UMIROVLJENI HRVATSKI BRANITELJ VEĆ DESET GODINA ŽIVI NA LEŠTATU -
LEŠTAT - Šezdesetogodišnji umirovljeni hrvatski branitelj Zdravko Kabić prije više od jedanaest godina odlučio se živjeti na Leštatu, dobro znanom predjelu na obroncima Papuka. - Nisam se ljutio kada su me neki tada nazivali divljakom koji želi živjeti u šumi, GrizzlyAdamsu i slično jer sam znao da ću uživati a ti 'kritičari' sada su mi česti posjetitelji - kaže danas Zdravko. Prije preseljenja u šumski mir o tome je, prisjeća se, dugo sanjao a o povratku u Požegu nikada nije razmišljao. Čak ni onda kada mu je prije dvije godine izgorjela kuća koju je po doseljenju izgradio. Prionuo je na posao i napravio novu.
- Ovdje je nekad bilo selo, tu su živjeli moji preci ali im je kuća srušena 1942.godine a oni su kao i drugi seljani otišli u izbjeglištvo. Baka je živjela po raznim stanovima no, dolazila je ovdje povremeno i mene dovodila. Tada mi se, još kao malom, svidjela šuma, bistri potoci i mir i uvijek sam maštao kako ću se jednom vratiti na svoju djedovinu – ispričao je Zdravko. Želju si je odlučio ispuniti nakon što je otišao u mirovinu pa je ubrzo na proplanku ispred šume počeo graditi drvenu kuću. Društvo mu proteklih godina nije, kao GrizzlyAdamsu, pravio medvjed već psi Don i Toca. Naravno, i njegova životna družica Marija, s kojom brižljivo uređuje kuću i okućnicu. - Drvo je odličan izolator tako da je po ljeti u kući hladno a po zimi toplo. Na krov sam stavio solarnu ploču koja osigurava struju za naše potrebe, hladnjak je na plin a vodu dobivamo iz vlastitog izvora. Na okućnici imamo posađene stare sorte voćaka koje, naravno, ne prskamo i sve što jedemo je ekološki uzgojeno – kazao je Zdravko. 
- Ovdje jedino nema dobrog signala za mobitel. Njime se možemo služiti samo zimi kad na drveću nema lišća no,postoji jedno mjesto na prozoru do kojega dolazi signal za SMS poruke i to nam je dovoljno – dodala je Marija.
Prvi susjedi Zdravku i Mariji nalaze se u pet kilometara udaljenom selu ali im zato često navrate rodbina i prijatelji. Osim toga, na okućnici uvijek ima nekog posla pa im nerijetko, kažu, dan bude kratak. Kad se ipak pojavi 'višak' vremena Zdravko ga rado koristi za rezbarenje drveta pa zidove kuće krasi niz njegovih slika. Povremeno on i Marija odu u 33 kilometra udaljenu Požegu ali se tamo nerado duže zadržavaju. - Kad se počne mračiti, osjećam nemir i išao bih odmah svojoj kući. Želja mi je ovdje još izgraditi ambar u starinskom stilu gdje bismo mogli smjestiti goste na spavanje kad nas posjete. Siguran sam, kad budu duže ostali i vidjeli kako je lijepo u tišini živjeti i spavati, neće im se kao meni, žuriti kući – kazao je Zdravko.(vm)