SVAKODNEVICA IVICE HERNERA -

 Pa kada se danas želi govoriti o politici, mora se početi s predrasudama koje svi mi, ako baš nismo profesionalni političari, gajimo prema politici. Jer predrasude koje uzajamno dijelimo, koje su nam samorazumljive, koje jedan drugome možemo dobaciti u razgovoru, a da ne moramo komplicirano objašnjavati, predstavljaju nešto političko u najširem smislu riječi. No, ne treba samo po sebi žaliti što predrasude imaju tako veliku ulogu u svakodnevnom životu i time u politici, i ni u kojem slučaju ne bi trebalo pokušati to neizostavno mijenjati. Jer, predrasude nemaju nikada takvu jasnoću, pa ni za onoga tko im robuje, jer su bez iskustva, zato one mogu budući da nisu vezane za osobu vrlo lako računati na suglasnost drugih, a da ne moraju na sebe preuzeti napor uvjeravanja. I istini za volju, jedan od razloga djelotvornosti i opasnosti predrasuda leži u tome da se u njima nalazi komadić prošlosti. Dočim, opasnost je predrasude upravo u tome, da je ona zapravo uvijek ukotvljena u „nekakvoj“ prošlosti, te stoga ne samo da prestiže i sprečava suđenje nego također čini nemogućim zbiljsko iskustvo suvremenoga. A sama je predrasuda spram politike, predodžba, da je unutarnja politika tkanje od laži i obmane prljavih interesa i prljave ideologije, dok vanjska politika lebdi između prazne propagande i gole sile, i mnogo su starijeg datuma nego pronalazak sredstava kojima se može razoriti sav organski život na zemlji. Pa što se onda tiče unutarnje politike, ona je stara kao i demokracija stranaka, dakle nešto više od stotinjak godina, koja je pak tvrdila da prvi put u povijesti predstavlja narod, iako narod nikada nije u to baš vjerovao. Isto tako, što se tiče vanjskopolitičkoga, njihov bi nastanak mogao pasti u ona prva desetljeća same imperijalističke ekspanzije na prevratu stoljeća, kad je nacionalna država počela, ne po nalogu nacije, nego zbog nacionalnih interesa nositi europsku vladavinu preko cijele Zemlje. I kako god se postavili prema pitanju, je li u današnjoj krizi na kocki čovjek ili svijet, sigurno je da je odgovor koji u središte suvremene brige gura čovjeka i misli da se „njega mora mijenjati“ kako bi se pomoglo. A svijet se jednako malo mijenja, time se malo „mijenja“ ljude u njemu, neovisno o praktičnoj nemogućnosti takva poduhvata, kao što se ne mijenja organizaciju ili udrugu, time što se počinje ovako ili drugačije utjecati na njihove članove. No, želi li se mijenjati neku instituciju, organizaciju, ili bilo koju svjetovno postojeću javnu korporaciju, može se samo obnoviti njezino ustrojstvo, njezine zakone, njezine statute i nadati se da će sve ostalo proizaći samo po sebi. I da je tome tako, povezano je s time da svagdje gdje se ljudi okupe, bilo privatno, društveno, ili javno-politički, nastaje prostor koji ih sabire u sebe, i istovremeno ih dijeli jednog od drugog.

Tekst: Ivica Herner Foto: Vlada Republike Hrvatske