Korijeni današnjeg nedostatka radnika u građevini sežu u razdoblje krize od 2009. do 2015., kada je sektor bio izrazito „tržište poslodavaca“. Tada je velik broj građevinskih firmi propao, projekti su stali, a mnogi kvalitetni radnici ostali su bez posla i bili prisiljeni tražiti prilike u inozemstvu, često u okruženju gdje su uvjeti bili stabilniji i predvidljiviji. U tom razdoblju prevladavao je mentalitet „ako nećeš ti, ima tko hoće“, jer je ponuda radne snage bila veća od potražnje, što je dugoročno narušilo percepciju građevine kao sigurnog zanimanja. Kada su se nakon ulaska u EU otvorila zapadna tržišta rada, a razlika u plaćama i uvjetima rada postala još očitija, velik dio tih radnika otišao je trajno, a domaće tržište u međuvremenu nije proizvelo dovoljno novih kadrova da ih nadomjesti.Postavlja se pitanje mogu li se domaći radnici vratiti u Hrvatsku i kako? Kako ih motivirati i omogućiti im dostojanstven život kakav naprimjer vode u Njemačkoj ili Austriji. Na ta pitanja odgovorio nam je Saša Perko, magistar inženjer građevinarstva, koji se već godinama uspješno bori da zadrži radnike u Lijepoj Našoj. Za početak nas je zanimalo možemo li uopće parirati plaćama u zapadnoj Europi.

     Što kaže matematika! Gdje se više isplati, i gdje se više radi?

„Ako uzmemo jedan primjer građevinskog radnika tesara, u Njemačkoj se bruto satnice za takve kvalificirane građevinske radnike najčešće kreću oko 22 do 25 eura po satu, u Austriji oko 20 do 23 eura, dok su u Hrvatskoj od 12 do 15 eura bruto po satu, ovisno o firmi, iskustvu i znanju samog radnika. To znači da je matematika i dalje na strani Njemačke i Austrije, ali ta razlika danas je znatno manja nego prije desetak godina. Kada radnik u inozemstvu plati smještaj, ima odvojene troškove života jer nije s obitelji, putovanja doma i uzme u obzir cijenu odvojenosti od obitelji, stvarna financijska prednost više nije toliko velika kao što se na prvi pogled čini. Upravo zato danas sve češće vidimo povratnike – radnike koji su otišli, ali se vraćaju jer uz sve veće plaće u Hrvatskoj i niže životne troškove ukupna kvaliteta života postaje usporediva, i odluka više nije isključivo financijska“, objašnjava nam Perko te dodaje da se na zapadu, za razliku od prakse u Hrvatskoj, više poštuje radno vrijeme.

„Da, na zapadu se sve više poštuje 40-satni radni tjedan, no bojim se da je to u Hrvatskoj i dalje teško ostvarivo. Naš sektor je i dalje manje efikasan, pa se projekti često oslanjaju na prekovremeni rad i radne subote kako bi se uopće održali rokovi. Realno, često smo neefikasni čak i uz produženo radno vrijeme, a kad bismo se striktno držali 40 sati, rokovi bi se dodatno produžili.Kada bi nam građevinska poduzeća bila organizacijski bolja, tehnološki bolje opremljena, projektna dokumentacija kvalitetnija, vjerujem da bi mogli i mi odraditi istu količinu posla u 40 sati. No u trenutnoj fazi to nije realno – procjenjujem da bi nam za isti obujam radova uz strogo poštivanje 40-satnog tjedna trebalo i do 20% više radnika, a vidimo da je sektor već sada pod velikim pritiskom zbog nedostatka radne snage“, iskren je Saša Perko koji je svjestan da je radno vrijeme nešto što uvelike utječe na zadovoljstvo radnika.

     Građevinski sektor treba modernizirati, a država učiniti važne korake

Naravno to nije jedino što je važno. Modernizacija opreme može značajno smanjiti fizičko opterećenje radnika, što je posebno značajno nekome tko je u građevini dugi niz godina. Modernizacija opreme dodatno olakšava rad. Primjer je plastična oplata (ili šalung), koju jedan radnik može samostalno premještati. Starije čelične oplate iste veličine mogu težiti i preko 100 kilograma i za njihovo premještanje potreban je kran. Takve tehnološke promjene smanjuju fizičko opterećenje, povećavaju produktivnost i omogućuju radnicima da duže ostanu u sektoru.

Da bi se ljudi koji su otišli iz Hrvatske vratili, ključna je i država koja radnicima treba biti motivator za povratak. Saša Perko tu je vrlo jasan što bi se trebalo učiniti kako bi se ljudi počeli vraćati. „Obično sve mjere idu u smjeru poticaja i olakšica, no osobno ne vjerujem da je to dugoročno rješenje, iako bi kratkoročno pomoglo sektoru. Više vjerujem u strateški pristup i rješavanje uzroka problema. Ljudi nisu otišli samo zbog plaće, nego zbog nesigurnosti i uvjeta rada.Ključno je osigurati stabilno i sigurno zaposlenje, bez stalne neizvjesnosti, te bolje organizirana gradilišta gdje se radi pripremljeno, a ne improvizirano. Također, važno je da iskusni radnici s vremenom mogu postati samostalni majstori ili brigadiri, s većim primanjima i manjim fizičkim radom. Sektor se mora više fokusirati na produktivnost, a manje na prekovremeni rad kao način kompenzacije loše organizacije. Kada radnici imaju sigurne uvjete, redovita primanja i profesionalan odnos, njihov povratak dolazi prirodno, bez potrebe za posebnim poticajima.Država je već poduzela određene korake, i to je pozitivan signal, ali smatram da jednokratne novčane mjere same po sebi ne mogu dugoročno riješiti problem. Odluka o povratku nije temeljena na jednokratnom iznosu, nego na tome kakvi su uvjeti rada, sigurnost zaposlenja i perspektiva u narednim godinama.Ključno je stvoriti stabilan i predvidiv građevinski sektor, gdje radnici imaju kontinuitet posla, uređena gradilišta i redovita primanja. Ljudi koji rade u inozemstvu navikli su na sustav u kojem znaju što ih čeka sutra, i upravo tu razinu sigurnosti moramo osigurati i ovdje.Ako sektor postane stabilniji, organiziraniji i profesionalniji, dio radnika će se prirodno vratiti“, mišljenja je Saša Perko.

Zbog nekada lošijih plaća u odnosu na zapadnu Europu, građevinska zanimanja su često bila stigmatizirana kao 'zadnja opcija', no čini se da su plaće danas prilično vratile ponos tim ljudima. Plaća je danas puno konkurentnija nego prije, ali sama po sebi nije dovoljna da bi se ljudi vraćali. Radnicima su jednako važni uvjeti rada i odnos poslodavca prema njima.Prvo, ključna je stabilnost i kontinuitet posla, da radnik zna da ima sigurnost i da se ne pita svaka 2–3 mjeseca što slijedi. Drugo, red i organizacija gradilišta – da su projekti pripremljeni, da znaju što moraju raditi svaki dan i da se ne radi kroz stalnu improvizaciju. Treće, izuzetno im je važno poštovanje i osjećaj da poslodavac cijeni njihov rad. Radnici žele biti tretirani kao kvalificirani majstori, a ne kao lako zamjenjiva radna snaga.Također, važno je omogućiti da s godinama mogu raditi manje fizički zahtjevne poslove, a istovremeno imati veća primanja. Iskusni radnici trebaju preuzimati odgovornije uloge gdje se više cijeni njihovo znanje i iskustvo, a manje fizički rad. Kada radnik ima dobru plaću, sigurne uvjete i osjeća da je cijenjen, tada povratak postaje realna i logična odluka.

     Raditi u građevini ne smije biti „zadnja opcija“

Naravno važno je i motivirati učenike da upisuju zanimanja zidara, vodoinstalatera, električara… „Smatram da su stipendije vrlo važan alat jer njima jasno pokazujemo da kao društvo cijenimo ta zanimanja i da želimo potaknuti mlade da ih odaberu. Time šaljemo poruku da su zanimanja poput zidara, vodoinstalatera ili električara vrijedna, tražena i perspektivna, a ne “zadnja opcija”. Zaista, danas se u tim zanimanjima može odlično zaraditi, često i više nego od uredskih poslova.Osim toga, važno je mladima pokazati i dugoročnu perspektivu. Građevina se ubrzano modernizira i vjerujem da će se razvojem tehnologije i robotizacije fizički najteži poslovi sve više robotizirati. U budućnosti će roboti preuzimati fizički najteže zadatke, dok će građevinski radnici raditi preciznije, finije poslove gdje dolazi do izražaja iskustvo i znanje.Uz stipendije, ključna je i praksa na gradilištu uz iskusne majstore, kako bi mladi odmah vidjeli konkretnu vrijednost svog rada. Kada spojimo financijski poticaj, jasnu perspektivu i modernizaciju sektora, građevinska zanimanja postaju logičan i atraktivan izbor za mlade“, ističe Perko koji nam je otkrio i kako su njegovu tvrtku DOM invest do sada napustila samo dva radnika koja su otišla u inozemstvo. Za sada se nisu vratili, ali postoji mogućnost da se jedan uskoro vrati. To pokazuje da kvalitetan odnos između poslodavca i radnika ima dugoročnu vrijednost. Kada je suradnja korektna i profesionalna, vrata za povratak uvijek ostaju otvorena.