U rujnu od 11. do 16. datuma, u roku od pet dana, dva su člana HPD Gojzerica Požega; Matej Prpić i Ante Mesić, ostvarili dosada neviđeni uspjeh. Njih dvojica uspjeli su kroz pet dana preći cijeli Velebit od sjevera prema jugu, ukupno 114 km. Ovakav pothvat skoro nije ostvaren, tako da je ovaj uspjeh za anale požeškog i slavonskog planinarstva.
Na ovu ideju došli su još sredinom studenog prošle godine u nezaboravnom pohodu ''Gojzerica'' na Maglić 2386 mnv (najviši vrh BiH), u romantičnoj atmosferi katuna podno vrha. Ante i Matej pružili su si ruke i dali obećanje da će dogodine zajedno na Highlander Velebit 2023. Nekako obojica su u sebi maštali o tom poduhvatu, a trebao im je samo trenutak da kliknu i odluče se otići na ovo nepoznato iskustvo.
Uslijedili su mjeseci prvenstveno psihičke pripreme, gdje su stotinu puta detaljno pregledavali .gpx trag rute kojom moraju proći. Kontaktirali su prijatelje koji su već odradili ovaj Highlander i upijali svaki savjet i svaku riječ. Na kraju se to pokazalo kao nešto najmudrije što su mogli napraviti u planiranju izleta. Ipak, ništa ih nije moglo pripremiti za ono što ih je čekalo na krvavom putu (krvavi žuljevi). Dan prije početka zaputili su se u Starigrad, na sam cilj. Željeli su se okupati u još uvijek toplom moru, na kojemu je bio tek pokoji kupač pošto je sezona praktički završila. Iz mora su gledali na kanjone Male i Velike Paklenice te sa zebnjom i fasciniranošću divili se Velebitskom masivu, kojim će uskoro proći. Činilo im se nestvarno da će u narednih pet dana prohujati tom najljepšom planinom Hrvatske. Kasno popodne otišli su na autobus za Senj, ostavljajući automobil kako bi ih dočekao u povratku. Vlasnik jednog restorana kojemu je supruga Slavonka, ponudio im je besplatan prijevoz do autobusne stanice. Nakon dolaska u Senj i večere u restoranu odvezao ih je taxi do smještaja kojeg su ranije rezervirali. Taksist je bio vrlo ljubazan, a kada je saznao da su im djedovi podrijetlom iz Like i da poznaje neke njihove rođake, prijevoz je također bio besplatan. Bio je ovo dan za pamćenje, sve im se posložilo kako treba.
Ujutro rano tog utorka, otišli su iz apartmana spremni za Zavižan. Gore na parkingu upoznaju mnogo planinara i razgovaraju s njima o očekivanjima. Priče su tipične planinarske, a svatko ima svoj osobni dojam, koji je drukčiji od drugih. Po dolasku na Zavižan dolaze na check in i prijavljuju se, uzimaju hranu, pakiraju se i spremaju na stazu. Kreću pola sata prije starta, jer im je plan uhvatiti vrhova uz put. Prvi dan službeno ih očekuje 34 km, a cilj je bio doći do Škorpovca. Ante Mesić vidio je to ovako: ''Premužićeva staza se pokazala prekrasnom kakva i jest te smo uživali u planinarenju. Na Alanu smo odmorili 45 minuta te se uputili dalje na put. Što smo dalje hodali stopala su bila sve teža, želja za ostalim točkama VPP-a gasila se sve više i više. Na kraju teškim koracima po mraku, umornih nogu i ubijenih stopala načetih žuljevima zadnja 2 km činila su se kao vječnost. U jednom trenutku ugledali smo nekakvu gužvu i naglavne lampe i nekakva viseća svjetla. To je bila kontrolna točka Škorpovac. Nismo vjerovali da smo preživjeli ovaj dan, jer nikada u jednom danu nismo ishodali 39 km (zbog VPP-a smo napravili 3km više), a na satu je bilo 20:30 sati. Bili smo preumorni, ali ujedno i prezadovoljni. Večerali smo, raširili šator i zaspali u tren.''
Drugi dan ih je očekivala dosta kraća ruta od samo 14 km do Baških Oštarija te se govorilo među planinarima da je ovo najlakši dan. Međutim umornih nogu i stopala punih žuljeva, bolnih ramena od teških ruksaka, nimalo im nije bilo lako. Prošetali su ostatkom Premužićeve staze i sretno stigli na najbolje organiziranu kontrolnu točku na Highlanderu. Bilo je fenomenalno od programa organizatora, do toplog obroka, mogućnosti toaleta u restoranu i gotovo neograničenim količinama pitke vode, itd, itd. Valjalo se ipak dobro odmoriti, jer ih je sutra čekao izuzetno težak dan do sljedeće kontrolne točke na Panosu.
Treći dan put je bio strm pa kroz bukovu šumu, a nakon nekoliko sati dolaze do još strmijeg dijela. Onda opet malo šume te opet jako strmo i strmini nikad kraja.
Ante opisuje svoj najteži dan: ''Počeo sam malo negodovati i zapomagati. Počeci psihološke krize i borbe sa samim sobom. Matej se bolje držao i sa svojim riječima podrške davao mi je snagu, iako toga možda nije bio svjestan. Ni njemu nije bilo lako, ali je šutio i hodao. Na kraju smo napravili preko 21 km i stigli do Panosa. Bio je odličan osjećaj znati da smo prešli i najteži dan. Žuljevi su već postali navika, ramena od teških ruksaka su ojačala i nisu toliko boljela. Noge su bile umorne, ali imali smo osjećaj da nam je kondicija i snaga sve veća i da možemo do kraja.''
Četvrti dan do Velikog Rujna čekao ih je put sličan kao i prethodnog dana, ali ipak je ruta bila nešto kraća i s nešto blažim strminama. Bilo je predivno dok nije počela padati kiša, koja ih je kupala pola puta. Nakon dugog hodanja stigli su u Veliko Rujno i smjestili se. Tu su zbog kiše bili izrazito neraspoloženi i pomalo nezadovoljan dočekom organizatora, ali i to ih je brzo prošlo. Na umu im je bilo samo jedno: ''Još sutra i gotovo!''
Peti dan dobro su se odmorili i ranom zorom zaputili vrlo lijepom stazom prema cilju u Starigradu. Hodali su nizbrdo oko 1200 m visinske razlike. Put ih je vodio preko PD Paklenica do kanjona ispod impresivnog Anića kuka, gdje su se nalazili brojni penjači. Napokon su po velikoj sparini i vrućini sišli na asfaltiranu cestu i stigli na morsku plažu Jaz, koja je značila kraj puta i dolazak na cilj. Nakon dodjela priznanja i znački, fotografiranja i čestitki od drugih sudionika i organizatora, obojica su hladili noge u moru gdje su 6 dana ranije gledali na Velebit ne sluteći što ih sve očekuje.Bili su sretni, zadovoljni i ponosni na sebe. Napravili su ono po što su i došli. Ni u jednom trenutku nisu dovodili u pitanje hoće li nastaviti, jer to jednostavno nije bila opcija.
Za kraj Ante je dodao: ''Hvala Bogu da nas je sačuvao od svih ozljeda i nesreća, pa smo mogli ostvariti svoj san za ovu godinu. Pobijedili smo sami sebe, svoje umove smo pripremili za najteže izazove i prikupili iskustvo koje nam nitko ne može pokloniti, a niti ukrasti. Ono što me posebno raduje jest činjenica da smo ušli u cilj brzim koracima, kao da smo mogli odmah na još jedan Highlander. Postali smo Highlanderi Herculesi što je veliki poduhvat. Službeno je put 100 km, a mi smo prešli 114 km po svojim Garmin navigacijama. Još puno toga nam se dešavalo na stazi; upoznali smo brojne zanimljive ličnosti. Datalja je bezbroj da bi se mogla napisati knjiga. Vjerujem da je ovo bio samo uvod u ono što nas čeka u budućnosti, jer naši planovi za pohode po planinama neće stali ovdje. Zapravo mislim da je ovo samo početak prekrasnog putovanja po mnogim planinama, koje čekaju da naša stopala kroče na njih.
P.S. Posebno se zahvaljujemo našim suprugama, što su nam bile podrška i često u brigama, jer puno nismo imali signala za mobitel te im se nismo mogli javiti.''
Ova priča se nastavlja i siguro će se još čuti za njih, jer veliko je srce u junaka HPD Gojzerica Požega.
