Poštovane dame i gospodo,
izuzetno mi je drago što ste se danas okupili kako bi proslavili tridesetu godišnjicu osnutka naše slavne 123. brigade.
Prije svega želim vama, ovdje prisutnima, uputiti srdačne pozdrave, ali posebno obiteljima naših poginulih, našim invalidima Domovinskog rata, uvaženim postrojenim pripadnicima 123. brigade, ali i svim Požežankama i Požežanima, te stanovnicima Zlatne doline.
Pozdravljam izaslanika predsjednika Republike Hrvatske generala Jurkovića i ostale visoke uzvanike i zahvaljujem što ste svojim dolaskom uveličali ovaj jubilej, a Vama županice, gđo. Jozić, zahvaljujem što ste pristali biti pokroviteljica ovog velikog događaja.
Dragi moji pripadnici 123. brigade, prošlo je 30 godina, a sjećanja na te dane i dalje ne blijede. Htio bih vam se zahvaliti što ste tada stali uz mene i izvršavali zadaće koje sam vam postavljao, jer lako je biti zapovjednik odgovornim vojnicima da nije bilo vas, ne bi bilo niti mog napredovanja. Zahvalio bih se i vašim obiteljima, koje su s nestrpljenjem čekale vijesti s ratišta. Znajte da ne želim umanjiti ničiji značaj u našoj borbi, ali moram reći kako sam posebno ponosan na pripadnike 63. samostalnog bataljuna, jer su kao prva bojna u sastavu bili udarna snaga naše brigade.
A sada, da vam ukratko objasnim zašto uvijek govorim slavna 123. brigada. Sjećate li se tog teškog kolovoza i rujna ’91. godine, kada su Srbi na zapadu ustrojili paradržavnu organizaciju, tzv. SAO Zapadnu Slavoniju, a mi u Požegi smo imali JNA vojarnu i samo oko 600 slabonaoružanih pripadnika ZNG-a, te otprilike toliko i snaga MUP-a. Požešku kotlinu branili smo u Orljavcu i Poljanskoj, a jedna ili dvije satnije konstanstno su bile u obrani Nove Gradiške. Grmljavina topova koja se čula iz Nove Gradiške, utjerala je strah među nas i svi smo se bojali što će biti s našim obiteljima. Nikada neću zaboraviti posjetu našim ranjenicima, kada su nas doktori pitali što će biti s nama, a ja sam pokušao utješiti i njih i sebe, kako ćemo naš kraj sačuvati iako u to nisam bio siguran. Tek kada smo 17. rujna oslobodili požešku vojarnu i omogućili si naoružanje, postao sam sigurniji u to da Požega neće doživjeti razaranja kao Vukovar, Pakrac, Vinkovci, Osijek te ostali napadnuti gradovi.
- rujna dobio sam zadaću da ustrojim našu brigadu i tad sam se obratio kriznom štabu. Vjerujte mi, tada nisam htio biti zapovjednik, smatrao sam da postoje sposobniji od mene, oni s više znanja o vođenju i zapovijedanju, no kako je to bila teška i odgovorna dužnost koju nitko nije htio, ostala je na meni.
Svega desetak dana od ustrojavanja, dobivamo zapovijed da uspostavimo crtu obrane u podpačpučkim selima za obranu Požeštine, da bi sredinom studenog po zapovijedi Karla Gorinšeka bili pretpočinjeni operativnoj zoni Bjelovar.
Radi povijesne istine, moram naglasiti kako su nam u organizaciji uvelike pomogli branitelji Vukovara, Vinkovaca, Osijeka, Nove Gradiške i Pakraca, jer njihovom obranom vlastitih krajeva, nama je omogućena kvalitetnija organizacija i vrijeme da se pripremimo. Mi smo se tek trebali uvezati i koordinirati sa susjednim postrojbama, a taj posao nije bilo moguće napraviti sam, već sam zajedno sa svojim zapovjednicima tada vodio veliki sustav od 3.500 ljudi. Dok je sa sjevera i zapada u operaciju „Papuk 91“ krenulo desetak postrojbi ranga brigade Ili samostalnih bojni, mi smo bili jedina postrojba koja je u operaciju krenula s istoka, što nam još više daje na značaju.
- prosinca krenuli smo u tu prvu oslobodilačku operaciju, a već do 26. prosinca oslobodili smo prostor sve do Španovice i Bjelajaca. Oslobodili smo veći prostor od tadašnje legendarne 1. gardijske brigade, te skoro istu površinu kao sve postrojbe u operaciji „Medački džep“, koja je izvedena godinu i deset mjeseci kasnije, a tek nešto manju površinu nego u operaciji „Maslenica“. Tvrdim kako smo organizacijski bili u rangu pojedinih gardijskih brigada, od nekih čak i jači, jedino što su iste bile opremljenije od nas.
Zbog toga je ova brigade slavna, jer je sudjelovala u prvoj oslobodilačkoj operaciji, odmah po njenom osnivanju.
Na žalost, te naše pobjede do nedavno nisu bile spominjane, ali ja sam uvijek bio i ostao ponosan na vas. Ponosan sam što sam u najtežim trenucima za Hrvatsku zapovijedao baš vama. Ponosan sam što mogu reći da jedne od najtužnijih, ali i najsretnijih trenutaka dijelim sa svojim suborcima, ali prije svega prijateljima. Znam da vam je teško, jer Slavonija je u Domovinskom ratu najviše dala, a uz Banovinu, Liku, Kordun i Dalmatinsku zagoru najmanje dobila. Ja sam i vama i Požegi pomagao, kada i koliko sam mogao, no na žalost, na mene više nećete moći računati jer mi zdravlje više ne dozvoljava, a i sjećanja s godinama padaju sve teže.
Sve bih dao da s vama mogu podijeliti ove trenutke, ali vjerujte mi s vama sam u mislima svaki dan.
Suborci moji, vama i vašim obiteljima želim prvenstveno zdravlja, ali i puno uspjeha u životu, te radnih mjesta u Požeškoj kotlini za vašu djecu. I na kraju želim da ostanete ponosni i jedinstveni, te da ne prestanete pomagati jedni drugima.
Županice, Vas bih zamolio da uz pomoć ministara branitelja i obrane, te uz župane postrojbi, koje su u toj prvoj operaciji sudjelovale u oslobađanju Zapadne Slavonije, uz pomoć gradonačelnika Pakraca i Lipika, organizirate mimohod postrojbi u Pakracu ili Lipiku. Jer bio bi red da i mi proslavljamo tu prvu oslobodilačku operaciju HV, kao što slave i u ostalim krajevima RH, a prvenstveno zato jer su naši pripadnici 123. brigade iz Požeštine dali veliki doprinos toj akciji.
Pozdravlja vas vaš ratni zapovjednik,
Miljenko Crnjac