Na početku smo nove nastavne godine.

Nakon godinu i pol života u pandemiji, dugih razdoblja zatvaranja i nastave na daljinu, a u nekim dijelovima Hrvatske i života s posljedicama razornog potresa počinje još jedna izazovna i nepredvidljiva nastavna godina za učenike, učitelje i nastavnike tako i za roditelje.

Podrška svakom djetetu sad je važnija od ocjena

I dok se učenici vraćaju u škole trebamo razmišljati o posljedicama života u dvostrukoj krizi kako na njihovo učenje tako i na njihovo mentalno zdravlje, motivaciju, socijalizaciju i odnose.

Već sada nam brojna istraživanja govore kako je pandemija negativno utjecala na većinu učenika. Ustanove koje rade s djecom i mladima bilježe sve veći broj učenika kojima je potrebna dodatna psihološka podrška, a sve će više biti i onih učenika s kojima će trebati raditi na obnovu navika učenja i razvijanje motivacije.

Znamo i da je za učenike najbitnije da su fizički u školi, da su odgojno-obrazovni radnici svjesni svih izazova, problema i poteškoća, da postoji razumijevanje i podrška za učenike s kojima je potrebno dodatno raditi na radnim navikama i poticanju motivacije.

U svemu ne smijemo zaboraviti i na učenike koji dolaze iz ranjivih skupina: učenici koji ne žive niti u materijalnim niti obiteljskim uvjetima poticajnima za učenje i rad, učenici s područja Sisačko-moslavačke županije koji i dalje žive u kontejnerima, koji nemaju radni stol niti adekvatan prostor za učenje. U Hrvatskoj je takve djece jako puno i njima je pomoć i podrška svih nas potrebnija nego ikada.

Sve ovo je važno imati na umu, biti osjetljiv na potrebe i probleme učenika te na njih odgovoriti sustavno i kvalitetno s odgovarajućim oblicima podrške na svim razinama. Vrlo je važno da svi sustavi i stručnjaci unutar tih sustava aktivno surađuju na identifikaciji problema i razvoju adekvatnih odgovora i podrške.

“Povratak na normalno” ne smije biti povratak na loše aspekte prošlosti.

Lekcije iz dvostruke krize

Ova dvostruka kriza ukazala je na niz zastarjelih i nepotrebnih praksi, naglasila je neke probleme sustava te ubrzala neke druge.

Pokazalo se kako je nepotrebno inzistiranje na unaprijed definiranom opsežnom gradivu i jednoličnom načinu poučavanja te kako je važno dati veću autonomiju učiteljima koji mogu samostalno odrediti temeljne kompetencije potrebne učenicima.

Pokazalo se kako prenatrpani dnevni rasporedi dio učenika stavlja u nemoguće uvjete putovanja do škole i natrag ili su rasporedi neusklađeni s njihovim temeljnim potrebama za snom, odmorom i tjelesnom aktivnosti.

Pokazalo se da “trčanje” kroz sadržaj, ishode i ocjene nema nikakvog smisla i da koncept u kojem baš svi učenici uče baš sve isto tako nije utemeljen u stvarnost.

Pokazalo se kako vrlo često zaboravljamo dati učenicima glas u važnim pitanjima vezanima za školu i njihovo obrazovanje.

Pokazalo se koliko je važna suradnja škole i roditelja i uključenost roditelja u odgoj i obrazovanje učenika u ovakvim teškim situacijama.

Pokazalo se da je u ovakvim situacijama iznimno važna sustavna i kvalitetna potpora i podrška odgojno-obrazovnim radnicima u obliku jasnih i pravovremenih uputa i smjernica te stručne podrške.

Ove i druge lekcije iz dvostruke krize trebaju biti temelj i poticaj da se konačno pristupi javnoj raspravi o filozofiji odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj što bi trebalo potaknuti svrsishodnu reformu sustava.

Nova i stara pitanja

Nova školska godina uvijek aktualizira i druga pitanja na koja odgojno-obrazovni sustav mora što prije naći sustavno i kvalitetno rješenje.

Bit će zanimljivo vidjeti kako će se odgojno-obrazovni sustav odrediti prema nekim aktualnim pitanjima:

Kako će sustav odgovoriti na znanstveno utvrđenu potrebu za političkim, ljudsko-pravnim i građanskim opismenjavanjem učenika?

Koji će odgovor biti na sve veću potrebu da se u odgojno-obrazovnim ustanovama uspostavi sustav adekvatnog odgovora na spolno uznemiravanje i rodnu neosjetljivost?

Kako će sustav osigurati pružanje jednake mogućnosti djeci koja odrastaju u siromaštvu?

Ima li sustav zaštite djece dovoljno snage i hrabrosti za refleksiju i kritičko promišljanje o vlastitim slabostima i propustima?

Je li odgojno-obrazovni sustav spreman ozbiljno čuti glas djece kao važnih i ravnopravnih dionika procesa obrazovanja?

Kako će sustav odgovoriti na sve veći nedostatak odgojno-obrazovnih radnika u pojedinim područjima te kako će spriječiti odlazak onih koji se nakon iscrpljujućih godina dvostruke krize spremaju otići iz škola?

Uz gore popisana pitanja tu su i izazovi uvođenja cjelodnevne nastave, izgradnje infrastrukture, ulaganja u učitelje i nastavnike itd.

Škola – središte zajednice i mjesto suradnje za dobrobit djece

Ipak, ono čega će se djeca sjećati i ove školske godine bit će vjerojatno nešto puno osobnije: prvi dan škole i kako su dočekani, podrška učitelja, društvo prijatelja, omiljeni učitelji, najdraži predmeti, atmosfera u razredu, nove knjige, osjećaj zajedništva. Sve ono što čini školu jedinstvenim mjestom, možemo reći, središtem jedne zajednice.

Svim odgojno-obrazovnim radnicama i radnicima želimo sretan početak nove nastavne godine sa željom da održavaju nastavu uživo i da stalno imaju na umu kako su u vremenima krize upravo oni ti koji djeci i mladima pružaju privid koliko toliko normalnog života. Pozivamo ih da imaju razumijevanja za sve izazove s kojima se učenici vraćaju u školske klupe nakon dugih perioda učenja na daljinu i smanjenog kontakta sa svojim vršnjacima.

Roditelje pozivamo da ove godine s posebnom pažnjom i predanošću prate rad i učenje svoje djece, da aktivno traže suradnju s odgojno-obrazovnim radnicima u školama kako bi školovanje svakog djeteta u vremenima krize bilo što manje stresno i zahtjevno.

I na kraju, svim učenicima i učenicama želimo puno uspjeha, radosti i veselja u školi!