Na Treću uskrsnu nedjelju, 26. travnja, biskup Antun Škvorčević predvodio je u požeškoj Katedrali euharistijsko slavlje. Koncelebrirali su svećenici iz središnjih biskupijskih ustanova te iz župe sv. Terezije Avilske, a vjernici su mogli slavlje izravno pratiti putem Laudato televizije i platforme na web stranici Požeške biskupije.

Pozdravljajući sudionike slavlja biskup je ustvrdio: Da je netko izmišljao uskrsnuće, ne bi ga mogao tako smisliti kao što se ono dogodilo u Isus Kristu. Mi ne znamo što je uskrsnuće, ali Uskrsli ima inicijativu i danas među nama na ovom slavlju. On se pojavljuje među svojima i uvjerava ih da je živ. Pozvao ih je da mu i oni otvore prostore svoga srca, kako bi on u dubini našeg bića u kojoj se događa uvjerenje i uvjerljivost bio prisutan među nama.
Biskup Antun je na početku homilije progovorio o čežnji za putom: »Jednoga dana moja pokojna majka Ljubica, već u svojim poznim godinama kad nije mogla izlaziti iz kuće, rekla mi je s nekim posebnim naglaskom: „Kako bih voljela nekamo otići, otputovati!“ Tada sam ponešto neozbiljno shvatio njezinu želju. Ali ovih dana, kad sam i sam iskusio izolaciju zbog opasnosti od koronavirusa, istim riječima povjerio sam se svojim suradnicima. Uvjeren sam kako je ta želja na svoj način prisutna i u svakome od vas, koji ste nam se pridružili putem interneta i TV-Laudata. Ako pomnije promislimo zašto se – napose u nekim težim životnim situacijama – putovanje pojavljuje kao rješenje određenog stanja, moguće je otkriti kako to nije tek neka slučajna želja, nego čežnja za putom, utisnuta u naš duh. Trebalo bi joj odgonetnuti pravo značenje. Ne može se vlastitu dušu prevariti! Ono što je u nju upisano jače je od nas, jer je Božje. Čežnje su proplamsaji vječnosti na našem strmom smrtnom putu, pokretači traganja za istinskim vlastitim identitetom i smislom. Mudro je stoga osluškivati kamo nas one usmjeravaju, porazgovoriti o njima s Isusom Kristom, najboljim poznavateljem čovjeka i onda se u svojoj svakodnevici ponašati u skladu s time. Koronavirus nas potiče i na taj ozdravljujući korak!«
Potom je biskup Antun homiliju nastavio na temelju naviještenog evanđelja: »Sveti Luka, majstor pera, navedenu ljudsku čežnju smješta u današnjem evanđelju u raspravu koju je Isus poveo s beznadnom, duhovno izgubljenom dvojicom učenika upravo na putu, te otkriva njihovo pravo egzistencijalno značenje s nekoliko dubokih poruka. Nije jednostavno sve ih pretvoriti u riječ, ali pokušajmo barem neke uočiti i poneku od njih usvojiti. Evanđelist navodi da je jednom učeniku na putu ime Kleofa, drugi je bezimen, a pridružuje im se treći neznanac. Dvojica učenika gradila su svoj vlastiti identitet i životnu sigurnost na Isusu, učitelju iz Nazareta i na njegovoj osobi, čudotvorcu za kojim su hrlila mnoštva, te su smatrali da će s njime i oni postići značajno mjesto u onodobnom društvu. No, on je sramotno osuđen na smrt i obješen na križ, srušene su sve njihove nade, izgubljen identitet. Pristupio im je neznanac, zapodjeo razgovor, tumačio im iz Pisma značenje događaja kojeg su bili dionici, otkrio da su njegova muka i smrt Božji put k proslavi i punini života. Obznanio im je na taj način čovjekov identitet za vječnost, iznad svih njegovih pokušaja da si sam dadne značenje na društvenoj ljestvici a na kraju skonča u smrti. U njemu su ispunjene sve ljudske čežnje za putom! Čudesno je imati nekoga tko vam – ne samo otkriva vlastiti identitet kad on izblijedi ili se zagubi – nego vam ga božanski daruje za vječnost! To je naš Gospodin Isus! Ne vjerujem da je sv. Luka zaboravio ime drugoga učenika na putu u Emaus te ga ne spominje, nego je zacijelo htio da i ja i svaki od vas koji pratite ovo slavlje putem interneta i TV-Laudata, kad čujemo ovo evanđelje, prepoznamo u tom bezimenom sebe, dadnemo mu vlastito ime, uključimo se s Isusom u raspravu o putu i našem identitetu, te ga još čvršće izaberemo za svoga prvoga i najvažnijeg suputnika koji će dovesti do cilja i smisla naš životni hod.«
Istaknuvši važnost izabranja životnog suputnika s kojim želimo stići na određeni cilj, biskup je kazao: »Izazovno je što je Isus upravo na putu otvorio raspravu s dvojicom učenika o tako važnom pitanju. Put je nešto provizorno, prolazno, tek sredstvo da bismo nekamo stigli. Nije važno u kakav smo automobil sjeli ni kakva je cesta kojom smo krenuli – po njima se i tako stiže samo do ograničenih ciljeva. Nego je presudno koga smo uzeli za svoga životnog suputnika, o čemu s njime na putu raspravljamo, i do kamo nas on može dovesti. Ako je to netko tko zna pripovijedati samo o ovozemaljskim pitanjima, premalo je, jer nam je duša svojim čežnjama kodirana za više, usmjerena prema beskraju, neizmjernom, vječnom, punom, konačnom. Kako stići do tamo? Isus s dvojicom učenika – čuli ste – ne priča o zabavnim temama, nego upućuje na tvrdu stvarnost svoje muke i smrti koju su i dvojica učenika na svoj način iskusila. Dok oni ostaju samo na mračnoj strani događaja, on poseže za Pismom i tumači kako su proroci predvidjeli sve što se zbilo i kako se u njemu ostvarila Božja zamisao o pobjedi nad grijehom i smrću te čovjekovu uzdignuću na razinu kojoj on po Bogu pripada. Od puta po kojem su hodile njihove noge, poveo ih je na Put koji je osoba, on sam, kojim se stiže u vječni Očev zagrljaj. Pomogao je dvojici učenika da shvate njegovu raniju izjavu: „Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Iv 14,6). Oni koji su kršteni postali su Kristovi te isti sv. Luka u Djelima apostolskim njihov život naziva Putom, a sam Pavao će ustvrditi: „Ovaj sam Put na smrt progonio“ (Dj 22,4; usp. Dj 19,9). Kad stigne vrijeme ljudskih bespuća i gubitaka identiteta, kršćanin ostaje čvrsto na Putu kojem je ime Isus Krist.«
Osvrnuvši se na situaciju u kojoj se nalazimo, biskup je pozvao vjernike da svakodnevno pristupaju Svetom pismu te im ono bude životni temelj: » Nismo li ovih dana svi iskusili kako nije dovoljno to što nam pojedini stručnjaci tumače o zbivanjima kojih smo dionici? Osjećamo da se u njima krije nešto dublje, te nas još manje zadovoljavaju površne katastrofične teze koje neki razvijaju. Isus Krist najbolje zna što se krije u dnu negativnosti svega onoga čemu smo svjedoci i što proživljavamo. Uvjerava nas koliko je važno da uzmemo Sveto pismo za polazište u njihovu tumačenju, jer nam ono pomaže da ih prepoznamo kao znakove vremena u kojima Bog ostvaruje svoju zamisao o nama, vodi nas u dubinu stvarnosti. Godina Božje riječi u Požeškoj biskupiji prigoda je da s većim marom na taj način pristupamo Svetom pismu i u njemu iščitavamo istinu o nama, utemeljenoj na svemirski najvažnijoj činjenici zapisanoj u Evanđelju: „Bog je tako ljubio svijet, te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16). Kadgod nas snađu nevolje u vlastitom životu ili zajednička stradanja, valja nastupiti božanskim argumentom: Bog ljubi svijet i svakoga od nas pojedinog, sve će završiti dobro ako mu vjerujemo i povjerimo svoju sudbinu! S takvim opredjeljenjem naš život ne može biti pogodak „u ništa“!«
U nastavku je biskup dodao: »Prikaz dvojice učenika na putu u Emaus završava snažnom scenom, gdje neznanac uzima u ruke kruh, lomi ga i daje im ga blagovati, na što im se otvore oči i prepoznaju u njemu ubijenog Gospodina kao pobjednika nad smrću, oživjele su njihove nade, ali sada na onoj konačnoj razini njihova postojanja. Navedenim izvještajem sv. Luka svjedoči kako je sam Gospodin na dan svoga uskrsnuća započeo okupljati svoje učenike na euharistijsko slavlje i po njem na gotovo opipljiv način ostvaruje svoju prisutnost na našem životnom putu. U svetoj misi ostvaruje se Isusova prisutnost ponajprije po njegovu obećanju: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“ (Mt 18,20). On je potom prisutan u naviještenoj svetopisamskoj riječi, kojom ulazi u razgovor s nama o našem putu, zagrijava nam srca kao učenicima u Emausu. Po prinošenju kruha i vina, on ponazočuje svoju ljubav na križu jaču od smrti, te nam lomeći kruh otvara oči – ne samo za svoju prisutnost – nego za ono što smo postali po njegovoj muci, smrti i uskrsnuću, a što smo započeli biti u svetom krštenju i na čemu imamo dioništvo po svetoj pričesti.«
Završavajući homiliju, biskup je izrazio radost radi skore ponovne mogućnosti okupljanja vjernika na svetim misama: » Činjenica da je Isus u Emausu pokrenuo euharistijsko okupljanje, povezano s njegovom smrću i uskrsnućem, uvjerava nas od koliko je velikog značenja za naš vjernički život sudjelovanje na svetoj misi u crkvi, napose nedjeljom. Sam papa Franjo ovih je dana istaknuo kako praćenje svete mise putem elektroničkih medija, na koje smo trenutačno ograničeni zbog opasnosti zaraze koronavirusom ima svoje značenje, ali ne može nadomjestiti događaj kojem smo dionici po aktivnom sudjelovanju na euharistijskom slavlju i pričesti. Stoga zajedno s vama nestrpljivo iščekujem najavljenu ponovnu mogućnost okupljanja na svetu misu u crkvi. Kad pritisnu razne nevolje i nadvije se mrak nad našim životnim putom, to revnije se okupljajmo na euharistijska slavlja u našim crkvama, te s dvojicom učenika iz Emausa molimo Gospodina: „Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!“ Neka vas sve prati svjetlo Uskrsloga, tješi njegova riječ i krijepi njegova blizina.«
Na kraju slavlja biskup je pozvao sudionike da mole kako bi i oni mogli tumačiti i razumjeti današnje događaje Božjom riječju, te je zajedno s njima izmolio molitvu Požeške biskupije u Godini Božje riječi. Na koncu svete mise poručio im je: »I danas nas je Isus Krist nastojao uvjeriti da nismo sami na svom putu, nego da je s nama on, pobjednik nad smrću. On je naša nada i u ovim vremenima, i u svim situacijama našeg osobnog i zajedničkog života.«, te im je poželio da im u toj svijesti bude blagoslovljena ova nedjeljna večer i cijeli tjedan koji je pred nama.

Požeška biskupija