POVJESNIČAR VINKO TADIĆ ISTRAŽIO O OBIČAJIMA -
Četrdeset dana prije Uskrsa pravoslavni vjernici održavaju post. Molitvom i postom pripremaju se za Uskrs. Tada odlaze u crkvu na ispovijest (ispovijed – op. V. T.), a nakon toga se pričešćuju. Mnogi vjernici tijekom Velikoga posta češće odlaze na liturgiju i druge crkvene službe.
Prema izvještaju evanđelista, Krist je uskrsnuo mrtvog Lazara, brata Marte i Marije iz Betanije. Pravoslavni vjernici subotu, devet dana prije Uskrsa, nazivaju Lazarova subota. U nedjelju, osam dana prije Uskrsa, Crkva obilježava Kristov ulazak u Jeruzalem. Krist je jahao na magarčiću, a narod mu je s velikom radošću klicao i grančicama palme odavao počast. Ušao je u hram i rastjerao trgovce. U hramu je iscijelio slijepe i hrome. Srpski pravoslavni vjernici taj blagdan nazivaju „Cveti“. Dan prije toga blagdana, u Lazarovu subotu, svećenici nakon večernje službe osvećuju grančice vrbe. Vjernici te grančice nose svojim kućama. Grančicu vrbe stavljaju uz slavsku ikonu. Taj dan oko crkava idu litije (ophodi, procesije – op. V. T.). Djeca u litiji nose malo zvono oko vrata kao Kristovi jaganjci. Podsjećaju na djevojčice i dječake koji su prilazili Isusu. Po grančicama vrbe taj praznik, Lazarova subota, nazvan je „Vrbica“. (U mnogim crkvama svećenici osvećuju grančice vrbe sutradan, odnosno na „Cveti“.)
Na Veliki četvrtak vežu se crkvena zvona, a u hramovima se vrše službe. U crkvama svećenici čitaju evanđelja o Kristovoj muci. Vjernici se prisjećaju Tajne večere na kojoj je Isus ustanovio euharistiju. Toga dana djevojke uređuju kosu da bude duga i zdrava.
Na Veliki petak pravoslavni vjernici prisjećaju se Kristove muke i razapinjanja na križ. To je iskupljenje za ljudske grijehe. Tijekom večernje službe u crkvama, svećenici iznose plaštanicu i polažu je na poseban stol u sredini crkve. To je tkanina na kojoj je prikazan prizor skidanja Krista s križa i polaganja u grob. Kao što je Josip iz Arimateje položio tijelo Isusa Krista u grob, tako i svećenici polažu plaštanicu, a vjernici pristupaju i cjelivaju Kristove rane na plaštanici. Time odaju poštovanje njegovoj žrtvi i stradanju. Uz plaštanicu postavljeno je cvijeće.
Nikola Begović zabilježio je, u svojoj knjizi „Život i običaji Srba graničara“, neobičan običaj na Veliki petak. Ljudi su vjerovali da do zalaska sunca treba popiti malo rakije jer je to dobro protiv groznice. U nekim krajevima pravoslavni Srbi nosili su rakiju na večernju službu. Nakon čitanja evanđelja izlazili su iz crkve i „pijuckali svoju 'ljekovitu rakiju'“. Taj su običaj svećenici iskorijenili. U jednom ličkom selu, protivno crkvenim odredbama, vjernici su uveli običaj ispijanja vina. Spomenuti pisac, u navedenome djelu, napisao je da postoji „grozan nasrtaj na naše lijepe srpske običaje“. Naime, „odonuda iza Kapele…“ bio je običaj da na Veliki petak „'prvi put te godine počinju tati da kradu. U taj dan ako nigdje ne može krasti, a on ukrade sam svoju haljinu…'“
Na sam Uskrs vjernici odlaze u crkvu na liturgiju. Tada crkvama odjekuju stihovi uskršnjeg tropara (naveden prema izgovoru – op. V. T.): „Hristos voskrese iz mertvih, smertiju smert poprav i suščim vo grobjeh život darovav.“ (Krist uskrsnu iz mrtvih, smrću smrt uništi i mrtvima u grobovima život darova.) Za Uskrs vjernici pripremaju obojena jaja. Najčešće ih boje crvenom bojom. Ta boja podsjeća na krv Kristovu. Kao što ptići probijaju ljusku jajeta i ugledaju svjetlost dana, tako je i Krist probio grobni kamen, pobijedio smrt i uskrsnuo. Djevojke obično boje jaja dan prije Uskrsa. Vjernici taj posao smatraju obredom. Prije bojenja izgovaraju molitvu. Vodu za bojanje pripremaju na Veliki četvrtak, nakon oglašavanja crkvenih zvona. U tu vodu uliju vodicu osvećenu u crkvi tijekom Velikog posta.
Republika Hrvatska dovoljno je velika da u njoj mogu lijepo živjeti pripadnici različitih vjerskih zajednica u aktivnom suživotu i poštovanju s agnosticima i ateistima. Uskrs je prilika za nove iskorake u dobru. Požega je postala značajno središte ekumenskih susreta i dijaloga rimokatoličkih i pravoslavnih velikodostojnika. Inspiriran tim nastojanjima napisao sam ovaj prikaz uskršnjih običaja pravoslavnih vjernika u našim krajevima.
Ovaj je tekst sinteza napisana prema publikaciji „Pravoslavna veronauka povodom 2000 godina hrišćanstva“, episkopi Srpske pravoslavne crkve, drugo dopunjeno izdanje, zatim prema navedenoj knjizi Nikole Begovića te na temelju niza razgovora s umirovljenim zadarskim parohom Petrom Jovanovićem u mojim studentskim danima, a u novije vrijeme s gospodinom Aleksandrom Bjelićem, požeškim parohom.
Kao rimokatolik, pravoslavnim vjernicama i vjernicima čestitam Uskrs tradicionalnim pozdravom: Mir Božji, Hrostos voskrese!
Vinko Tadić