KUD „SVILENKA“ IZ BUKA BAŠTINI JEDINSTVENI OBIČAJ UZ USKRSNE BLAGDANE -
BUK / SVILNA / RESNIK / KALINIĆ – Četiri su to povezana naselja na području grada Pleternica, pripadaju župi Bučkoj, jedinstvena po mnogočemu, jer zajedno čine i folklorno i vatrogasno društvo, nogometni klub ali i druge udruge, pa tako provode i jedinstveni običaj uz uskrsne blagdane koji se zadržao samo u ovim selima Požeštine još od turskog vremena.
- To je klapanje kroz selo, stvaranje buke jednostavnim drvenim napravama. Ovaj običaj vuče svoje korijene još u vrijeme Turaka, kada je kršćanima bilo zabranjeno zvoniti u zvona na 
Bogoslužju. Franjevci-redovnici koji su u rijetkim samostanima boravili u Slavoniji, obilazili su kršćane nastanjene uglavnom u brdskim naseljima. Svoj dolazak među kršćane najavljivali su udaranjem drvenog bata o obješenu dasku. Nakon oslobođenja Slavonije od Turaka, Austro-Ugarska monarhija pristupa izgradnji novih prometnica, organizaciji sela uz prometnice i gradnji Crkava koje su uglavnom građene pred kraj 18. st. Uređenjem liturgije po propisima Tridenskog sabora u novoosnovanim Župama koje provodi biskup Thausi i požeški kouzistorij zabranjeno je, u znak žalosti, da se na Crkvama na Veliki petak i Veliku subotu oglašavaju crkvena zvona zbog Isusove smrti. Tada su djeca, muška djeca, klapačama, čegrtaljkama i tačkama najavljivali Anđeoski pozdrav ujutro, u podne i navečer i vrijeme početka liturgije – priča Vinko Jušić, koji se prisjeća svojih prvih dječačkih klapanja prije 50-tak godina. No o tome su mu pričali i njegov otac, ali i njegov djed, koji su također klapali u svoje vrijeme mladosti, tako da se ovaj običaj u Buku provodi od „pamtivjeka“, no sve je zapravo počelo u tursko vrijeme, a svemu je zapravo uzrok zabrana i narodni inat da najavi i pokaže svoju vjeru i svoje običaje.
- Prvo klapanje je bilo na veliki petak u 5 sati. Još prije 4 sata okupljali bi se dječaci na svojim zbornim mjestima, svako selo je imalo svoje zborno mjesto, palili bi vatru za koju su po vinogradima skupljali orezane loze, obvezno išli do potoka na umivanje. To su činili na spomen Isusova prelaska preko potoka Cedrona, kraj Maslinske gore. Nakon umivanja molili su 5 Očenaša i započinjali klapanje 
kroz cijelo selo. Kod Crkve i seoskih Križeva bi se zaustavljali i klapali kolince. Ispred kolone klapača išao je pokriveni križ s raspelom. Klapalo se 2 dana, na Veliki petak i subotu sve do procesije Uskrsnuća Isusova. Na Veliku subotu, nakon prvog klapanja, išli bi rano od kuće do kuće i sakupljali jaja, kasnije i novac ili što bi im seljani darivali. Darove bi domaćice iznosile na kapiju. Uz vatru bi „gazda“ svake grupe kojeg su birali već na Cvjetnu nedjelju, birao se i „podgazda“, dijelio zaradu imajući na umu marljivost svakog dječaka na pripremanju klapanja i samom klapanju jer u povratku kad se otklapala cijela dionica kroz selo i vraćajući se nazad niti jedna klapača ili čegrtaljka nije smjela zaklapati. Ako neposlušni dječak zaklapa dobio bi "apcug" ili kaznu te pri dijeljenju darova koliko je klapač imao "apcuga" toliko jaja manje – priča Jušić te dodaje da su se ti običaji nastavili i danas, a dječaci, među koje se sada već pridružuju i djevojčice, vrlo rado se odazivaju u klapače.
- Ponekad bi taj običaj završio i prepirkom jer su jedni drugima znali ukrasti koju kuću, tj. jaja koja je domaćica pripremila uzeli bi Sviljani u prvih par kuća u Resniku jer bi oni samo produžili kod 
sakupljanja darova. To nije bio problem jer su sva sela spojena. Kada Rešljani to primijete tada bi nastala prepirka pa ponekad i gađanje jajima. A ako bi koja domaćica slučajno dala mučak jaje, završilo bi i na fasadi kuće – kaže Jušić, koji se prisjeća da su danima prije od kukuružnjaka koji je ostajao u stogovima na poljima pravili svoje kolibe u kojima bi se sakrivali od kiše i zime dok su se pravili planovi, a po vinogradima sakupljali lozu i granje u šumi da imaju za loženje vatri na kojima su se grijali. To su bili naši doživljaji i život Toma Sojera, ali na naš način.
Članovi KUD-a Svilenka ovaj običaj klapanja, nošenja hrane na posvetu u crkvu, odlazak na molitvu, oblačenje djevojaka u snaša s bijelim i crnim rubcima i jednostavnom nošnjom zbog žalovanja, običaj uređivanja stola za uskršnji blagdan, upravo su uvježbavali jer će ga prikazati i 5. Županijskom Mozaiku, smotri svih kulturnih i folklornih društava Požeško-slavonske županije, najavila je predsjednica KUD-a Branka Leist.
- Pokora i žalost bila je naznačena i u narodnoj nošnji seoskih žena. Za svaku nedjelju postojala je određena odjeća koja bi se oblačila za crkvu. Narodna nošnja nije imala ukrasa i nakita, ona je jednostavna i tamnih boja, a na veliki petak oblačilo se najžalnije „ruvo“. Na veliku subotu se priređivalo sve za Uskrs, 
bojala se jaja, kuhala šunka, pripremala hrana za svećenje. Na večer se išlo na uskrsnuće. Na veliku subotu bi se molilo 36 očenaša i 36 zdravomarija na spomen 36 sati koje je naš spasitelj u grobu opočivao. Djeca bi išla po svetu vatru. Na uskrsno jutrom domaćice bi nosile jelo na svetenje, a u kući se ne bi ništa jelo dok ne dođe blagoslovljeno jelo. Na Uskrs se nije išlo nigdje, a tek drugi dan, na uskrsni ponedjeljak se išlo u goste – ispričala je Brankica Potnar, umjetnička voditeljica folklora.
U prikazu sudjeluju klapači Dinko Šimunović, Stjepan Bešker, Luka Jakovljević, Branko Leist, Danijel Trčka, a ispred njih nosi pokriveni križ Vinko Jušić. Najstarija žena u kući nosi korpu na blagoslov jela i dijeli jaja klapačima – Andrijana Plavi. Cure koje idu na molitvu i uređuju blagdanski stol – Karolina Jušić, Lea Leist, Veronika Tvrdy, Anamarija Mazal, a ostali članovi „Svilenke“ u prikazu predstavljaju seljane koji dočekuju klapače.
Tekst/foto: Vladimir Protić
