MEĐUNARODNI DAN ŽENA SVEČANO OBILJEŽEN U GRADSKOJ KNJIŽNICI I ČITAONICI POŽEGA -
POŽEGA – Gradska knjižnica i čitaonica Požega i svi njeni djelatnici opet su, sada već tradicionalno, posebno svečano i glamurozno, organizirali kulturno, književno, žensko druženje povodom obilježavanja Međunarodnog dana žena. Posebno su, uglavnom djelatnice knjižnice ukrasile, sve od samog ulaza, dvorane za književno večer i posebno dvorane za after party. Sve je vrlo teško opisati, ali zato naše fotografije ove književne večeri, reći će vam više od tisuću riječi. Naravno da za sve posjetitelje nije bilo dovoljno mjesta, ali u dvorani su ovaj puta muškarci bili u manjini. žene su dominirale, a jedan od posjetitelja bio je i požeški gradonačelnik Darko Puljašić.
Gošća je bila Mirela Španjol Marković, vodeća hrvatska poslovna konzultantica, direktorica i vlasnica tvrtke Ciceron komunikacije, specijalizirane za treninge iz područja retorike, komunikacijskih te prodajnih vještina i leadershipa. Ona je rođena Slavonka, naša susjeda iz Nove Kapele, no nije kao brojni mladi Kapelčani dolazila u Požegu na srednje školsko obrazovanje, već je išla u Novu Gradišku.
- Upravo to školovanje, sada kad ste rekli da je vaših puno kolega u Gimnaziji bilo iz Nove Kapele, ja shvaćam da je upravo to moje školovanje u Novoj Gradišci mene i odredilo, kao i moj dalji život, to je bilo moje sudbinsko putovanje. Oni koji su dolazili u Požegu išli su šinobusom i njihov sav život, zgode i događanja kretala su se u i oko šinobusa, uglavnom su samo štrebali u šinobusu. Mi koji smo išli u Gradišku vozili smo se međunarodnim brzim vlakom, koji je kretao tamo iz daleke Grčke, kroz Makedoniju, a produžavao preko Ljubljane u Europu, u kojem smo susretali brojne ljude, raznih kultura, raznih običaja, sudbinske ljubavi, veliki broj vojnika, roditelja koji su išli na zakletvu mladim vojnicima. To kratko vrijeme putovanja mi smo iskoristili upravo za to upoznavanje. Kretali smo uvijek s 2. perona, 4. kolosijeka i to je kasnije evo i naslov mog romana „Drugi peron, četvrti kolosijek“. Ovo je zato i knjiga o vlakovima i nama koji smo dolazili iz malih sredina. U knjizi i opisujem što se nama događalo u tim vlakovima, pitam se gdje su sada ti ljudi. Mnogima od njih smo punili bočice vodom i dodavali kroz prozore za vrlo kratkih stajanja u željezničkoj postaji.
Prije godinu dana napisala sam taj roman koji se bavi Slavonijom 80-tih godina, o vremenu kada sam vlakom dolazila u Zagreb i vraćala se iz Zagreba. „Drugi peron, četvrti kolosijek“, naravno u romanu ima i fikcije, jer ja iz Zagreba odlazim u New York i dalje, ali zapravo opisujem jednu Slavoniju koja je zaboravljena i kada je stasala jedna generacija. To je kako je rekao jedan kritičar Balaševićevska saga o jednoj generaciji koja ima pravo na svoju nostalgiju. jako se malo govori i tom vremenu 80-tih godina, kao da nismo postojali. Ratna zbivanja 90-tih su nas usmjerila na to da govorimo samo o onome što nam se ružno dogodilo nakon raspada jedne zemlje. Roman govori i o jednoj obitelji u ratu. Ima puno fenomena koji se tiču ovog okruženja u Slavoniji, načina života kako smo živjeli 80-tih godina, za koji mogu reći, bez jala i bez tuge, da je bio možda ljepši i bogatiji nego što je sada – priča autorica dalje o tome kako je nastao njen prvi roman.
Što ste željeli ovim romanom poručiti čitateljima?
- Ovom knjigom željela sam poručiti da se čovjek uvijek vraća svojim korijenima i da bez obzira kako mi bježali i tražili, odlazili, tražili negdje sreću, da kad se vratimo u to neko područje svog djetinjstva i odrastanja, koje smo možda kao tinejdžeri prezirali i bježali u velike gradove, zapravo možemo jedino naći pravi mir i oprostiti nekim ljudima, nekim događajima. U to vrijeme očito nismo znali drugačije, govorimo o našim roditeljima, govorimo o okruženju u kojem smo živjeli, pa čak možda i o nacionalnom sukobu koji se dogodio, možemo li zapravo oprostiti tim ljudima s kojima smo nekada živjeli. Govori o opraštanju, o raspadu, o ljubavi, govori o nekim nemogućim ljubavima koje se na kraju pokazuju da nisu bile dovoljne da bi jedna obitelj ostala.
Ovdje su vas predstavili i kao poslovnu ženu, recite nam što je Ciceron i zašto Ciceron?
- To je tvrtka koja se bavi poslovnom edukacijom osnovana prije 20-tak godina. Nakon studija germanistike i fonetike u Zagrebu otišla sam na specijalizaciju u Njemačku. Bavimo se uglavnom podučavanjem javnog nastupanja i poslovnog prezentiranja. Prije osam godina napisala sam knjigu moć uvjeravanja koja je postala nekakav opći priručnik opće kulture govorništva za sve ljude koji se bave bilo kakvim poslom, pa i za vas novinare, za naše čitatelje. Svatko od nas ima nekada u životu priliku da stane pred neke ljude i nešto govori. Što je to što čini uvjerljivost u javnom nastupu, što je to što čini uvjerljiv glas, neverbalna komunikacija, verbalna, politički govor, svakodnevni govor, kako nekoga u nešto uvjeriti, što je to što čini razliku, općeniti dojam. Ljudi nisu svjesni toga što možemo učiniti samo jednim osmjehom, kada želimo da nekoga nešto uvjerimo. kako nekome nešto prodati. To je uglavnom ono čime se mi bavimo, u poslovnom svijetu, politici. Puno je tu psihologije, preko antropologije, neverbalne komunikacije, proučavanja načina života životinja, kako one međusobno komuniciraju. Uglavnom to je potraga za uvjerljivom stavom kod ljudi. Ciceron, zato što je to bio jedan od najboljih govornika svih vremena, koji je bio vrlo uvjerljiv – pojašnjava Mirela Španjol Marković.
Kaže da su joj uglavnom klijenti poslovni svijet, menadžeri, direktori, voditelji projekata, koji žele treninge javnog nastupanja, prezentiranja, javnih medijskih nastupanja, općenito komunikacija i govornih vještina. Uglavnom dakle tvrtke, dok sa političarima gotovo da i ne rade, jer su oni uvjereni da znaju ili misle da se u to ne treba ulagati. Nekim novinarima također bili bi potrebni treninzi javnog nastupanja, a za pisca ovih redaka rekla je da dobro vlada komunikacijom i da mu je glas dobar i sugestivan.
