PLANINARSKI IZLET NA DINARU  (DALMATINSKA ZAGORA I TROGLAV) -
Kao i svaki, tako je i ovaj trodnevni planinarski izlet našeg društva započeo kod “Ćire”, stare lokomotive pokraj željezničkog kolodvora, 1. listopada negdje oko 15 sati. Petnaest članova “Sokolovca” koji su u većem broju dugogodišnji i prilično izdržljivi planinari, uz one koji su u planinarstvu tek odnedavno, autobusom kreću prema našoj najvišoj planini Dinari, koja čini prirodnu granicu Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Dinara dijeli Livanjsko polje od Sinjskoga, a ove je godine proglašena dvanaestim parkom prirode te je ujedno drugi po veličini park prirode u našoj domovini. Krajnji cilj izleta bio je popeti se na najviši vrh Dinare - Troglav (1913 mnv) u Bosni i Hercegovini, na kilometar udaljen od hrvatske granice. Za slabije uhodane planinare i one koje nisu imali ambiciju penjati se na ovaj vrh bila je predviđena i alternativna dionica.
Organizator izleta bio je Ratimir Čajka, naš iskusni planinar, koji je na ovom izletu istovremeno bio i vodič na čelu, te je budno pazio na tempo, markacije, vrijeme i ostale važne detalje prilikom kretanja po planini. Zadnji vodič, tzv. metla ili gonič, bio je također naš cijenjeni planinarski vodič Dražen Jakoubek. Na ovom izletu pokazao je izrazito visoku razinu poštivanja svih etičkih principa planinarstva stalno pazeći i bodreći zadnjega u redu te niti u jednom trenutku ne dopustivši da se netko nađe iza njega. Uz vodiče, na izletu su bili: Anamarija Marković, Silvija Čajka, Danica Martinčić, Davor Martinčić, Hrvoje Mikolčević, Vesna Matoković, Damir Matoković, Kristina Šćiran, Marijana Štivić, Slavica Milevoj, Vjekoslav Milevoj, Krešimir Bubak i Anita Bubak.
Na putu za Svilaju
Nedugo nakon ulaska u autobus, u vožnji prema Novoj Gradišci, shvaćamo da u našem autobusu ne radi klima. Vruće je, jako vruće, no već na ulazu na autocesti A3 raspoloženje raste, potaknuto zvukom harmonike i pjesmom našeg Vjeke te raznoraznim domaćim prehrambenim i tekućim specijalitetima, tipičnima na planinarskim izletima. Ekipa se vrlo brzo zbližava pa put prema Zagrebu do Bosiljeva, autocestom A1 do izlaza na Sv. Rok, pravac Gračac zatim do Knina i Vrlike prolazi prilično veselo, opušteno i uz puno smijeha. Prepričavaju se raznorazne planinarske dogodovštine, uspjesi, pričaju se vicevi, anegdote iz svakodnevnog života.
Oko 23 sata stižemo u srce Zagore te autobusom po vrludavoj, planinskoj cesti na planini Svilaji dolazimo u planinarski dom Orlove stine koji je smješten na rubu prostranog dolca na istoimenom obronku. Dočekuje nas svjež planinski zrak i nebo gusto posuto mnogobrojnim zvijezdama na kojemu se nazirala Mliječna staza. Raspremamo svoje stvari, te umorni, ali odlično raspoloženi, odlazimo na spavanje.
Mali Maglaj
Već u 6 sati ujutro pripremamo svoju planinarsku opremu te ponovno sjedamo u autobus. Spuštamo se planinom Svilajom prema usporedno smještenoj Dinari. Promatramo udolinu prekrivenu debelim slojem magle koja na ovoj visini djeluje poput nekakvog mitskog, začaranog jezera. Uspinjući se autobusom na visoravan gdje cesta prelazi u makadam, razmišljamo o razgolićenom krajoliku Dinare koji nam se zavodljivo otkriva. Nakon tridesetak kilometara od Orlovih stina dolazimo do osamljene planinarske kuće Sveti Jakov (1001 mnv) na rubu visoravni Vrdovo. Natovareni teškim ruksacima točno u 9 sati i 15 minuta pozdravljamo vozača i krećemo za našim vodičem po nazubljenom planinskom putu. Uspinjući se dinarskim uzvisinama, dobro ugrijani suncem, komentiramo kako ne bi bilo loše, zbog ublažavanja planinarskih muka prouzrokovanih teretom na leđima, da naše planinarsko društvo posjeduje barem jednog snažnog, izdržljivog konja.
Krećući se Dinarom svuda oko nas prostirala su se nepregledna prostranstva nanizanih uzvisina i udolina. Vegetacija se bližila svome kraju pa su boje proplanaka u nižim dijelovima u svim nijansama žute i svijetlo smeđe kontrirale čistoj, plavoj boji neba. Na višim dijelovima još je uvijek prevladavalo zelenilo iz kojega je posvuda izranjalo sivo kamenje svih oblika i veličina. Iz niskog raslinja izvirivao je tek poneki grm ili skromno drvo. Gdjegdje koji ružičasti mrazovac stršao je iz busena trave, a pratila nas je i čudnovata biljka kravljak čiji su živi cvjetovi izgledali kao da su suhi.
Uspinjući se na Mali Maglaj (1455 mnv) primjećujemo travnati, zaobljeni vrh na kojem je izgrađen veliki bijeli, kameni križ koji se vidio još iz daljine. Podignut je u spomen na poginule branitelje u akciji „Zima 94”. U blizini vrha, u jednom bunkeru, uređeno je sklonište za slučaj nevremena.
Troglav
Nastavljamo Putom Oluje. Pogled nam seže na Veliku ledenu kosu i njene srebrne stijene. Kamen je ispod nas, nebo je iznad nas, a u trenutku se činilo kao da sve nestaje, osim postojanja u koraku, bez suvišnih misli. U tom prekrasnom dinarskom ništavilu omeđenom biljkama, vjetrom, suncem i kukcima, nastao je mir. Stopalo ispred stopala po neravnom tlu brisalo je sve uzbrdice i nizbrdice. Ravnalo ih snagom vode i vjetra na krškom tlu donoseći odmak od svakodnevice. Zvukovi, riječi i glasanje suputnika transformirali su se u prigušen šum čija su značenja nestajala s vjetrom. Svjesni smo da smo gosti u zemlji vuka i medvjeda, poskoka i bogomoljke, sivog sokola i surog orla, zemlji koja na trenutak i uz potpuno poštovanje postajala i naš dom.
Konačno dolazimo i do Vještić gore u kojoj pronalazimo zaklon od jakog sunca i priliku za nešto pojesti i odmoriti. Listopadna je tu šuma na čijim su rubovima još uvijek vidljive rane od požara. Spuštamo se do križanja ispod Janičje glavice gdje se razdvajamo u dvije skupine. Četvero nas ide prema planinarskom skloništu Pume preko Rosića dolca, a ostali odlaze preko sedla između Ledene kose i Male ledene kose u smjeru Troglava.
Moja skupina nastavlja hodati uživajući u pogledu na ljepote krškog reljefa, ponikve obrubljene strmim, kamenim blokovima, visoke vrhove u daljini. U suton stižemo do planinarskog skloništa Pume koje je svojom pozicijom (1630 mnv), najviši planinarski objekt Hrvatske. U skloništu je već nekoliko Splićana. Razgovaramo o planinarskim iskustvima, nepromišljenim planinarima, prijateljstvima, receptima ovoga kraja. Nešto iza 20 sati, po mrklom mraku i s naglavnim lampama stiže i grupa koja se penjala na Troglav. Uz kuhanje juhe, večeru i druženje, slušamo priče o usponu na ovaj najuzdignutiji dio Dinare, koji je na vrhu zaobljena zaravan, označena geodetskim stupom. Opisi podsjećaju na bajkovite rečenice u kojima se spominju prelasci preko sedam gora i sedam planina kako bi se došlo do cilja. Iza jednog uspona uzdiže se drugi, pa ponovno i opet i konačno na Troglavu. Prepričavaju se doživljaji hodanja s naglavnim lampama po strmim stijenama, ljepoti pogleda s tolike visine, kao i problemima pri usponu. Istovremeno osjećamo njihovu veliku radost pomiješanu s umorom. U Pumi je te večeri bilo dosta ljudi, stoga je pronaći mjesto za spavanje bilo i više nego izazovno, pa su neki svoj ležaj pronašli na tvrdim klupama i krevetima bez madraca.
Poskok, zec i nekoliko bogomoljki
Treći dan našeg planinarskog izleta započeo je u planinarskom skloništu Pume koje je toga jutra grijalo sunce. Pogled je sezao na vrh Kijevski bat, planinu Svilaju na kojoj se jasno isticao greben Orlove stine. Iza njih u daljini su se nazirale moćne vjetrenjače. Ispod Svilaje ugnijezdilo se Debelo brdo, a u dolini sela Bitalići, Vučepolje, Dabar, Laktac, Poljana, Ježević te Peručko jezero koje je treće po veličini u Hrvatskoj. Iza nas nadvila se Rosića glavica.
Nakon jutarnjih rituala i zaključka da planinarsko sklonište Pume definitivno ima poljski wc s najljepšim pogledom u Hrvatskoj, dio grupe odlazi na Veliku Duvjakušu (1708 mnv), koja je na lijevoj strani i desetak minuta hoda udaljena od Pume. Vršni dio joj je prostrana tratina bez posebno izraženog vrha. Nalazi se na nižem grebenu koji se pruža usporedo s glavnim grebenom Troglava. Na vrhu je izgrađeno spomen- obilježje 31 pripadniku 7. gardijske brigade „Pume“ koji su poginuli na širem prostoru Dinare.
Ponovno pakiramo svoju planinarsku opremu i po ugrijanim padinama dinarskog kamenjara spuštamo se prema novom planinarskom skloništu Vjetar s Dinare (1330 mnv) koje se nalazi na području Goveđa kosa. Hodamo po travi koje je priroda terasasto popločila kamenom, čudimo se količini crne zemlje na području bez šume, ogromnom kamenju ugrađenom u suhozide, opažamo ostatke pastirskih stanova, veći broj smeđih i zelenih bogomoljki, divljeg zeca, a u jednom trenutku dio grupe uočava i velikog poskoka koji se sunčao na putu. Uočivši našu grupu brzo odlazi u travu, a mi ga ostavljamo da uživa u svom zmijskom životu. Nakon 4 i pol sata hoda od Pume ponovno smo ispred planinarske kuće Sveti Jakov. Malo odmora i autobusom odlazimo u Vrliku, grad smješten na izvoru Cetine, iznad koje dominira srednjovjekovna utvrda Prozor. Tamo ručamo lovački gulaš, uživamo u blagodatima civilizacije te autobusom umorni, neispavani i neotuširani, ali zadovoljni izazovnim trodnevnim izletom, oko 23 sata i 30 minuta stižemo u Požegu.
Piše: Anita Bubak
Fotografije: Hrvoje Mikolčević i Dražen Jakoubek
