NISI SAM – HUMANITARNA AKCIJA ZA POMOĆ ALENU HLEBECU -
Naći nekoga tko se danas neće na nešto požaliti, gotovo je nemoguće. Iako bi se udovica Mirjana Hlebec (49) iz Brestovca kraj Požege mogla požaliti na tisuću stvari skromno će reći da je dobro i „Ne daj Bože gorega“. A nju život doista nije ni malo štedio.
Prije dvanaest godina ostala je udovica sa sedmero male djece, najmlađem je bila tek godina i pol, a najstarijem 12 godina. Nisu imali gotovo ništa. Suprug Nedjeljko, dragovoljac Domovinskog rata poginuo je u šumi iznad Skenderovaca dok je sjekao drva pokušavajući na taj način prehraniti svoju obitelj. Živjeli su u dvije dvorišne prostorije obiteljske kuće njezinog svekra u Skenderovcima. Uz pomoć brojnih donatora, a prije svega Požeške biskupije i općine Brestovac izgrađena je obiteljska kuća u Brestovcu. S velikom radošću u nju su se uselili u ljeto 2002. godine. Živeći od socijalne pomoći i dječjeg doplatka krpao se kraj s krajem. A tada je uslijedio novi šok i tragedija. Prije točno sedam godina tada sedamnaestogodišnji sin Alen, učenik Tehničke škole teško je nastradao u prometnoj nesreći. Nagnječena mu je leđna moždina i četvrti kralježak. Slijedila je višemjesečna neizvjesnost i liječenje u Zagrebu i Varaždinskim toplicama. Kući se vratio nepokretan, samo glavom i ramenima može micati.
- Najviše mi nedostaje nogomet – kaže Alen, a njegova majka dodaje da je od sve njezine djece upravo najviše bio zaluđen nogometnom igrom. Nije mu kao osmogodišnjaku bilo teško biciklom ići u nekoliko kilometara udaljenu Lipu ili Pavlovce da bi igrao. Bio je igrač i Slavonije. A onda u sekundi njegov san o završetku škole, igranju nogometa, druženju s vršnjacima, odlascima u kafiće, na zabave, je jednostavno nestao. Sada uglavnom vrijeme provodi na internetu. Brat mu je nedavno nabavio tablet, te uz pomoć olovke koju drži u ustima čita ono što ga zanima. Na televiziji prati sportske događaje, naravno, najviše nogomet.
Bez neprestane tuđe pomoći i njege ne može, dodaje majka, koja se najviše brine o svome sinu. Kako mu se počela kvrčiti šaka desne ruke potrebno je nabaviti dodatno medicinsko pomagalo.
Majka sada ima status njegovateljice za što prima plaću dok Alen ima invalidninu od 1.250 kuna. U obitelji radi samo najstariji sin 24-godišnji Slaven što je obitelji ipak olakšalo situaciju. Njegova sestra 21-godišnja Marijana radi na sezonskim poslovima u cvjećarni, a 19-godišnji Goran koji je završio za plino-instalatera još čeka svoje prvo zaposlenje. Školuje se još troje djece, Maja pohađa 2. razred Ekonomske škole te Mihael koji ide u osmi razred i Mateo u šesti razred.
- Nije lako, uvijek nešto treba, ali snalazimo se – ističe majka Mirjana koju je ugodno iznenadila akcija Katoličke klasične gimnazije u Požegi i njezinog prof. tjelesne kulture Maria Raguža koji su odlučili obitelj pomoći kroz organizaciju humanitarnog malonogometnog turnira „Nisi sam“ koja počinje 9. ožujka u sportskoj dvorani u Brestovcu. – Kako vrijeme prolazi ljudi obično zaborave što se dogodilo. Zato nam je drago što ga se netko sjetio. Na svu sreću ima i prijatelja koji redovito dođu, ali ima i dovoljno braće i sestara pa je ipak lakše nego da nema nikoga – objašnjava majka. (a.t.)