrvata našla na strani pobjednika u Drugom svjetskom ratu, a o ulozi hrvatskog naroda i drugih naroda Jugoslavije u antifašističkoj borbi svjedoči, uz ostale materijale, i slika Josipa Broza Tita na međunarodnoj proslavi sedamdesete godišnjice iskrcavanja saveznika na Normandiji. Proslava je održana 2014. godine u nazočnosti svjetskih državnika poput Baracka Obame, Vladimira Putina, kraljice Elizabete II., Angele Merkel i drugih.

Dragan Franić iznio je i ovaj podatak: „Na križnim putovima od Bleiburga, pa do rumunjske i bugarske granice po logorima je tada stradalo oko 250 tisuća Hrvata…“ Htio bi čuti na koja znanstvena istraživanja se referirao gospodin Franić? Ovaj podatak može se usporediti samo sa lažnom tvrdnjom nekih povjesničara te dijela bivše jugoslavenske komunističke elite da je u Jasenovcu ubijeno 700 tisuća ljudi. Gotovo svi hrvatski i strani povjesničari, osim nekih poput profesora Josipa Jurčevića i publiciste Pere Simića te nekoliko slovenskih povjesničara, smatraju da je na križnim putovima ubijeno i umrlo od iscrpljenosti oko 70 tisuća zarobljenika, većinom pripadnika poraženih vojnih snaga (ustaša, domobrana, četnika i drugih), a od toga oko 50 tisuća vojnika NDH, većinom ustaša. Mnoge žene, djeca i starci dobili su propusnice za povratak svojim kućama. Ovo ne znači da nije bilo civilnih stradanja, ali ta stradanja nisu bila masovna u odnosu na smaknuća dijela pripadnika vojnih formacija. Kako bismo odali zasluženu počast nevinima među stradalima, nužno je navoditi provjerene i pouzdane podatke. Takvim pristupom na najbolji način njegujemo kulturu sjećanja i pridonosimo savladavanju prošlosti te komemoriramo žrtve. Brojka od oko 70 tisuća stradalih dovoljno je velika i zastrašujuća te je nije potrebno uvećavati jer i svaka pojedinačna žrtva zaslužuje naše suosjećanje i pažnju.

Svim članovima obitelji čiji su očevi i braća ubijeni u zarobljeničkom logoru u Požegi 1945. izražavam najiskreniju sućut. Nadam se da se zločin nikada neće ponoviti. Više puta sam na nekoliko minuta zastao ispred spomenika i u molitvi odao počast stradalima, iako se ne mogu u potpunosti složiti s riječima koje su tamo uklesane, ali o tome drugom prilikom. Gospodinu Draganu Franiću i njegovim suradnicima želim dobro zdravlje i dug život u toplini obiteljskoga okruženja. Neka im demokratska Hrvatska bude trajni izvor nadahnuća u njihovu radu na istraživanju stradanja poraženih vojnika i civilnih osoba u požeškom kraju.

 Tekst: Vinko Tadić, profesor povijesti i doktorand moderne i suvremene hrvatske povijesti Foto: arhivska fotografija (Vladimir Protić