VELIKA GORICA - Ogranak Matice hrvatske u Velikoj Gorici tradicionalno, ove godine 13. put raspisuje natječaj za najbolju kratku priču pod nazivom “Turopoljska poculica”. Na natječaj su prispjele priče iz svih dijelova Hrvatske, od Osijeka do Metkovića, 31 priča na hrvatskom standardnom jeziku i 12 na kajkavskom.
Najbolju priču na kajkavskom „..bem ti te vodene kozice!” napisao je Vladimir Stepanić iz Velike Gorice. Najbolju priču na hrvatskom standardnom jeziku „Dvije šalice kave” napisala je Irena Ivetić, učiteljica i spisateljica iz Požege.
Na svečanosti proglašenja rezultata autori su pročitali svoje priče i predstavili se publici.
Irena Ivetić piše za djecu i za odrasle, poeziju i prozu. Objavila je pet knjiga. Surađuje s dječjim časopisima, s virtualnim časopisom „Kvaka” a radovi su joj uvršteni i u čitanke. Na Hrvatskom radiju, u emisiji „Priča za velike i male” emitirano je nekoliko njenih priča. Program Hrvatske televizije „Škola na trećem” emitirao je njene priče i pjesme. Članica je požeškog Ogranka Matice hrvatske i Udruge zavičajnih pisaca i slikara „Matko Peić”.
Na kraju svog predstavljanja Irena Ivetić je naglasila: - Ovu nagradu posvećujem osobi koja je prva pročitala moje dječje pjesmice, pretipkala ih na školskoj pisaćoj mašini (davne sedamdeset i neke godine) i poslala ih u „Mali Kekec”. Osobi koja me je uvijek podržavala, hrabrila i inspirirala, svojoj majci Franciski Nedohin. Da nisam imala takvu majku, ne bi bilo mojih pjesama i priča, ne bi bilo ni ove nagrade.
DVIJE ŠALICE KAVE
Kao i svake večeri u devet, poljubila sam bucmaste dječje obraze: Laku noć, lijepo spavaj, dobru vilu sanjaj... Mama će oprati posuđe, pospremiti sobu, učiti koliko bude mogla a onda i sama krenuti na spavanje. Ivana ne zna da sada, uoči ispitnog roka, to nikada ne biva prije no što se ogla- se prvi pijetli. Gasim svjetlo, stavljam kraj nje medvjedića Ćiru, ljubim je još jednom i izlazim iz sobe.
Muzika s radija nije preglasna, pepeljaru nitko nije zaprljao, novine nisu razbacane po stolu – tebe nema kod kuće. Onoga jutra kad si otišao ostao je tvoj miris na jastuku i toplina tvoga tijela ispod pokrivača. Jesi li u putnoj torbi, zajedno s mirisnim rubljem i vanilicama u obliku srca ponio bar djelić topline doma? I imaju li moja ljubav i briga moć da te sačuvaju od svega ružnog što bi ti se tamo, daleko od kuće, moglo dogoditi?
Tvoje papuče u hodniku čekaju da se vratiš i smjestiš u njih svoje od umora otežale noge. Večeras će izostati poznati scenarij: prilaziš mi, pognutoj nad radnim stolom i ljubiš me za laku noć. Ja ne želim biti uobražena štreberica i uzvraćam ti poljubac. I, nakon još nekoliko uzajamno uzvraćenih poljubaca – knjiga otvorena na istom mjestu kao i prije pola sata, razbacana odjeća po tepihu a nas dvoje šćućureni pod crvenom kariranom dekom koja vjerno čuva sve naše tajne. Sada bi samo Ivanin plač ili potres mogli podići moju glavu s tvog ramena. Pročitala bi sigurno još desetak stranica da ti nisam zasmetao... Ma, nisi ti kriv. Ja sam neozbiljna. Kad sam vidjela čemu sve to vodi trebala sam pobjeći i s knjigom se lijepo zaključati u kupaonici.
Večeras nema tebe, mog suučesnika u izbjegavanju noćnog učenja. U planiranju svojih po- slova potpuno sam slobodna i neovisna. Ali, od čega krenuti?...
Možda bi najpametnije bilo prvo večerati. Ili ipak ne? Jer znam da ću ponovno zuriti u onu šalicu mlijeka ili tanjur variva preostalog od ručka i pitati se jesi li ti večerao nešto toplo ili opet ko- nzervu, i jesi li uopće večerao. Ne, nisam još gladna. Večerat ću kasnije. Sad imam važnijih poslo- va. Učenje? Zabiti nos u knjigu dok mi je mozak još svjež (svjež onoliko koliko je moguće nakon što je cijeli dan bio uključen?) Ne, ne bih baš odmah. Dočekala sam prve trenutke u ovom danu kad mogu mirno razmišljati a da me ne prekine neko od Ivaninih bezbrojnih pitanja, ručak koji treba promiješati da ne zagori ili nešto slično. Ne, ne bih željela baš odmah okovati svoje misli tvrdim koricama knjige, ma koliko bilo zanimljivo ono što u njoj piše. Jer znam – moje se misli neće dati u okove. Otrgnut će se i odjezditi poput krilatih konja, ususret daljinama i slobodi. I svo to vrijeme ja ću buljiti u jednu te istu stranicu knjige kao da je napisana hijeroglifima ili kineskim pismom.
Zato ću obaviti ono što svakako moram a što moje misli ostavlja slobodnim. I dok uranjam ruke u toplu pjenu u sudoperu moji krilati konji prolaze kroz kućne zidove i odlijeću. Pogodi kamo, i pogodi koga traže...
U peći pucketa vatra i njeni se odsjaji poigravaju po tepihu. Znam koliko voliš gledati i slušati vatru ali večeras je ovaj prizor samo za moje oči i uši. Ti nisi u mogućnosti biti dijelom publike. Gdje provodiš ovu dugu zimsku noć koja me ispunjava neizrecivom tugom i čežnjom? Možda u nekoj zadimljenoj seoskoj gostionici jer tamo na terenu ne postoji bolje mjesto za druženje a sa svojim kolegama nekamo moraš izaći? Meni bi, međutim, bilo draže da si legao na spavanje jer znam da si od onih ljudi koji jedino tada sebi dopuštaju odmor. Samo, je li ti soba suha i topla, posteljina čista, krevet udoban? I jesi li bar sada u pidžami, kad nema mene da ti grijem leđa?...
S radnog stola me gleda šesnaestogodišnji mladić u kojeg sam se zaljubila još kao djevojčica a on me tada nije ni primjećivao. A danas – s nježnošću i čežnjom glačam njegove košulje i čekam da se vrati s terena. Ima iste one iskrene smeđe oči, kosu boje zrelog žita, visoki i vitki stas. Samo su mu leđa malo povijena od teškog rada. I izraz lica mu je zabrinut, prečesto zabrinut za čovjeka njegovih godina.
Ponovno osuđujem sebe zbog toga što sam se toliko puta ponašala prema tebi poput razmaženog djeteta, nerazumnog i sebičnog, što sam bila netaktična i sitničava. U takvim si trenucima mogao pomisliti da mi ništa ne znače tvoja ljubav i pažnja, zadivljujuća upornost i hrabrost s kojom se od samog početka boriš za nas troje. A znače mi, toliko mi znače. Hoće li jednom doći vrijeme kad ćeš moći potpuno vjerovati u mene a da ja tu vjeru ne poljuljam svojim burnim temperamentom koji ne uspijevam držati pod kontrolom? Hoću li ikada imati snagu i moć da učinim sve ono što že- lim za tebe, za sebe, za nas troje? Hoću li ti u svim ovim godinama koje su pred nama uspjeti uzvra- titi bar djelić onog što ti dugujem? Barem djelić, jer neizmjeran je dug prema čovjeku uz kojeg sam ponovno počela cijeniti i voljeti sebe, život, druge ljude, prema onome tko mi tako predano i strplji- vo pomaže da napokon složim mozaik svoga života.
Dok pospremam Ivanine igračke, iz tamnih kutova sobe izranja moja vjerna prijateljica sa- moća i stišće me svojim ledenim koščatim rukama. I ponovno se pitam kako to – jedemo za istim stolom, spavamo u istom krevetu, znam sve tvoje navike, poznajem svaki centimetar tvoje kože a već sada, nekoliko dana nakon tvog odlaska upinjem se kako bih u mislima ponovno čula tvoj glas, vidjela tvoje lice i onaj dragi mali smeđi biljeg na lijevom obrazu?
Otimam se iz zagrljaja svoje okrutne prijateljice. I previše sam pripadala njoj svih ovih dana. Sutra napokon dolaziš kući. Kolika radost za sve nas! Čim čuje otvaranje ulaznih vrata, Ivana će ti potrčati u susret. I dok ja budem pomalo zbunjena stajala po strani, vas dvoje ćete tražiti čokoladu u putnoj torbi. Sobu će ponovno ispuniti duhanski dim i teški miris strojnog ulja (volim taj miris, jer je znak tvoje nazočnosti u kući). A kad ručamo i kad stavim Ivanu na spavanje zaključat ćemo ulazna vrata – ne postojimo ni za koga na svijetu osim jedno za drugo. Tada ću ti reći: Spavaj, mišonja moj, moraš se odmoriti. Spavaj, ali me pusti da te ljubim, mazim i da te se nagledam. Ti me, međutim, nećeš poslušati. Ubrzo ćeš početi uzvraćati nježnosti (svaki put mi drhtaj prolazi tijelom kad se sjetim tih naših trenutaka). Bit ću ljuta na sebe što te ne puštam da se odmoriš ali neću moći ustati, neću otići i neću se prihvatiti nekog pametnijeg posla. I ponovno će biti kao nekad, kad smo se tek upoznavali i zbližavali – kao da ću se ponovno navikavati na miris tvoje kože i tvoje dodire. A opet, točno ću znati gdje me najviše voliš poljubiti, u kojem trenutku ti mogu nešto šapnuti a kad će ti biti najdraže da ne govorim ništa i da se samo šćućurim u tvome naručju.
Prekidam sanjarenje teška srca i uzimam knjigu. Nemam snage za sjedenje za radnim stolom pa odlazim na krevet. To će mi biti prvi put da se spustim u horizontalu nakon cijelog dana jurnjave.
Obožavam poziv učiteljice za koji se pripremam, i ovo što upravo učim baš je zanimljivo ali... Očne vjeđe su otežale i spuštaju se protiv moje volje, slova kvare svoje pravilne redove, izmiču mome zamagljenom pogledu i nestaju negdje u daljini. Glava mi je poput mlinskog kamena. Spustit ću je samo malo, samo petnaest minuta a onda ću ustati, ispljuskati lice hladnom vodom i skuhati jaku kavu. Sjest ću za radni stol i nastaviti s učenjem.
... U studentskoj menzi izbija tuča. Uplašena bježim van, hodam gradom i tražim te. Sumrak, sitna kiša i puste ulice. Osjećaj usamljenosti pritiska me poput teškog tereta. Želim viknuti, htjela bih te dozvati ali mi je nešto nepoznato stisnulo grlo, ukočilo usta pa ne uspijevam pustiti od sebe ni glasa...
... Šuškanje... Ispod moje glave neka ruka izvlači knjigu na kojoj sam zaspala. Okrećem se na drugu stranu ne otvarajući oči. Želim i dalje spavati. Kad god sanjam ovakav san na kraju te ipak pronađem, tako će sigurno biti i sada.
Jesam li to uspjela nastaviti san? Ogrubjela ruka nježno mi miče čuperak kose sa čela. Otvaram oči i vidim tvoje umorno ali nasmiješeno lice. A na stolu drhtavi pramenovi mirisne pare iznad dvije šalice kave.
Beška, 17. januar 1989.
IRENA IVETIĆ