RAZGOVOR S POVODOM: akademska kiparica Tatjana Kostanjević

Likovna radionica Tatjane Kostanjević kontinuirano djeluje u Opatiji od 1991. godine, a od 2011. i u Požegi u svrhu edukacije 
djece i mladih iz područja likovnih umjetnosti. Vlastiti kreativni program brušen je kroz godine rada i iskustva…

Kako uskoro kreće novi ciklus Likovne radionice u ovoj školskoj godini i ima mjesta za još nekoliko učenika, porazgovarali smo s akademskom kiparicom Tatjanom Kostanjević, da nam malo bolje približi rad Likovne radionice.

Što djeca rade i što ih očekuje u vašoj Likovnoj radionici?

Sva djeca vole crtati. Ne crtaju samo budući slikari. Takva aktivnost razvija sve djetetove funkcije. Dijete si crtajući razjašnjava svijet u kojem živi, to mu pomaže da savladava ne-što što je jače od njega. Pećinski je čovjek imao potrebu nacrtati životinju da bi je lakše savladao. To je njihov put samoodrastanja i samosazrijevanja. Na tom putu treba mu pomoći. Kada djeca sama crtaju, crtaju uglavnom pozna-te oblike i bezbroj puta rade jedno te isto. Zanimljivo je, dolaskom u Radionicu oni jedva čekaju da budu vođeni i tu dolazi do izražaja znanje i kreativnost voditelja. Zadaci moraju biti zanimljivi, ne smiju se ponavljati, postavljeni tako da ne budu ni prelaki, ni preteški. Tu treba biti majstor. Jer, djeca su najbolji kritičari.

Što se u Radionici može naučiti i što taj rad potiče?

Krenimo s ambijentom u kojem dijete stvara. Moj atelje izgleda kao gliptoteka. Tu stoje moje skulpture u gipsu, bronci, drvu…Dijete ili mladi čovjek prati proces nastajanja umjetničkog djela svog mentora. To je zanimljivo.

Pošto imamo na raspolaganju puno odljeva – Šibenskih glava, glava iz Rudina, odljev Ce-zara, Demostena, Venere Milonske, Afrodite…dijete ili mladi čovjek koji dolazi svaki tjedan u atelje živi u okruženju s visoko vrijednim umjetničkim djelima koje može dirati, crtati, proučavati. To je iskustvo ne-procjenjivo za njegov razvoj. Bez obzira hoće li se kasnije baviti likovnošću profesionalno ili ne, kao odrastao čovjek pridonijet će razvoju svoje kulturne sredine, jer je tu kulturu upio u mladosti.

U radu u Radionici polaznici-ma se pružaju raznovrsni slikarski i kiparski materijali, te ukoliko dovoljno dugo traje njihova edukacija mladi čovjek može savladati puno materijala, može eksperimentirati i na taj način steći iskustvo. Rješavajući neki likovni problem, u procesu prikazivanja svako dijete upotrebljava svoje navike, svoj stav i svoje znanje. Što su znanje i iskustvo veći, rezultati su drugačiji. Nešto najgore je učit ih kako se crta jer to vodi u šabloniziranje. Treba ga učiti  misliti, učiti gledati, učiti ga odvajati bitno od nebitnog  –  tako se razvija likovno mišljenje.

Srednjoškolci koji dolaze u Radionicu, a najčešće su to oni koji nastavljaju svoju likovnu edukaciju, dolaze s ciljem da jednog dana upišu neku od likovnih akademija, ili srodan studij: arhitekturu, dizajn, par-kovnu arhitekturu… Tu im se nudi ciljani program za upis na željeni fakultet, ali što je jako važno, nudi im se stručna po-moć pri odabiru studija. Važno je podržati želje mladih ljudi, a još je važnije prepoznati njihove predispozicije za bavljenje pojedinom granom likovne umjetnosti.

Stoga je važno, neovisno o uzrastu polaznika Likovne ra-dionice, kreirati program i izvoditi ga na taj način da dođe do izražaja kompletna ličnost po-jedinca.

Kako znamo da imamo talenta?

Provodi li dijete dulje vrijeme crtajući sigurno će tražiti da ga netko poduči ili će sam izraziti želju da se uključi u likovnu ra-dionicu.

Tu je zametak njegovog likovnog razvoja.

Postoji niz pokazatelja koji kroz proces edukacije otkrivaju likovno sposobnije. Ukoliko dijete ili mladi čovjek dođe u ruke vrsnom likovnom pedagogu od kojeg dobiva čvrste temelje, ima velike šanse za daljnji razvoj.