PROMOCIJA PRVE KNJIGE PJESAMA BRANIMIRA MIKIĆA „ŽICA FALI“ -
POŽEGA – Pjesnik po srcu i Slavonac po duši, Branimir Mikić u zbirci pjesama „Žica fali“, iz sveg glasa pjeva pjesme svoje ravnice i nagonski ih izlijeva iz srca, onako kako se rijeke slavonske izlijevaju kada 
nadrastu svoja korita. Pjeva li to on ili njegov dida, njegov dado ili možda njegova vječno mlada mati, tko to pjeva uz sjetni plač tamburice i čije to grlo puca u ljubavnom zanosu – pita se u predgovoru zbirke Milan Krmpotić, hrvatski književnik, prozaist i pjesnik, koji zaključuje da u tim pjesmama i dalje živi stara Slavonija – tu piva i kola igra, tuguje i pati, ona, divlja i pitoma, ona krotka, prpošna i pustopašna. Takvu on pamti i takvu nosi u sebi. Ona je ta žica koja nedostaje tamburi njegova života.
- Relativno kasno sam propjevao, u pedesetim godinama svoga života – kaže Branimir Mikić na promociji svoga prvijenca u Velikoj dvorani HGK u Požegi, na promociji koju je organizirao požeški ogranak Matice hrvatske, knjige koju je kao nakladnik izdao Ogranak Matice hrvatske u Gospiću. Branimir je rođen 1964. godine u Požegi gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje te Fakultet 
šumarstva u Zagrebu gdje je i magistrirao. Iz rodne Slavonije 1997. godine seli se s obitelji u Liku, gdje danas živi i radi, i gdje je otkrio svoju sklonost za pjesme.
- „Žica fali“ ima više značenja, često kažemo nekome da mu za nešto žica fali, žica fali i na tamburi, a tako i u životu. To je jedna životna priča koja je nastala, no malo je drugačija, prije su Ličani išli u Slavoniju, a ja sada kao Slavonac u Liku. Lijepo je i tamo a lijepo se i vratiti, posebno što je čovjek stariji, sve više se voli vraćati u svoj rodni kraj. Ja se evo vraćam u svoj rodni kraj i sa svojim pjesmama. Najviše pjevam o starim Slavonskim običajima, lijepim vremenima, druženjima. Pjevam o bježanjima ljudi jedni od drugih. Prije si morao razmišljati kada i kuda ideš sa svojim prijateljima, gdje će te se naći, a sada svi nakon posla u tri sata sjedaju u auto i odlaze na kompjuter, na fejs. Pitam ga koliko imaš prijatelja. Imam tri tisuće virtualnih prijatelja. Nisu to prijatelji s kojima se možeš podružiti, prošetati, kartati, popiti. Smatram da nas to zatomljuje i o tome pišem u svojim 
pjesmama. „ Sve je manje prela i seljačkih sijela, raspala se družina i porodica cijela, danas srce mladih za facebookom ide virtualnim prijateljima kojih i ne vide“ – kaže Branimir koji je 98 pjesama predstavio u svojoj zbirci, a dodaje da ima još 350 napisanih pjesama, no ako nastavi ovim tempom, onda će drugu knjigu izdati za 50 godina, našalio se Branimir, od kojega vjerojatno uskoro možemo očekivati novi zbirku.
Promociju su uz predstavljanje pjesnika i zbirke koju su odradile dr. sc. Vesna Vlašić, predsjednica MH Požega i Blanke Đimoti Zima prof. hrvatskog jezika, uveličali gitarski duo i učenice Katoličke gimnazije koje su čitale pjesme, a tamburaški sastav Naša grana i solista Stjepan Jeršek Štef svojom pjesmom podsjetili na staru Slavoniju. Zaista prepuna dvorana Požežana i prijatelja šumara Branimira Mikića tako je uživala u toj promociji pjesnika, što je čudan spoj, ali nije i nepoznanica, jer pjesnik i šumar bio je i Josip Kozarac.
- Veseli spoznaja da postoje pjesnici 
koji se ne odriču narodne tradicije. U novije vrijeme, najznačajniji predstavnik te vrste pjevanja je Ivan Bonus, vojvođanski hrvat koji je, zbog svojih pjesama i djelovanja u kulturi stekao značajan ugled. U vremenu kad mnoge važne stvari nepovratno nestaju, pjesme poput Mikićevih u sebi čuvaju dragi drevni žar i ostaju zapretane iskre na ognjištu zaborava – kaže nam kraju svoje recenzije Milan Krmpotić u zbirci pjesama „Fali žica“.
Tekst/Foto: Vladimir Protić