POŽEGA - Prije nekoliko dana objavljena je knjiga o prošlosti i sadašnjosti požeške parohije. Autor knjige je povjesničar Vinko Tadić. Knjiga nosi naslov „Dijalog u šumskoj dvorani – tragovima paroha požeških“. Na rubu parohijskoga dvorišta u Požegi smještena je mala šuma. Taj je prostor uređen za susrete vjernika i drugih građana. Tim prigodama ondje se vode razgovori o raznim temama. Požeški paroh Nikola Petrović taj je prostor nazvao šumskom dvoranom. Riječ je o trećoj knjizi autora Vinka Tadića. Knjiga je izašla kao osma u nizu Biblioteke "Fragmenti prošlosti". Obuhvaća opis i analizu cjelokupne prošlosti i sadašnjosti požeškeparohije te susjednih seoskih parohija Požeške kotline i područja Našica. Danas je taj prostor u nadležnosti požeškoga paroha. Autor je požešku parohiju pozicionirao u kontekst kompleksnih društvenih prilika tijekom prošlosti. Omogućio je duboke uvide u složene probleme. Uočio je čitav niz važnih niti u prošlosti pravoslavnih vjernika navedenoga područja. Knjiga je značajan doprinos kulturnoj povijesti zapadne Slavonije. Profesor Vinko Tadić istražio je pisane izvore 18., 19. i 20. stoljeća, ali i obavio brojne razgovore sa svjedocima suvremene povijesti. Ta publikacija bit će korisna povjesničarima, povjesničarima umjetnosti, antropolozima, etnolozima, arheolozima, teolozima, psiholozima, arhitektima i drugim stručnjacima. Do sada nije objavljena slična knjiga o nekoj pravoslavnoj parohiji na prostoru od Vardara do Triglava. Recenzenti su: dr. sc. Dragutin Babić, prof. dr. sc. Aleksandra Kučeković i prof. dr. sc. Zlata Živaković Kerže. Urednica je dr. sc. Mihaela Markovac.

Među ostalim, u knjizi su prikazana i stradanja srpske pravoslavne zajednice u Drugom svjetskom ratu. Tih godina ustaše su gotovo potpuno uništili židovsku zajednicu. Mnogi Hrvati i rimokatolici stradali su kao žrtve ustaške represije. Franjo Pipinić, župnik župe svete Terezije Avilske u Požegi, bio je odan Crkvi i građanima Požege. Neposredno nakon uspostave vlasti NDH u požeškom kraju 1941. godine, o djelovanju ustaša napisao je: „Počinje klanje i ubijanje!“ Najmasovniji zločin nad civilima u Požeškoj kotlini izvršen je 16. kolovoza 1942. godine u selu Sloboštini. Prema istraživanju dr. sc. Dane Pavlice, utemeljenom na dokumentima s ekshumacije, toga dana ustaše su bacili u seoske bunare 954 žene i 142 djece. Većina žrtava bile su srpske izbjeglice s Kozare te 246 stanovnika obližnjih sela. Primjerice, samo od 13. do 20. kolovoza 1942. ustaše su ubili 1.382 civila u selima zapadnoga dijela Požeške kotline. Te zločine osudioje svećenik Franjo Pipinić. O stradanju u Sloboštini te okolnim selima pisali su brojni hrvatski i strani autori. Župnik Franjo Pipinić osudio je uništavanje pravoslavnih sakralnih objekata i paljenje sela nastanjenih srpskim življem u požeškom kraju. Osobno je spriječio pokušaj uništenja crkve u Vrhovcima. Time je izravno doveo u opasnost vlastiti život. Uslijed tih prilika znatan dio Hrvata i rimokatolika, zajedno sa Srbima i drugim narodnostima, suprotstavio se ustaškom režimu odlaskom u partizane. Velečasni Franjo Pipinić je smatrao da je partizanski otpor odgovor na masovne ustaške zločine nad civilima. Tih godina pravoslavnim Srbima pomagao je i rimokatolički svećenik Đuro Stehno. U poratnom razdoblju došlo je do zločina osvete dijela pobjednika nad znatnim dijelom poraženih snaga i njihovim suradnicima. Protivnici komunističke vlasti bili su izloženi pritisku i represivnim postupcima.

Autor je prikazao kompleksne crkvene prilike tijekom autoritarnoga, ali i modernizacijski usmjerenoga socijalističkog sustava u požeškoj parohiji. Demantirao je neutemeljene teze o asimilaciji Srba u Hrvatskoj tijekom socijalizma te navodnom potiskivanju njihova identiteta u zapadnoj Slavoniji od 1945. do 1990. godine. Prema Natku Martiniću Jerčiću, godine 1989. od ukupno 31 člana Općinskoga komiteta Saveza komunista Hrvatske u Slavonskoj Požegi bilo je 18 Hrvata, 9 Srba i 4 Jugoslavena. Prema Vjeranu Katunariću i Dragi Roksandiću, 1984. godine u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj među političkim dužnosnicima bilo je 17,7 % Srba, a među gospodarskim čelnicima 12,5 % Srba. U prvoj polovici osamdesetih godina 20. stoljeća u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj živjelo je 11,5 % građana srpske nacionalnosti. Primjerice, na području koje danas opslužuje požeški paroh, bez parohije sa sjedištem u Gradištu, od 1949. do 1976. godine bilo je u prosjeku 115 krštenja godišnje, a od 2000. do 2022. godine, obavljeno je prosječno13 krštenja godišnje. U socijalizmu to područje opsluživala su šestorica paroha, a danas samo jedan. Važna su i kazivanja praktičnih pravoslavnih vjernika. Navode da su u socijalističkoj Slavonskoj Požegi slobodno odlazili u crkvu. Autor je ukazao i na teškoće s kojima se povremeno susretala pravoslavna parohija u Požegi tijekom socijalizma. To se odnosi na nacionalizaciju dijela imovine, ukidanje vjerske nastave u državnim školama, komplikacije prilikom dobivanja suglasnosti za gradnju crkve itd. S tim problemima susretale su se i druge vjerske zajednice.

Knjiga „Dijalog u šumskoj dvorani – tragovima paroha požeških“ znatno je proširila saznanja o važnim segmentima prošlosti požeškoga kraja. Zanimljivo je spomenuti da je autor Hrvat i rimokatolik. Ovo djelo posvećeno je „uspomeni na Nikolu Dugandžiju, Josipa Dumića, Rajka Grujića, Vjekoslava Marića i Zlatka Uzelca u znak poštovanja i zahvalnosti“.

Autorica teksta: N. H.