USPJEŠNA PROVEDBA PROJEKTA „ŠIRENJE USLUGE OSOBNE ASISTENCIJE ZA OSOBE S INVALIDITETOM“ POŽEŠKE UDRUGE OSOBA S INVALIDITETOM -

POŽEGA / DRAGOVIĆ - Udruga osoba s invaliditetom grada Požege i Požeško-slavonske županije brine o osobama s invaliditetom raznih kategorija a od kraja prošle godine započeo je s provođenjem 12-mjesečnog projekta vrijednog 440 tisuća kuna. Sredstva za provođenje su bespovratna, dobivena iz Europskog socijalnog fonda putem Ministarstva socijalne politike i mladih uz posredovanje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i Ureda za financiranje i ugovaranje projekata Europske unije.

- Kroz ovaj projekt uspjeli smo zbrinuti osam osoba s najtežim oblicima invaliditeta, o kojima se brine osam novo uposlenih asistenata koji im pomažu u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Projektom smo željeli pružiti potpora neovisnom življenju osoba s invaliditetom što uključuje: pravo na izbor, donošenje odluka, kontrolu vlastitog življenja, odgovornost za donošenje odluka i pravo na pogrešku. Usluga osobne asistencije predstavlja pružanje potpore osobama s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta u provođenju aktivnosti svakodnevnog življenja i samozbrinjavanja – kaže predsjednik Udruge Ivan Begić koji smatra da se ovim projektom može smanjiti broj osoba za institucije zbrinjavanja, jer one ostaju u svom domaćinstvu, podiže im se standard života, olakšava svakodnevni život, a netko iz njihove okoline se zapošljava, što je sigurno višestruka korist i znatno manje sredstava za društvo općenito u zbrinjavanju osoba s invaliditetom.

Jedna od korisnica ovog projekta u kojem je dobila na 80 sati mjesečno asistenta za pomoć u kućanstvu je 58-godišnja Branka Marković iz Dragovića, sela koje pripada gradu Pakracu. Ona je još kao dijete od 11 godina oboljela od distrofije mišića te postala osoba s invaliditetom. Završila je osnovnu školu još kao pokretna, te srednju tekstilnu školu za krojačicu, no nije se uspjela zaposliti jer je njena bolest progresivno napredovala i bila je sve teže pokretna. U Dragović se ponovno vraća nakon izbjeglištva, kada im se putem obnove obnavlja uništena i zapaljena kuća za vrijeme Domovinskog rata.

- Danas nakon smrti majke za mene se brine brat, no i on je sada sa godinama sve bolesniji, pa je to teško. Ja sam trenutno potpuno nepokretna i nesamostalna, krećem se samo pomoću invalidskih kolica koja treba netko gurati. Prošla sam svašta, mnogo teškoća, a ovo je sada za mene preokret i veliko poboljšanje u životu. Sada sam u čistom, jer nisam mogla ništa čistiti, imam sve oprano i svaki dan skuhan obrok. To je za mene novi život, ovdje na svom kućnom pragu željela bih i umrijeti, ovdje u prirodi. Nemojte me nikada smještati u neku instituciju, toga mi je dosta u životu, puno sam provela po bolnicama na liječenju i terapija. To ne volim, ovdje mi je sada super i zahvaljujem udruzi i gospodinu Begiću što su me uključili u ovaj projekt – kaže Branka, veliki borac u životu uz sve silne teškoće. Radila je puno ručnih radova, vezla, šlingala, napravila stotine svatovskih peškira, stolnjaka i drugog, no danas to više ne može, jer s dvije ruke jedva pridržava i šalicu kave. Teško sama može i leći u krevet bez tuđe pomoći, oprati se i obući, a i sa obrokom ima poteškoća bez tuđe pomoći. No ona je borac i kako kaže iz inata je do sada ostala živa jer je htjela pokazati da ima volje za život, no snaga ju je zbog bolesti potpuno napustila.

- Čekam samo da ozeleni priroda, da me mogu s kolicima izvesti u prirodu, jer u tome uživam. Preko dana malo čitam, volim čitati knjige, no ne mogu velike knjige držati za čitanje, malo pratim televiziju. No sada se moj život opet preporodio, eto treba biti strpljiv, pa dođu i bolja vremena – dodaje Branka koja živi od 1.200 kuna invalidskog dodatka mjesečno, a brat dobije nešto preko 900 kuna od Centra za socijalnu skrb. No njima je to za skroman život dovoljno, a sada žive i u potpunom redu, uz očišćeno, oprano i skuhano.

Asistentica je Mira Lukašić iz susjednog sela Španovica, koja je zajedno sa suprugom Branki i prije pomagala, pa je bila sretna što ju je dobila gotovo svaki dan po nekoliko sati. – Bila sam domaćica, za vrijeme ovog rata također smo bili u izbjeglištvu, a vratili se nakon Domovinskog rata. Zadovoljna sam što sam sad dobila zaposlenje, a s Brankom se poznajem dugo godina. Evo sad sam malo očistila, provjetrila kuću i sada kuham ručak. Malo ju izvezem na zrak, malo sjedi sa mnom dok kuham i pričamo – kaže Mira koja je brzo skuhala kavu za posjetitelje iz Udruge i novinara, a onda se vratila pripremi piletine koja će danas biti za ručak.

- Evo ovo je tipični primjer osobe s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta koje u svakodnevnom životu nisu u mogućnosti obavljati aktivnosti svakodnevnog življenja i to od okretanja u krevetu, transfera krevet/kolica, kolica/toalet, pripremanja i konzumiranja hrane, obavljanja osnovnih higijenskih potreba, ali niti administrativnih poslova te drugih aktivnosti. Donekle mogu učiniti i pomoći ukućani ako ih ima, no što kad te osobe ostanu same ili s bolesnim članom kućanstva. U pravilu se zatvaraju u sebe i nitko nezna kako teško žive. Branka je primjer osobe koja se nije predavala i kroz ovaj projekt njoj ćemo svakako olakšati težak život – dodaje Begić, koji razmišlja kako nabaviti nosač za knjige koji bi Branki olakšao čitanje koje voli. Projektom su za sada pokrili osam osoba najtežih invalida na cijelom području županije, a pripremaju se i za produženje ovog godišnjeg projekta.

Tekst/foto: Vladimir Protić