REAGIRANJE PROFESORA VINKA TADIĆA:

"Proteklih dana u više sam navrata pročitao da su stanovnici Požeške kotline 150 godina bili žrtve osmanskog nasilja. U pojedinim medijima često se objavljuju upitni podaci. Nekima su uvijek drugi krivi za sve nevolje. Svako razdoblje ima svoje krivce. Dežurni su im krivci Franci, Osmanlije, Mlečani, Austrijanci, Mađari, Srbi, Židovi, Romi, masoni, komunisti, partizani, Jugoslaveni, Tito, ćirilica, feministkinje, ateisti, agnostici, pravoslavni vjernici, muslimani, papa Franjo, austrijski biskupi, bivša supruga… Popis je dug. Najveći trn u oku su im oni koji ne mrze bližnjega svoga i ne smatraju ga krivim za svoje grijehe i slabosti. Uspjeh ostvaren vlastitim sposobnostima i radom, čin je neoprostive izdaje u očima malograđana. Hrvate koji su, zajedno s drugima, gradili tvornice, bolnice, škole, knjižnice, kazališta, crkve, hotele, stanove i ceste, malograđani smatraju izdajnicima. One koji su opljačkali i unesrećili narod, proglašavaju velikanima. U temelju je mržnja. Ti pojedinci mrze sebe i sve oko sebe. Za vlastitu nesposobnost okrivljuju druge. To je pokazatelj nezrelosti pojedinaca, ali i značajnog dijela društva. Takvi nam ljudi otimaju budućnost.

Jesu li stanovnici Zlatne doline bili žrtve osmanskog nasilja? Ponekad su bili izloženi raznim oblicima nasilja. Međutim, neki uporno pokušavaju osmansko razdoblje reducirati na jedan aspekt, a to je nasilje. Na sličan način pristupaju i kompleksnom razdoblju socijalizma (komunizma). Neki među nama su, uime voljenog naroda i domovine te mržnje prema drugima i svemu drugačijem, a ponajviše prema „kukolju“ u vlastitim redovima, odnosno prema Hrvatima koji znaju čemu služi razum, pokrali i uništili požeške tvornice, a najsposobnije ljude protjerali izvan hrvatskih granica. Pričama o stvarnim i navodnim osmanskim zulumima te o vječnoj krivnji drugoga, prikrivaju svoje zulume. Tu treba tražiti uzroke stvaranju iskrivljenih slika prošlosti. Prošlost je u funkciji prikrivanja problema u sadašnjosti.

U Požegi i dijelovima Zlatne doline osmanska je vlast uspostavljena 1537. godine, ali sukobi u požeškom kraju potrajali su više od dvije godine. Nova vlast stabilizirana je 1540. godine. Tada je sastavljen prvi popis. Brojni predratni stanovnici Zlatne doline vratili su se u zavičaj. Predstavnici osmanske vlasti ukinuli su neka davanja. Odredili su davanje desetine. Dijelili su selišta, ali nisu dopustili seljacima da uzurpiraju dio zemljišnog posjeda koji je prije uspostave osmanske vlasti neposredno pripadao feudalcu.

Odmah nakon uspostave osmanske vlasti u Požegi, nastavljeno je funkcioniranje trgovačke djelatnosti. Tada su u Požegi živjeli kršćani i muslimanska posada. Kršćanin je ubirao tržnu taksu do 1561. godine. Riječ je o istoj osobi. Do kraja četrdesetih godina 16. stoljeća gotovo svi trgovci i obrtnici u Požegi bili su kršćani. Doseljavanjem novog stanovništva Požega je brzo postala kasaba. Oko 1545. godine imala je blizu 350 domaćinstava. Prije 1580. godine u Požegi je bilo oko 500 kuća, bez nepopisanih vojnika kojih je bilo, prema navodu Nenada Moačanina, između 200 i 300. Tijekom 17. stoljeća u Požegi je bilo više od tisuću kuća.

U gradu su bile smještene najmanje tri džamije. Dvije su možda bile nekadašnje crkve. U nizu gradskih četvrti izgrađena su manja islamska vjerska zdanja. Požega je bila sjedište sandžaka. Na području Požeškog sandžaka bili su Brod i Osijek. U Požegi je došlo do snažnog razvoja obrta i trgovačke djelatnosti. Tijekom šezdesetih godina 16. stoljeća u Slavonskoj Ateni bilo je oko 50 krojača, 13 trgovaca, 10 slastičara… Postojale su čizmarske, oružarske i sedlarske radnje. Osamdesetih godina 16. stoljeća u Požegi je bilo oko 160 dućana. Djelovali su krznarski i zlatarski cehovi. Prema riječima Nenada Moačanina u knjizi „Požega i Požeština u sklopu Osmanlijskog Carstva (1537. – 1691.)“ 2003., str. 108., Požega je tada „imala veću ulogu u transregionalnom prometu nego danas“. Spomenuti je autor, uspoređujući Požegu s dugim slavonskim kasabama, između ostaloga, naveo: „Samo u Požegi iznosi tržnih taksi naglo rastu iz popisa u popis, dok drugdje stagniraju“ (Isto, str. 50.). Putnici su mogli birati prenoćište „kod Hadži Mehmeda, u hanu Husref-begova vakufa, u jednome od dva svratišta kršćanskih vlasnika ili pak u mjesnoj tekiji“ (Isto, str. 108.). Siromašni Požežani navodno su mogli „kod Hadži Mehmeda u svako doba birati šest raznovrsnih jela“ (Isto, 67.). Međutim, vjerojatno je riječ, kako navodi spomenuti autor, o jednoj ili dvije kriške kruha, zdjeli čorbe ili jednostavnijem obroku za siromašne namjernike. Poštovanje i zahvalnost Hadži Mehmedu iskazao je, stvarno ili navodno, i sultan Sulejman 1566. godine. Tada je Hadži Mehmed poslao sultanovoj vojsci šest kola natovarenih „perecima, pilećim krilcima, janjećim glavama i kestenom kao osobni agin poklon. Sulejman je navodno požalio što nema takvoga kuhara.“ (Isto, str. 67.) Lijep poklon tijekom Sulejmanova posljednjeg pohoda.

Prosjeci raspodjele žita bili su uglavnom zadovoljavajući. Međutim, bilo je pritužbi na raspodjelu koju su vršili dostojanstvenici. Kršćani su se, između ostaloga, bavili uzgojem vinove loze. Mnogi kršćanski seljaci imali su velika stada svinja. To ih je čuvalo od manjka hrane. Manji dio muslimana potjecao je od domaćeg stanovništva. Nakon 1540. godine na područje Požeškog kadiluka doselilo je nekoliko skupina pravoslavnog puka. Većina katoličkog stanovništva, potomaka stanovnika prije dolaska Osmanlija, znatnim dijelom s mađarskim imenima, postupno je nestajala do 1600. godine. Njih su zamijenili novi katolički doseljenici.

Kršćanska zajednica u Požegi bila je aktivnija u odnosu na muslimane sve do pedesetih godina 16. stoljeća. Poslije 1570. kršćani su potisnuti prema južnim rubnim dijelovima. Tada Požega ima oko 200 kršćanskih domova, a od toga oko 30 trgovačkih kuća. Godine 1600. požeški katolici ubili su kadiju, a u drugoj polovici tridesetih godina i pravoslavnog episkopa Evrema jer im je pokušao uzeti crkveni namet. Ubojstvo kadije nije kažnjeno. Ibrahim-paša je sve amnestirao i opravdao taj čin. Godine 1640. kršćani su dobili privilegije. Imali su slobodu javnog obavljanja nekih obreda. Mogli su nositi ulje za bolesničko pomazanje. Dopušteno je zvonjenje i javno nošenje redovničkog odijela. Ipak, drugi kršćani nisu mogli slobodno ulaziti u grad. Tijekom 17. stoljeća kršćanski vjernici dobili su niz ustupaka jer je osmanskim vlastima vjerojatno bilo jasno da obrana nakon 1593. godine više ne može izdržati napade habsburških vojnih formacija, lokalnih pobunjenika i hajduka. Požega je u više navrata opljačkana i gotovo uništena na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. Ibrahim-paša zabranio je kažnjavanje raje kojoj je omogućeno napredovanje u društvu. Postojala je dobra suradnja između predstavnika osmanske vlasti i kršćana u Požegi.

Navedeni podaci stvaraju složenu sliku prilika u Požegi i Zlatnoj dolini u osmansko doba. Zulumi nisu dominantan dio te slike, ali nisu ni potpuno marginalni. Seljacima Zlatne doline tijekom novog vijeka bilo je manje važno tko će nad njima vršiti nasilje, osmanske spahije ili katolički feudalci nakon sloma osmanske vlasti u požeškom kraju.

Najviše sam se oslanjao na spomenutu knjigu Nenada Moačanina „Požega i Požeština u sklopu Osmanlijskog Carstva (1537. – 1691.)“, 2. izdanje, 2003."

Vinko Tadić, prof.