U organizaciji HPD “Sokolovac” trinaest je članova društva te dvoje planinara iz Osijeka 21., 22. i 23. svibnja 2021. godine planinarilo Velebitom po nadaleko poznatoj Premužićevoj stazi.
Izgradnja ove staze trajala je od 1930. do 1933. godine na inicijativu dr. Ivana Krajača, a projektirao ju je i gradio inženjer šumarstva, Ante Premužić. Staza je duga 57 km i smatra se remek-djelom graditeljstva jer je građena u kamenu – suhozidu te je položena na način da vodi u najsurovije i najkršovitije dijelove sjevernog Velebita - Hajdučke i Rožanske kukove. Staza se proteže vršnim dijelovima planine - od Zavižana do Baških Oštarija, u sjevernom i srednjem Velebitu. Premužićeva staza je 2009. godine u cijeloj svojoj dužini i službeno zaštićena kao kulturno dobro od nacionalnog značaja.
Vodič i organizator ovog trodnevnog izleta bio je Ratimir Čajka, a korisne savjete vezane uz pakiranje ruksaka, nužnu opremu, hodanje, kao i ostale moguće probleme dobili smo i od naše iskusne visokogorske planinarke Silvije Čajka. Budući da je veći dio sudionika ovog izleta imao malo ili nikakvo iskustvo planinarenja po krškom terenu ili po snijegu, naš vodič demonstrirao nam je tehnike sigurnog kretanja, s naglaskom na kretanje po terenu koji je pod većim nagibom prekriven snijegom te pozorno pratio jesmo li dobro savladali pokazanu tehniku.
Prvi dan – kroz Nacionalni park Sjeverni Velebit
Planinarski izlet započeli smo u petak oko 3 sata ujutro, kada smo autobusom krenuli za Zavižan. Malo sna, malo edukacije o Dinaridima, Velebitu, Premužićevoj stazi i već smo oko 9 sati puni entuzijazma počeli pješačiti od parkirališta podno vrha Vučjak u blizini Zavižana do 25 minuta udaljene Premužičeve staze. Negdje na polovici toga puta stigli smo do Velebitskog botaničkog vrta u kojemu raste oko tri stotine biljnih vrsta, od kojih su neke samonikle, dok su druge donesene s ostalih dijelova Velebita. Nažalost, nismo imali vremena ovdje se duže zadržati, ali i ono malo što smo vidjeli od botaničkog vrta i načina na koji je uklopljen u okoliš, bilo je dovoljno da nas ne ostavi ravnodušnima.
Došavši na početak Premužićeve staze, opterećeni teškim ruksacima, ali ispunjeni čistim velebitskim zrakom, ugrijani suncem i blagotvornom ljepotom divljine, ostavljamo ispred staze sve ružne misli, probleme, nedoumice, poslove i s osjećajem lakoće krećemo uskom stazom, uronjeni u vlastita očekivanja. Svuda oko nas izmjenjivali su se veličanstveni oblici krškog kraja: pašnjaci, šume, stjenviti vrhovi. Toliko toga na jednom prostoru, da je bilo nemoguće upiti, zapamtiti i zamijetiti sve ono što je oko moglo vidjeti, a kasnije se točno prisjetiti na kojem smo dijelu staze što vidjeli. Posebno smo se radovali ovom dijelu staze jer prvih 16 kilometara Premužićke prolazi kroz najmlađi hrvatski nacionalni park, Sjeverni Velebit.
Dio Velebita kojim smo prolazili prvi dan nalazi se na kontinentalnoj strani i još je uvijek bio prekriven debljim nanosima snijega. Na pojedinim dijelovima te uske staze posute oštrim kamenom uzdižu se visoke bijele krške stijene s jedne strane, a s druge pogled pada u nepregledne provalije pa je pomoć našeg iskusnog vodiča bila neprocjenjiva u savladavanju sniježnih zapreka.
Na otprilike osmom kilometru dolazimo do Rosijevog skloništa koji se nalazi u središtu Rožanskih kukova, na visini od 1580 m. Kamena je to kuća u kojoj je moguće prespavati, a uz nju se nalazi i cisterna s vodom. Skromno opremljena, ali na lokaciji koja ostavlja bez daha, dočekuje planinare i pruža im zaklon od velebitskih vjetrova, kako bi u miru mogli odmoriti i uživati u prekrasnom pogledu tik ispod stijene Pasarićeva kuka. Upravo smo na ovom mjestu upoznali i planinare iz Šibenika s kojima su nam se putevi više puta ispreplitali tijekom narednih dana.
Nakon dužeg odmora i hrane iz ruksaka, nastavljamo hodati oko osam kilometara do planinarske kuće Alan. Uživajući u pogledu na velebitske pašnjake, stijene izrezbarene vodom, stube napravljene u stijeni, razmišljamo o ljudima koji su gradili ovu stazu u kamenu i kolikom broju ljudi su omogućili kretanje ovim nevjerojatnim planinskim prostranstvima. Krećući se šumom prekrivenom debelim slojem snijega, osjećamo veliko zadovoljstvo jer nas je Velebit dočekao obavijen suncem.
Neprospavana noć, nenavikli na teške ruksake, hodanje po snijegu i kamenju, kao i svježi planinski zrak u potpunosti su nas iscrpili te u Alanu, s velikim zadovoljstvom, ispijamo Velebitsko pivo, večeramo vruće varivo, uživajući u njemu kao u najukusnijoj deliciji. Poštujući kućni red, u 22,00 sata raspremamo svoje vreće za spavanje i odlazimo na počinak.
Drugi dan – pjesnik iz Kugine kuće
Nakon doručka počinje pomalo padati kiša. Oblačimo adekvatnu odjeću i krećemo prema Kovrincu do Kugine kuće, u dužini oko 24 kilometra. Prvi dio staze drugoga dana većim je dijelom gledao prema Jadranskom moru pa su vidici bili prostrani, s pogledom na otoke. Posve drugačiji Velebit nego prethodnog dana, iz čijega je kamenjara izranjalo zelenilo ukrašeno raznovrsnim planinskim cvijećem, spajao se s plavom bojom neba i mora. Zvuk vjetra i njegovi povremeni jači naleti, kao i sitna kiša, pratili su nas gotovo cijelim prvim dijelom staze toga dana. Drugi dio staze istoga dana prolazio je šumom i pašnjacima, a posebno nam je uzbudljiv bio susret s konjima koji su se slobodno kretali Velebitom na pristojnoj udaljenosti od nas. Na lokaciji Kovrinac napuštamo Premužićevu stazu i skrećemo prema Kuginoj kući. Kako bi nam pokazao Velebit u svoj svojoj divljoj prirodi, naš vodič nas je jednim dijelom proveo i nemarkiranom stazom. Bilo je tu hodanja uzbrdo i nizbrdo, probijanja kroz granje i trupce na tlu, a posebno su nas impresionirale ponikve.
Poslije podne dolazimo do Kugine kuća gdje ćemo toga dana prespavati. Dočekuje nas ljubazan domaćin, Miro Zdunić, koji nam za večeru priprema planinarski grah. U razgovoru s njim brzo smo primijetili da se radi o osobi nesvakidašnje osobnosti. U večernjem druženju počastio nas je pjevanjem vlastitih pjesama. čije nam se riječi još uvijek vrte u glavi. Kasnije doznajemo da je Miro objavio nekoliko zbirki pjesama.
Treći dan – šume, gulaš i škripavac
Boraveći u planinarskoj kući, nadahnuti pjesmama našega domaćina, osjećajući mirise Velebita pomiješane s mirisima mnogobrojnih hodača, slušajući zvukove žive planine i pomisao na to da je san gotovo svakog hrvatskog planinara da barem jednom prođe Premužićevu stazu, krećemo našu posljednju dionicu u dužini od oko 20 kilometara preko planinarskog skloništa Skorpovac do Baških Oštarija. Planinarsko sklonište Skorpovac nalazi se neposredno uz Premužićevu stazu, u napuštenom gorskom zaselku Skorpovcu, čiji se kameni ostatci još uvijek mogu vidjeti. U blizini ponovno susrećemo krdo konja, ovoga puta na samoj stazi. Prolazimo šumama prekrivenim slojem zelenila, spuštamo se na cestu, skrećemo na idilične proplanke preko kojih vrluda gorski potok i stižemo oko 14 sati na naš krajnji cilj, Baške Oštarije, te zahvaljujemo našem vodiču i njegovoj supruzi na nezaboravnom planinarskom izletu. Ručamo gulaš u hostelu Baške Oštarije, obilazimo obližnju siranu u kojoj nabavljamo poznati lički sir škripavac i druge mliječne proizvode. U autobusu razmjenjujemo dojmove o tome kako smo imali sreće jer smo Velebit doživjeli u svim vremenskim prilikama - od sunca, vjetra i kiše te zaključujemo kako i za Premužićevu stazu treba dobra fizička pripremljenost zbog krškog terena, dužine staze, teškog ruksaka, promjenjivog vremena te činjenice da se ipak ide na planinu u kojoj pomoć, u slučaju bilo kakvih ozljeda, ne može brzo stići. U Požegu stižemo oko 21 sat, puni dojmova i sa željom da se ponovno vratimo na veličanstveni Velebit.
Anita Bubak
