ODRŽAN TRADICIONALNI SUSRETI ZATOČENIKA LOGORA „BUČJE“  -

BUČJE - Udruga civilnih invalida i stradalnika Domovinskog rata Požeško-slavonske županije iz Pakraca i ove je godine organizirala obilježavanje obljetnice stradavanja civila i vojnih zatočenika u srbočetničkom logoru Bučje. Tako su se u srijedu ispred kapelice sv. Antuna Pustinjaka okupili preživjeli zatočenici kao i članovi obitelji, suborci i prijatelji sa željom da odaju počast onima koji nisu preživjeli njegove strahote.

Lidvina Božić iz Prekopakre u Bučju je izgubila supruga Matu. - Sjećanja su još svježa na sve što smo tamo proživjeli tako da me, svaki puta čim iz Kusonja krenemo prema Bučju, počne hvatati nervoza – započela je svoju priču kroz suze. Ona i suprug, nastavila je, živjeli su u Bučju jer je on tamo radio kao veterinar, pa su prije od ostalih u pakračkom kraju saznali što se u selu događa. - Jednog su dana od muža uzeli ključeve stare veterinarske stanice i bilo nam je jasno da će tamo držati ljude koje su počeli dovoditi u Bučje. Nas dvoje smo imali ograničeno kretanje i bili smo zapravo u kućnom pritvoru. Znala sam da neće biti dobro i odlučila sam 'izvući' djecu od tamo. Ja sam inače, iz Bosne, brata sam imala u Kaknju, pa sam sa skupinom njihovih civila koji su išli u zbjeg u prosincu djecu poslala njemu. Preko Banja Luke su otišli u Kakanj i potom nazad u Hrvatsku, u Kutinu. Ubrzo sam zamolila da me puste da idem vidjeti djecu i dozvolili su mi tako da sam i ja završila u Bosni. Muža, kad im više nije trebao, jednostavno su ubili – ispričala je Lidvina Božić.

Bučje je bilo vojni i administrativni centar SAO Krajine zapad a pobunjeni Srbi su ljude s pakračko-lipičkog područja počeli odvoditi 14. kolovoza i to najprije u lovački dom u obližnjoj Grđevici. Logor u Bučju se počeo formirati 17. i 18. kolovoza. U njega su zatvarani i hrvatski branitelji i civili, uglavnom iz pakračkog i lipičkog kraja, te iz Požeštine i šireg područja zapadne Slavonije. Bilo je tu i nekolicina Srba koji nisu podržavali Miloševićevu politiku. Među zatočenicima s pakračkog područja bio je i Zlatko Marošević. Kao pripadnika narodne zaštite uhvatili su ga na barikadi u Omanovcu. - Zavezanih ruku i očiju odveli su me u Bučje gdje su me četiri, pet dana tukli i ispitivali. Najveća maltretiranja trpjeli su oni koji su uhvaćeni u nekoj uniformi. Sve nas je usto mučila i glad. Za doručak smo dobivali šalicu čaja i 'prozirnu' krišku kruha koja je na vrhu imala neki namaz. Za ručak smo dobili šest kašika juhe i krišku kruha a večere nije bilo – ispričao je Zlatko.

Logor u Bučju postojao je do kraja prosinca kada je hrvatska vojska započela oslobodilačke akcije u zapadnoj Slavoniji a tada je preseljen u Staru Gradišku. Sudbina 32 osobe za koje se zna da su bile u logoru još je nepoznata. Među njima je i lipički liječnik dr. Ivan Šreter, prvi predsjednik HDZ-a općine Pakrac.

Dinko Miovec, predsjednik Udruge civilnih invalida i stradalnika Domovinskog rata ništa ne zna o svom ocu Josipu. - Bio je umirovljenik, civil a pokupili su ga u Crkvenoj ulici u Lipiku. Naša je udruga osnovana 1995. godine i njena su dva osnovna zadatka: odavanje počasti stradalima u Bučju kako ih se ne bi zaboravilo kao i traganje za onima o čijoj se sudbini ništa ne zna – kazao je Dinko Miovec.

Okupljanja u Bučju organiziraju se od 1995. godine a na mjestu logora podignut je spomenik te izgrađena kapelica. Inače, točan broj ljudi koji su prošli kroz logor u Bučju nije nigdje evidentiran a prema podacima prikupljenim nakon rata, on se procjenjuje na 300. Na temelju iskaza očevidaca ubijeno je deset osoba no, do sada je ekshumirana samo jedna. Preživjeli logoraši razmjenjivani su za Srbe koje su zarobili hrvatski branitelji u nekoliko navrata a najveća razmjena bila je 16. siječnja 1992.godine. - Nas bivše zatočenike, a i sve druge u ovom kraju, najviše smeta što za osnivanje logora i stradanja u njemu nitko do sada nije odgovarao, kao da on nikada nije ni postojao. Kaznenu prijavu protiv 22 osobe iz vojnog i političkog vrha SAO Krajine naša je HVIDRA podnijela 2000. godine a prijavu je Udruga policije branitelja ponovila 2008. godine. Ni državno odvjetništvo u Požegi, ni ono u Bjelovaru nisu reagirali na adekvatan način. Dobili smo odgovor kako su te osobe procesuirane u drugim predmetima ili nisu dostupne – kazao je Zvonimir Miler, također zatočenik u logoru Bučje.   (Vesna Milković)