Povodom objavljivanja knjige o požeškom piscu Antunu Kanižliću „Tko je Antun Kanižlić?“, autorica učiteljice Valentine Mirković i sestre Slavke Vrbanić, djelatnica Osnovne škole Antun Kanižlić, hrvatski književnik Božidar Prosenjak osvrnuo se na njihov uradak. Mišljenje ovoga cijenjenog hrvatskog književnika bilo je autoricama od izrazite pomoći i važnosti u samim početcima pisanja knjige, ali i tijekom cjelokupnog procesa njezinog nastajanja. Što o konačnom uratku misli i kaže Božidar Prosenjak, možete pročitati u njegovom osvrtu.
Tko je Antun Kanižlić? Što je ovaj čovjek učinio za svoje suvremenike, a što još i danas čini za nas?
Trebalo je imati hrabrosti postaviti ovo pitanje ljudima na početku 21. stoljeća, koje je zarobio zaborav i kojima ovo ime zvoni samo kao naziv za školu ili ulicu u njihovom mjestu — Požegi. I tko postavlja ovo pitanje?... Djeca. Doduše potaknuta od starijih.
Zamislimo koliko je tisuća i tisuća ljudi kroz mnoge naraštaje živjelo na širem požeškom području a da im nema traga ni spomena, osim što su im možda imena zapisana u starim crkvenim knjigama, a o nekima i koji redak više (otkad je Papa u svojoj dalekovidnosti 1630. godine dao nalog svećenicima da počnu voditi župne knjige). Ukoliko su, naravno, sačuvane.
Nasuprot tome, ime Antuna Kanižlića rođenoga 1699. godine upisuju danas djeca ovoga mjesta u svoje bilježnice, a grad ih čuva na popisu svojih velikana. Kakva je dakle morala biti veličina toga čovjeka da mu djelo doseže tako daleko?
Pokušajmo razumjeti barem nešto od toga. Uzmimo za primjer maleno dijete u dobi od nekoliko godina. Kakvi su njegovi izgledi da opstane ako se o njemu nitko ne skrbi? Može li uopće preživjeti, a kamoli rasti i razvijati se do zrele dobi? A slično je bilo i s narodnim jezikom.
Pogledajmo kako se govorilo u Kanižlićevo vrijeme pa ćemo vidjeti da je to bio jezik kojega danas jedva razumijemo. Što nam to govori?... Jezik onoga doba, (osobito pisani) bio je još u povojima, sličan govoru djeteta koje nije dobro niti prohodalo. A uz to je bio zapostavljen i gurnut u stranu. Gotovo prezren. Najblaže rečeno drugorazredan. Zašto?
Učeni ljudi Kanižlićeva vremena služili su se latinskim. Pripadnici uglednih društvenih slojeva, a pogotovo obrazovani smatrali su van pameti pisati jezikom prostoga puka, kao kad bi se netko osvrtao na malo, zapušteno i neuko seosko stvorenje, poderanih haljina i proricati mu sjajnu budućnost u nekom budućem vremenu (široku pismenost, osnivanje škola, knjižnica, Sveučilište, Akademiju znanosti, moderne medije kakve imamo danas). Sve to bila je nemoguća fantazija kad je u pitanju stanje hrvatskoga jezika onoga doba.
Uz to i službeni crkveni jezik bio je latinski. Prema tome, uspon na društvenoj ljestvici i pristup u više društvene, pa i međunarodne krugove onoga vremena, nudio se onome tko je poznavao elegantni (gospodski) latinski jezik, kojim se služila znanstvena i crkvena elita, a za službene i administrativne potrebe koristio se jezik stranih državnih zakonodavstava u čijem se sastavu Hrvatska nalazila. Biti netko mogao je samo onaj koji se služio ovim jezicima. Bez toga ključa nisu se otvarala vrata u tzv. bogatije ili barem uglednije slojeve.
A što Kanižlić čini?... Piše i služi se upravo jezikom puka. Obrnimo dakle stvar i krenimo s pitanjem, bi li ovaj naš dragi i jedini materinji jezik mogao opstati, a kamoli poprimiti današnji oblik da se o njemu nisu brinuli ljudi poput Kanižlića? Pogotovo ako znamo, (za usporedbu i primjer), da je put od staro-francuskoga do modernoga francuskoga jezika trajao puna četiri stoljeća, s tim da su Francuzi imali još i vlastitu državu, a mi, Hrvati, bili smo podstanari u tuđim državama gdje se domaći govor gurao u stranu i smatrao niže vrijednim.
Kakva je, dakle, vjera morala biti u ovom čovjeku, kakva ljubav je preplavila Kanižlićevo srce kada se svojevoljno odrekao probitka i umjesto lagodnoga i brzoga puta do društvenoga uspjeha izabrao trnovit i težak smjer?... Bez sumnje, Kanižlić se, kao što je u ono vrijeme bila potreba i običaj nadarenih školaraca, najprije morao uputiti vijugavim i uskim europskim stazama prema metropolama u kojima su vladali drukčiji civilizacijski standardi, te je tamo učio i skupljao iskustvo da bi potom po uzoru na naprednije sredine u ulozi domaćega učitelja prenosio pismenost, znanje, kulturu i duhovnost domaćem čovjeku, poglavito u rodnome požeškom kraju. Nije li takav zadatak bio prezahtjevan za samo jedan ljudski život? Ali bio je to poziv i misija velikana čije svjetlo nije bacalo sjenu samo na tekući dan, nego preko cijelih stoljeća sve do naših dana. Trebalo je za to imati san.
Da bih čitatelju približio veličinu i značenje ove Kanižlićeve osobne žrtve, poslužit ću se primjerom jednoga drugoga hrvatskog velikana, književnika Augusta Šenoe. Sa svojim velikim spisateljskim talentom Šenoa je mogao brzo postati bogat i slavan da se prihvatio pisanja viteških romana koji su u ono doba bili u modi. Ali ne, Šenoa riskira, stavlja na kocku svoju, i egzistenciju svoje obitelji, i piše povijesne romane za koje u njegovo vrijeme nije postojala književna publika. Čista praznina. Grubo rečeno, ostavio je sve i okrenuo se naizgled prema ničemu. Ali, stvorio je, ne samo novu književnu vrstu, nego i novu čitateljsku publiku. Malo je velikana u hrvatskoj književnoj povijesti koji su se tome idealu uspjeli makar približili.
Nešto slično čini i Kanižlić. Okrenuo je leđa lakom i brzom novcu i časti i ugazio u kolotečinu siromaštva, nepismenosti i neznanja da bi izvlačio djecu i mladež svojega vremena iz gliba zaostalosti. Međutim, postoji nešto još veće od toga. Nema ljudske veličine bez moralne veličine. A tako je i s narodom. Ovaj hrvatski sin, dušobrižnik i učitelj to predobro zna. Osim što piše jezikom puka u njegovoj osjetljivoj razvojnoj fazi (modernim rječnikom rečeno u pubertetskom razdoblju, kad mu još Osmalije sa svojom višestoljetnom ostavštinom debelo sjede za vratom), dajući mu tako na važnosti, i osim što se sukobljava s barijerom ukorijenjenih predrasuda i podupire pismenost djece, osobito ženskoga svijeta koji je osuđen na fatalnu zapuštenost i podređenost, on ide i dalje! Bolje rečeno dublje u životnu stvarnost.
Kanižliću je potpuno jasno da hrvatskom narodu nema opstanka ako se ne priljubi uz temeljne životne vrijednosti. Zato je upregnuo sve sile da običan puk podigne na višu duhovnu i moralnu ljestvicu, kako bi mogao ravnopravno stati uz bok europskom okruženju u kojem se nalazi. Znamo da je kultura doduše cvala među hrvatskim plemstvom u njihovim dvorcima, ali ne i u širokim slojevima među neobrazovanim pučanstvom. To postaje polje Kanižlićeva djelovanja. I zato, kao učenik najvećega Učitelja svih vremena, Kanižlić, postaje ne samo učitelj pisanja i čitanja, nego i graditelj moralnih vertikala, na kojima i danas opstajemo i jesmo.
Mislim da ne treba puno mašte da bi se shvatilo kakav je i koliki posao odgoj mladeži čak i danas, uza sve raspoložive medije (knjige, novine, radio, televiziju, internet…). A kakva li su siromašna sredstva bila njemu u rukama? Kanižlić, u ulozi skromnoga duhovnika, sije molitvenike u narodnu njivu, a u ulozi književnika stavlja pred oči mladeži nemjerljive ljepote vlastitoga zavičaja i ideal jedne mlade djevojke, Sicilijanke Rožalije, koja živi na kraljevskom dvoru, okružena sjajem i bogatstvom i na dometu svega što mlado oko može poželjeti. Ali, začudo, to mlado biće svega se toga odriče i povlači u samoću, gdje se predaje isposničkom životu, posvećena Bogu i predana molitvi. Čini zaokret i junaštvo kakvo je u svako vrijeme teško zamisliti, zakopavši se naizgled u duboku anonimnost, bez izgleda da je itko ikada zapazi, a kamoli da se sazna za nju u širim razmjerima.
Ali, gle čuda! Stvarnost je nešto drugo. U gradu Palermu u Italiji, zavladala je kuga (nešto slično kao današnji Covid). Bila je to bolest od koje nije bilo lijeka i od koje se masovno umiralo. Međutim, netko se dosjetio da bi tijelo Rožalije, djevojke koja je živjela tako sveto, kad bi ga se posthumno pronijelo gradskim ulicama možda učinilo čudo i zaustavilo zarazu. I zaista, kuga je prestala, a Rožaliju od tada pamte naraštaji i narodi.
Da bismo i opet lakše razumjeli kakve su bile Kanižlićeve namjere, pogledajmo primjer iz današnjeg kuta. Gostujući na brojnim školskim priredbama, uočio sam kako mlade djevojke danas sanjaju o tome da budu, slavne novinarke, glumice, plesačice ili pjevačice… To su zanimanja koja ih privlače. Mnogima se čini da je vrednije biti plesačica, nego domaćica. A ipak, ne tako rijetko, saznajemo iz medija kako baš pjevačice ili glumice, koje su stekle planetarnu slavu na svjetskim pozornicama, usred punoga sjaja svoje karijere, odjednom otkrivaju da je najveća stvar u njihovom životu biti žena i majka. Kanižlić upire prstom još tada u ovu pojavu i govori: Kamo ideš mladi čovječe?(Quo vadis domine?) Okreni se, jer si se uputio u prazninu. Koliko svevremeno i mudro!?
Kojim jezikom još treba govoriti da bi se shvatilo koliko je daleko letjela misao ovoga čovjeka? Tko je Kanižlić? Čovjek najbolje razumije drugoga kroz vlastita iskustva. Navest ću zato još jedan primjer. Svojevremeno, radio sam pune četiri godine na uređenju knjiga enciklopedijskoga formata o povijesti kraja u kojemu živim i radim. Bile su to knjige u kojima su se poimence navodila imena domaćih mjesta i ljudi. Jedan moj prijatelj, slikar, smatrao je da uzalud trošim svoj književnički talent i upitao me: Pa što ti to treba? Čuj!, odgovorio sam. Ovakvim knjigama, bude li potrebno, dokazivat ćemo pred Ujedinjenim narodima da je ovdje živio naš narod!... Tada nisam ni slutio koliko je blizu bio trenutak da nam usred Domovinskoga ratu baš takva literatura zatreba kao dokaz i svjedočanstvo da je na ovome tlu živio hrvatski narod, a ne neki drugi. I da će te i takve knjige biti krunski dokaz kako je ovo naš, stoljetni teritorij.
I odvjetnici s haškoga suda u obrani naših ljudi povratno su nam poručili kad su primili jednu od naših knjiga koja je svjedočila o mirotvorstvu hrvatskoga čovjeka: Ne znate koliko nam je značila! (Dugo će sjajiti blistava slika pobjedničkoga hrvatskoga ratnika s krunicom oko vrata. Kamo li sreće da taj smjer u miru ne napusti!!!)
Ako toliko znače novije knjige, koliku tek snagu svjedočenja imaju i što znače Kanižlićeva djela i njegovi molitvenici napisani i raspršeni u narod prije toliko vremena? Bez takvih dokaza bili bismo praznih ruku pred svjetskim odvjetnicima koji istražuju krvne grupe pojedinih nacija, kroje karte i ispituju granice do kojih se može i smije protezati egzistencijalno pravo pojedinih naroda. Riskantno je to zanemariti… Osvajači koji posežu za tuđim krajevima često su morali ustuknuti upravo pred ovakvim dokazima. Povijest nas uči da se ono što je obranjeno krvlju i plaćeno životima najboljih sinova lako može izgubiti za pregovaračkim stolovima bez solidnih argumenata kakve sadrže ovakva djela. Velikani poput Kanižlića svojim ostvarenjima pokazuju gdje su duhovne međe naše domovine. Kanižlić je svojim djelovanjem jedan od takvih vidljivih stupova na kojima stoji naš narod. Srećom nije on sam.
Ima u tome još nešto. Razni pretendenti na ove prostore kroz mnoga stoljeća, osim gole sile, služili su se nevjerojatnim metodama kako bi opravdali svoje težnje za pripajanjem tuđih krajeva. Postoje i danas strujanja u svjetskim razmjerima koja nastoje čak i u tobože znanstvenim krugovima, osporiti pravo pojedinih naroda na vlastitu samostojnost, jer navodno nisu dovoljno civilizirani da bi imali svoju državu. Ali, velikani poput Kanižlića, svojim djelima obaraju takve pokušaje i čine ih ništavnima, ma kako bio moćan medijski prostor u koji su posijani. Tragovi koje su ostavili iza sebe ovakvi ljudi dokazuju da hrvatski narod stoljećima pripada europskom kulturnom i civilizacijskom krugu, privržen temeljnim, dubokim, humanim vrijednostima koje ne prolaze.
Promatrajući pojedinu veličinu dolazimo do spoznaje da se ona širi u sve veći i veći prostor. Da bi se razumjelo takve ljude, potrebno je da i sami imamo nešto veće znanje i razumijevanje. A jedan od važnih rasadnika znanja je škola. Dajmo joj dakle za pravo kad čini velike stvari, makar se neukima činile malenima. Što znači jedna slikovnica?
Prođe li skupina turista nekim dvorcem, što će vrijediti izlošci ako im netko ne protumači što oni znače i dovede ih u vezu s aktualnim vremenom? Prošlost i sadašnjost povezane su kao prst i nokat. A tako i znanje i čovjek. Znanje je obveza. To nije tipkanje po mobitelu u koji je netko posložio podatke kako je on htio. Uporaba takve riznice podataka postaje rizična ako se zanemari da je ljudsku pamet izvorno posložio Onaj koji ju je stvorio. Služiti se podatcima bez znanja o tome znači biti rob. Zato paralelna djelatnost koja otvara mladima oči i um, pamet i srce, pa makar bila samo slikovnica, ima posebnu vrijednost.
Bitka je to između pračke i digitalnoga svijeta, između Davida i Golijata, naizgled bezizgledna, ali znamo kako je završila. Mladima je potreban san. Sličan onome kakav je gajio Kanižlić. Što želim time reći?... Samo lud čovjek može ići protiv napretka. Ali, zamislimo najmoderniju medicinsku aparaturu. Što ona znači bez pravoga znanja? Bolje da je nikako ne koristiš, nego da se njome pogrešno služiš. I činiš štetu. Tako je i s pametnom tehnologijom. Ako se dobro zamislimo uočit ćemo koliko je Kanižlić bio velik i važan čovjek i koliko je bio blizak našem vremenu. Usuđujem se reći da je mudrije ovo otkrivati polako u školskim razredima, nego do tih saznanja dolaziti silom ozbiljnih (apokaliptičnih) zbivanja u vremenima koja dolaze. A pri tome odrasli nemaju izgovora. Svi dobro znamo da pravi odgoj ide od roditelja prema djetetu, a ne obrnuto. Čini mi se međutim da živimo u tužnom vremenu kada djeca časovito donose u obitelj prave struje i vjetrove, a upravo odrasli, zauzeti važnijim obvezama pred time zatvaraju oči.
Zato, iako je ovdje riječ o slikovnici namijenjenoj prvenstveno djeci, dobro bi bilo da utroše koju minutu i u nju zavire i odrasli. Našli bi zdenac korisnih saznanja i ako ne više, izvukli bi barem koju kap da njome operu oči od konformizma i taloga dnevne prašine. Vidjeli bi možda da slikovnica obuhvaća obitelj, školu i grad u suradnji. I da je to velika dobrobit za cijeli kraj. Ovaj poziv u povijest donosi fragmente iz izvornika i poznate literature, uz žive, katkad duhovite dijaloge, bliske današnjem vremenu. Ako ne drugo, možda bi barem crteži na tren odvukli pogled od trgovačkih prospekata, križaljki igara na sreću i tome sličnih sadržaja.
Čovjek modernoga doba prestao je biti zahvalan, a trebao bi biti, barem kao u ovom slučaju, prema trudu i promišljanju uloženom u zahtjevan posao. Jer, sjetimo se, površnost je uvreda Bogu i čovjeku. Ponekad baš ono što na prvi pogled izgleda maleno najbolje ukazuje na veliko i ne baš uvijek lako sagledivo. Jer Kanižlić je otvorena knjiga, a grad je veći s ljudima kao što je on. Pa tako i grad Požega.
A grad kao grad ne postoji. Postoje samo ljudi.
FOTO: Fotografija Božidara Prosenjaka na promociji svoje knjige za djecu Divlji Konj u knjižnici OŠ Antuna Kanižlića o kojoj je pisao tjednik Kronika požeško-slavonska