POŽEŠKA GRADSKA KNJIŽNICA PROMOVIRALA JEDAN OD NAJČITANIJIH ROMANA U OVOJ GODINI - 

POŽEGA - Gradska knjižnica i čitaonica Požega organizirala je književnu večer, a na preporuku Čitateljskog kluba „Lectoria“ po kojemu je roman „Divlje guske“ najčitaniji roman u ovoj godini. U goste je došla autorica Julijana Adamović koja je predstavila svoj roman, no kako su iz čitateljskog kluba uglavnom već upoznali „Divlje guske“ više je to bio razgovor s puno pitanja i odgovora koji je odlično moderirala i vodila knjižničarka Mirjana Franculić. Dio tog razgovora, pitanja urednice portala slavonski.hr  Sanje Pok i odgovora autorice, te istinskih zaljubljenika u čitanje donosimo u nastavku:

Volim zamišljati kako pisci, kad idu pisati knjigu, imaju određenu misiju, poruku koju žele da čitatelji knjige iščitaju “između redova”. Kakva je poruka “Divljih gusaka”?
- Bilo je više malenih poruka, ali na koncu je jedna koje ja nisam bila do kraja svjesna. A to je, da mi u sebi imamo neku snagu kojom ponekad uspijevamo prebroditi stvari za koje sami mislimo, pa i većina ljudi, da nisu prebrodive. Neka snaga koju uspijevamo pronaći unatoč prilikama koje nisu u našu korist. Zapravo, osnovna vodilja u ovom romanu su bili ti primarni strahovi koje imamo u djetinjstvu i koji nas kasnije kroz život obilježavaju ako se neke stvari ne odviju kako bi trebale. Tema romana je strah od napuštanja.

Zove li se zato roman “Divlje guske”? Za divlje guske kažu kako su one cijeli život u paru, u zajedništvu s drugim?
- Da, te ptice su, kažu, prilično vjerne ali ja nisam išla na tu aluziju s obzirom na to da je to roman o djetinjstvu. Više je to drugi mit ili istina o divljim guskama – da one svoje starije članove, bolesne i koji ne mogu letjeti, ne ostavljaju da umru sami, već su tu uvijek dvije guske koje ostanu do zadnjeg časa i kasnije se priključe svome jatu. To je bila vodilja koja me vukla da to budu “Divlje guske”. Kako je sve u početku bilo zamišljeno kao trilogija, u zadnjem dijelu je zapravo trebalo biti konačno razrješenje zašto divlje guske.

Tu je i pisanje u trećem licu množine, dvojnost koja se razrješava tek pri samom kraju u zadnje dvije, tri rečenice. Kako ste došli na tu ideju i koliko vam je vaša struka pomogla u pisanju?
- Bit ću iskrena, nisam se ja toga dosjetila, ta dvojnost postoji i ona se javlja povremeno. Prije desetak godina čitala sam knjigu Agote Kristof koja je pisala isto u prvom licu množine i to je bilo nešto što me fasciniralo. Ali ne u smislu da ja idem nju oponašati. U smislu da sam ja zaista toliko intenzivno osjetila to “mi” i cijelu priču, stalno sam, dok sam čitala razmišljala – što ako bi to bilo postavljeno sasvim drugačije? Što ako bi ta baba koja u njenoj knjizi prezire i mrzi djecu, bila prepuna ljubavi i to posesivne i patološke u smislu da je ljubav ogromna i što ako to ne bi bili dječaci već djevojčice, jer su djevojčice zbog kulturoloških razloga sužene u svojoj mogućnosti da čine zlo ili istražuju prostor? To mi je bila misao dok sam čitala “Veliku bilježnicu” i to mi se nakon desetak godina tako vratilo da kad sam počela pisati, ja sam zaista bila u tom “mi”. Pitali su me je li mi bilo teško tako pisati? Ne! Kasnije kada sam čitala, imala sam možda jednu ili dvije pogreške gdje sam neki dio teksta napisala u prvom licu jednine – to je za mene od početka od kraja, do zadnje rečenice bilo – mi. Vezano je to i uz moju struku gdje razumijem što znači to drugo biće i koliko ono može utjecati – sa strane ga ljudi promatraju kao nešto patološko, no s druge strane ono je tu da pomogne djetetu kako bi se izborilo sa stvarima koje su za njega preteške.

Slavonija, Bačka – simboli i slike su isti, od sukoba starije i mlađe žene u obitelji, nadžak baba koja je svima nadžak osim unucima, grubost i nježnost gotovo istovremeno – to je ta neka tmurna nota, pomalo jeziva. Je li to namjerno ili je to jednostavno tako?
- Nisam objektivna o tome govoriti. Prije nekih mjesec dana slučajno sam čula razgovor u jednoj knjižari i osoba je rekla – ona je meni premračna. Da, koliko god se trudila ja sam u nekim ozbiljnim temama doista premračna, ali imam ja i priča koje se mogu čitati i kao humorističke. No, je li to selo, ta Slavonija, Bačka pomalo mistična ili je ja tako vidim, ne znam. No, ako ću pisati onda ću pisati tako, a ne kao da je sve lijepo, narodne nošnje iju ju. U dubini svaka je obitelj imala neku tešku priču, a bar ono što sam iščitavala kroz prošlost, s mukom se dolazilo do nekih stvari i ta muka ostala je u ljudima. Ne može se stoga o tom prostoru pisati samo s bećarcima jer to bi bilo autentično.

Moram reći, visoko ste si podigli ljestvicu s “Divljim guskama”. Što je sljedeće?
- Sebe baš ne doživljavam kao pisca, to nije moja profesija. Imam svoju profesiju, time se bavim, imam svoju plaću i ne ovisim o tome što će se dogoditi s mojim romanom. Jedino mi je postavljena ljestvica u smislu da ne mogu biti neozbiljna i pustiti u javnost nešto za što ja mislim da nije dovoljno dobro. Ali, ako se ne dogodi da napišem dovoljno dobro kako bih to pustila prema van, ni to neće biti smak svijeta. Može se završiti na Divljim guskama…

Kratko o književnici: Julijana Adamović rođena je 1969. godine u Bačkoj. Po zanimanju je socijalni pedagog, po nervu, talentu i senzibilitetu – punokrvni pisac. Njezina prva zbirka priča „Kako su nas ukrali Ciganima“ nagrađena je Kiklopom za najbolju debitantsku knjigu 2008. godine, te nagradom Ivana i Josipa Kozarca kao najbolji prvijenac Slavonije 2008. godine. Godine 2009. objavila je zbirku kratkih priča „Konzerviranje“, a 2013. godine roman „Da ti pamet stane“, te zbirku kratkih priča za djecu „Dnevnik sivog mačka i druge priče“. Julijana Adamović živi i radi u Vukovaru.