Primarni je krivac 66-godišnji vozač Fiata, koji je oduzeo prednost, sekundarni vozač Audija koji je u raskrižje ušao prevelikom brzinom i vozio djevojčice nevezane u propisanim dječjim sjedalima, a tercijarni država koja penalizira sigurna vozila s autonomnim kočenjem, umjesto da ih potiče te policija koja nedovoljno učinkovito kontrolira obvezu propisnog vezivanja u automobilu, posebice djece…

Govorio sam i pisao stotinu puta, ali treba i dalje, dakle: da je barem jedno od dva vozila (Fiat Punto, Audi) koja su se jučer sudarila na raskrižju državne i županijske ceste između Maslenice i Zatona Obrovačkog imalo sustav autonomnog kočenja, Autonomous Emergency Braking (AEB), nesreća vjerojatno ne bi imala tragičan ishod. A da su oba vozila imala sustav AEB, nesreća se vjerojatno ne bi ni dogodila!

Ali za takva vozila ‘pametna i odgovorna’ država određuje poseban ‘harač’, trošarinu (PPMV) i dodatan godišnji porez, najviši na nova vozila, kao da već dva inicijalna, prvi u marži, kao dijelu osnovne cijene (sklop poreza poslovanja) i drugi u PDV-u, porezu i na porez, jednom od najviših na svijetu nisu dovoljna! Tako cijenu koju diler plati tvornici, zbir četiri razine oporezivanja udvostručuje!

Pa gdje je tu ne samo prometna sigurnost, nego i ekonomska logika (stradavanja znatno koštaju, na više načina, a neka, poput jučerašnjeg, su neprocjenjiva, nepovoljno utječu na turizam…), nacionalna sigurnost, a i temeljna inteligencija (IQ) u vlasti?!

Iz nepotpunih informacija prilično je Jasno da je ovdje riječ o podijeljenoj odgovornosti za krivnju. Primaran je krivac vozač Fiat Punta, koji je u raskrižju oduzeo prednost Audiju, počinivši prekršaj po članku 57. stavak 4 Zakona o sigurnosti prometa na cestama.

No, prilično je izvjesno da je u krivnji za tragičnu nesreću sudjelovao i vozač Audija, jer je najprije prekršio temeljni članak 51. stavak 1, ne prilagodivši brzinu uvjetima na cesti, a posebno članak 58. stavak 1, jer je u raskrižje ušao neprilagođenom brzinom. Istraga će pokazati i je li bio i u prekoračenju brzine prema članku 53., na što ukazuje dinamika kretanja vozila nakon sudara i posljedice. No, najgore je što djevojčice od 5 i 9 godina nisu bile propisno vezane u propisanim sjedalicama, odnosno polusjdalicama, temeljem uzrasta.

To otvara pitanje i tercijarne odgovornosti, prometne policije, koja nedovoljno učinkovito kontrolira i sankcionira nevezivanje u automobilu, posebice kad su u pitanju djeca. Naravno, tu je uvijek riječ o krajnjoj neodgovornosti vozača, roditelja, koji zanemaruju obvezu propisnog vezivanja djece i na najkraćim dionicama.

Ova užasna prometna nesreća, a i prethodne s golemim gubitkom mladih života nesreća pokazala je, treba to otvoreno iznijeti – Nacionalni program sigurnosti cestovnog prometa je krahirao. A to se, očekivano dogodilo jer se fokusirao na ono što nije prioritetno.

Prioritet je poboljšanje nadzora i unapređenje pravosuđa u svrhu povećanje izvjesnosti kažnjavanja te subvencioniranje, a ne penaliziranje (sic!) sigurnosnih sustava u prometu.

Osim navedenoga to bi značilo postavljanje radarskih kamera na svim opasnim lokacijama. Samo jedna širokopojasna (360 stupnjeva) u konkretnom raskrižju vjerojatno bi spriječila tragediju. Vozači bi, zbog straha od kazni, više pazili da ne oduzimaju prednost, ne bi se punom brzinom zalijetali u raskrižje…

A činjenica da je primarni krivac 66-godišnjak, naglašava važnost pooštravanja zdravstvenih pregleda za stare vozače, što treba osloboditi populizma i demagogije. Oni koji govore o diskriminiranju, ugrožavanju ljudskih prava starih vozača, neka razmisle o ljudskim pravima ostalih sudionika u prometu, žrtava.

To treba gledati kao ‘win-win’ model, posebice ako bi ga država subvencionirala pa bi stari vozači pregled plaćali samo 50 kuna. Taj im pregled smanjuje rizika da skrive tragičnu nesreću i upropasti posljednje godine života, može otkriti tešku bolest u ranoj fazi i produljiti im život…

PRILOG

Evo zašto je Nacionalni program sigurnosti cestovnog prometa krahirao:

Nakon prošlogodišnjeg uvođenja oštrijih kazni, kao jedine bitne promjene, umjesto nužnog sklopa promišljenih mjera, stanje se nije poboljšalo, nego pogoršalo.

Manje stradavanja u ovoj godini zabilježeno je samo u mjesecima kad je bio ‘lock down’ zbog koronavirusa, kad je većina automobila bila parkirana. Čim su mjere oslabjele, stanje se, posebice u srpnju, pogoršalo.

Čak i uz golem utjecaj ograničenja kretanja zbog pandemije Covid-19 te masivnog iseljavanja, i to radno i prometno najaktivnijeg dijela stanovništva, mali su izgledi da ćemo u 2020. imati planiranih najviše 213 smrtno stradalih u cestovnom prometu (50 posto od 426 iz 2010.).

Ta činjenica u konkretnim okolnostima znači – sjedni jedan!

Autor Željko Marušić