Prikazujem sadržaj po oznakama: bučino ulje

RAZGOVOR S POVODOM: Osnivač i donedavni vlasnik tvrtke Grbić d.o.o., dipl. inž. Ivan Grbić povodom obilježavanja 25 godina rada ove požeške poljoprivredne tvrtke -

Ovih dana požeška tvrtka Grbić d.o.o. obilježava 25 godina rada i postojanja, svih ovih godina u poljoprivrednoj proizvodnji, ratarenju, ali zadnjih godina u preradi poljoprivrednih proizvoda i proizvodnji finalnih proizvoda. Danas je to i tvrtka koja značajno izvozi u 10 europskih zemalja, ali i SAD i Japan. O četvrt stoljeća rada porazgovarali smo s dipl. inženjerom, agronomom Ivanom Grbićem, osnivačem tvrtke, dosadašnjim vlasnikom, koji je u 70. godini života upravljanje tvrtkom i biznisom prepustio svojoj kćerki Nives Lovrić.

Tvrtka Grbić osnovana je burne 91. godine, što vas je vodilo tome?
- Ja sam seljačko dijete, dosta proputovao po svijetu i negdje u meni je tinjalo da bi htio biti farmer. U mojem dotadašnjem radu u kombinatu Kutjevo, Poljoopskrbi zagrebačkoj, Ledu zagrebačkom, imao sam sreću pa sam puno putovao, prošao dosta svijeta, bio na četiri kontinenta i dojmilo me se ratarenje i farme od SAD-a, Kanade pa čak i Zimbabwea. Puno ljudi ima krivu percepciju, ja sam do duše bio neposredno poslije te njihove revolucije osamdesetih godina kad su još bile uredne i dobro organizirane farme u Zimbabweu koje su vodili uglavnom Englezi. Može biti da je i to potaklo tu želju da radim u poljoprivredi, uostalom i agronom sam i čim se ukazala šansa tih devedesetih godina, osnivanjem ove današnje Republike Hrvatske. I iskoristio sam prigodu i otvorio pekaru a išao sam sa jednom vizijom, da se kruh mora uvijek jesti. Imao sam tada što vlastite zemlje, što od roditelja, što od roditelja supruge, negdje oko 40 hektara što sam smatrao da je za jedan mirniji posao dosta. Nije to dugo trajalo ta moja nekakva vizija i idila, jer dotadašnji društveni sektor u kombinatu Kutjevo i ostalim kombinatima po Hrvatskoj počeo se narušavati. Prije svega ta suradnja sa selom koja je rezultirala da je selo ostalo bez nekakvih vođa, bez stručnog kadra.

Tada je nastupila prekretnica i širenje u poslu?
- To je bio period kada sam donio odluku da sa tadašnje lokacije Grbić d.o.o. u obiteljskoj kući gdje je pekara u Ulici hrvatskih branitelja ne mogu više voditi posao i ovdje na današnjoj lokaciji, na izlazu iz Požege u Mlinskoj ulici, bilo je 5.700 kvadrata vlastite zemlje gdje sam uspio ishodit dozvole da mogu podignut sušare, silose, skladišne kapacitete. Prihvatio sam se organizacije kooperanata na ratarskim proizvodima. U to vrijeme naša koncepcija je bila da povećamo ratarske površine tako da sam 1995. godine uspio, što kupit, što uzet u zakup državne zemlje negdje oko 200 hektara, to je područje Treštanovaca na kojima sam uspješno organizirao sjemenske proizvodnje. Suradnju smo proširili na institute, od Osječkog instituta, zatim profesor dr. sc. Bede je osnovao Agrogenetik, Institut poljoprivrednog fakulteta Zagreb i nešto se počelo radit i sa stranim tvrtkama. Između ostalog tu je bio i Reifeisen agro koji su se održali do danas. Nakon 16 godina tog zakupa praktički preko noći ostali smo bez 200 hektara zemlje. Mi smo tu podigli silose za nekih 3.000 tona skladišnog prostora, što je za nekakvih tisuću hektara koliko smo opsluživali kooperanata. Uz dobru organizaciju silosa, punjena i pražnjena bilo bi to dosta. Kad smo ostali bez tih 200 hektara državnog zemljišta, ostali smo na nekakvih 70 hektara, u to vrijeme vlastitih površina. Trebalo je tražiti novo rješenje, jer mi smo tada imali osam John deere traktora, imali smo dva John deere kombajna, i imali smo relativno veliki broj uposlenih, negdje 15 ljudi. Na tom sjemenarstvu imali smo doradu sjemena, zapravo imamo još i danas, no to nije zadovoljilo Ministarstvo poljoprivrede, odnosno nije zadovoljilo lokalnu samoupravu da nam dozvoli da zadržimo tu zemlju.

Kako ste nastavili dalje, sada bez zemlje koju ste obrađivali?
- To se vrtjelo negdje oko 2000. godine, mi smo u tom periodu krenuli u proizvodnju buče, pala je odluka da je to kultura koja je u našem kraju bila zastupljena nekad. Imamo i pisane podatke da je Požeština nekada imala pet uljara, to su podaci od Ivana Vrgoča iz Sesveta koji je između ostalog imao uljaru, ta je uljara bila locirana u Latinovcu. Bio je jedan od naprednijih seljaka, bio je i saborski zastupnik tamo između dva rata. Ja se još dobro sjećam da je jedna uljara radila u Vetovu i da se to crno ulje držalo pod ključem. Tako ostalo mi je to u sjećanju kao što su potvrdili i ovi zapisi do kojih smo mi zahvaljujući njegovom unuku uspjeli doći. Bučino ulje smo dvije godine radili iz usluge u uljarama na području Varaždinske i Međimurske županije. Pala je odluka da se ta proizvodnja mora potpuno zaokružit. Među prvima išli smo na uljaru i u toj uljari proizvoditi izrazito visoku kvalitetu bučinog ulja. Tako smo prvi krenuli sa djevičanskim bučinim uljem koje smo kasnije morali preimenovat u Premium ulje jer djevičansko bučinovo ulje nije bilo registrirano pod takvim nazivom. Iz godine u godinu je rasla ta proizvodnja, to je sad praktički 16 godina od kad smo počeli. Da ne idem u detalje, ali bilo je od izrazito dobrih i izrazito loših godina, no prosjek proizvodnje kreće se od 1.000 kilogram sirove bučine koštice po hektaru, no imamo primjera gdje se postizalo 2.000 i 2.500 tisuće kg bučinih koštica po hektaru. Visoku kvalitetu smo zadržali i dalje i danas radimo premium ulje koje čini 30% u našoj proizvodnji. To je ulje koje je dobilo i certifikat HACAP kvalitete, HALAL kvalitetu i nadamo se uskoro da ćemo dobiti i košer kvalitetu. Pod nazivom bučino ulje prodajemo 35% proizvodnje a 35% pod nazivom miješano bučino ulje.

Kolika je sada ta proizvodnja bučinog ulja?
- Današnji nivo proizvodnje prelazi gotovo 40 tisuća litara, isključivo pakovanog u mala pakovanja u našoj uljari, gdje smo se opremili jednom malom linijom za punjenje. U nizu je dalje jedna čepilica, pa onda stroj za etiketiranje. Taj dio nabavili smo uz pomoć europskih sredstava, 150 tisuća eura koje smo uspjeli dobit od Europe. Danas, nakon 10 godina rada te prve uljare išli smo na obnovu i rekonstrukciju pogona za proizvodnju ulja, tako da je došla nova preša i od dosadašnjih 18 kila u punjenju sad smo na 30 kila u punjenju. Povećali smo radni pritisak tih strojeva, pa imamo nešto bolje iskorištenje nego što je to bila situacija do sada. Nama proizvodnja ulja čini već značajan dio tvrtke Grbić d.o.o. i nadamo se da će iz dana u dan sve značajnije mjesto bit upravo u tom djelu. Naša intencija i djelomično smo u tom i uspjeli, da to visoko kvalitetno ulje plasiramo van granica Hrvatske, mi smo dosad naše ulje uspjeli izvesti, ne još zadovoljavajuće količine, ali negdje desetak država unutar Europe te u SAD i Japan.

Naša proizvodnja buče je u prošloj godini bila na 308 hektara s kooperantima. Pomaknuli smo se prema istoku države zbog kvalitete zemljišta. Proizvodnju buče nije lako organizirat u lošim godinama, ali tla koja ima naš istok sve do Vukovara puno lakše podnose ekstreme, bilo sušne godine ili kišne godine. U istoj takvoj godini na području okolice Vinkovaca i Vukovara postižemo znatno bolje rezultate i do 50% u odnosu na polja Požeštine. Zadržali smo te kooperante, moram naglasiti da nikad nismo bili u blokadi i da smo gotovo u sto postotnom obimu te proizvodnje uspjeli isplatit otkupljene proizvode do Božića u tijeku iste proizvodne godine.

Gdje je sutra tvrtka Grbić i kakva je sudbina naše poljoprivrede?
- Naše sutra po svemu sudeći, ako u ova luda vremena, kakva su danas, uspijemo opstati u poljoprivredi. Kad se osvrnemo da smo imali sreću pa se nismo nasukali na Agrokor , ne znači da se sutra neće pojavit novi Agrokor, da nećemo i mi ući u takvo jedno vrzino kolo. Iako smo sve već ugovorili da idemo na njihove police, odustali smo kada je došao ugovor po kojemu njima ide 52% a nama ostaje 48%, pa smo tada na sreću odustali. Mislim da će proizvodnja bučinog ulja zauzimati sve značajnije mjesto i da ćemo dalje poradit na podizanju kvalitete tog bučinog ulja. Evo sad smo u prošlih dva tjedna išli u novu investiciju i kupili smo jedan stroj za parno prešanje bučine koštice, mislimo da je to još jedna stepenica više u kvaliteti bučinog ulja. Predstoje nam nove investicije, nova obrada tržišta i sve ćemo usmjeriti u tom pravcu. Normalno mi danas obrađujemo negdje 200 hektara, što vlastitog, što u zakupu, nažalost uglavnom u privatnim zakupima zemljišta. Da je naše sutra još uvijek svaštarenje jer dok sam ja još u snazi i još mogu u tom dijelu pomoći, držimo jednu farmu u idealnim uvjetima, crne slavonske svinje, držimo na toj farmi nešto ovaca, preko 200 plotkinja i nećemo ni to zanemarit upravo iz tog razloga nesigurnosti i stresova, koji se dešavaju i koji će se dešavati na hrvatskom tržištu.

Mi danas u Požeštini imamo privatnika koji rade 3 ili 4 tisuće hektara, imamo privatnika koji rade uslugu na tako velikim površinama i imamo ljudi koji rade 300 ili 400 hektara. Na svakakvih načina su uspjeli doći do tih hektara, pa i da su u jednoj obitelji dva sina i otac, a svaki sin fiktivno ima jedno gospodarstvo. Tako su išli na te natječaje pa su dobili značajne površine zemlje. Takvi veći sigurno će ostati ratari u 90% slučajeva, jer kod tih većih nedostaje stručni kadar. Tu jesu nekakve poljoprivredne škole, dali trogodišnje ili četverogodišnje, ali za jednu konkurentnu i visoko produktivnu proizvodnju i nalaženje novih ideja i novih proizvodnji, treba ipak nešto više. Mislim da dobar dio ljudi sa sela što se sad i potvrdilo, bi bilo dobro da ostane na selu, ali neće ostat, da radi negdje u industriji. Svi smo mi putovali po Europi pa i drugim kontinentima, dok mi imamo preko 20% ili 25% žitelja koji ovise o poljoprivredi, da žive od tog, nema tu sreće. Sa jednom Austrijom koja ima nekakvih 2% do 3%, sa nekakvom Amerikom koja ima 3,5%, sa Njemačkom isto takvih 4% stanovništva koje radi na poljoprivredi i živi. Možemo kukati koliko god hoćemo ali taj naš seljak, takav kakav je, on mora nestati. Za njega se mora naći drugo rješenje, njemu se mora ponudit nekakav industrijski proizvod. Dali će to biti iz poljoprivrede, dali će to biti jagode pa će na njoj radit u svježem stanju 2 mjeseca pa će onda preostalih 10 mjeseci radit nekakve proizvode od te jagode, uzeo sam nju kao primjer. Ili ono što kod nas ide a to je voće, bavit se voćem. Kod nas jako dobro ide stočarstvo koje u svakom slučaju može biti nadopuna za takve neke proizvode. Eto to je moja vizija da mi ovaj broj ljudi teško ili gotovo nikako ne možemo zadržati u toj poljoprivredi i to je neminovan prirodni proces koji je sad drastično odskočio jer naš razvoj nije pratila industrija koja je trebala povući taj dio radne snage. 

Evo došli ste do 25 godina tvrtke i to sad želite proslaviti?
- Kroz taj tijek, tih 25 godina nismo slavili nikad, pa s obzirom da je meni 70 godina, da sam tvrtku prenio u potpunosti i vlasnički i upravljački na kćer, to je na neki način i oproštaj od aktivnog sudjelovanja u radu ove tvrtke. Normalno pomagat ću koliko god bude trebalo ili koliko se bude moglo. Znači jedna smjena generacija. Kćerka je u ovom poslu sa mnom nepunih 20 godina, a nije i jedina tu sa 20 godina. Nikad nismo našim radnicima iskazali priznanje za tako duži rad u sklopu ove naše tvrtke tako da ćemo to obilježit jednim malim znakom pažnje da ti ljudi koji su 5, 10, 15 i 20 godine u sklopu tvrtke Grbić, da vide da se i o njima vodi računa, jer ovo što se postiglo dobrim dijelom je zahvaljujući i njima. Stoga ćemo u petak 24. ožujka u društvu naših poslovnih partnera, ljudi iz lokalne i regionalne samouprave, prijatelja, obilježiti i proslaviti ovaj naš jubilej.

Tekst/foto: Vladimir Protić

UDRUGA PROIZVOĐAČA BUČINOG ULJA HRVATSKE  -

Udruga proizvođača bučinog ulja Hrvatske, čiji je predsjednik Požežanin Ivan Grbić, u Ivanić-Gradu, u kojem je i sjedište te udruge, održala je Godišnju skupštinu na kojoj je, među ostalim, zaključeno kako će članovi udruge, ali i šira zajednica na prostoru kontinentalne Hrvatske poticati i podržati ideju pravoga brendiranja buče, odnosno bučina ulja i drugih bučinih proizvoda, ponajprije sjemenki. Cilj je toga ojačati i domaću poljoprivredu, kroz povezivanje kooperanata s otkupljivačima buče.

Skupštini Udruge proizvođača bučinog ulja Hrvatske ispred Požeško-slavonske županije nazočio je županov zamjenik za gospodarstvo Željko Jakopović koji je kazao kako je našoj županiji interes da se proizvodnja i brendiranje bučinog ulja podignu na višu razinu.

- Ljudi iz struke, posebno nutricionisti, slažu se kako je bučino ulje kvalitetnije po svojim svojstvima od daleko poznatijeg maslinova ulja. Stoga je zaključeno kako će se prema Ministarstvu poljoprivrede ići s dopisom u kojem će se tražiti promjena postojećeg pravilnika o uljima, kako bi i bučino ulje dobilo sve potrebno da bi postalo pravi brend, odnosno prava prepoznatljiva marka i izvan kontinentalne Hrvatske i općenito izvan granica naše države te da dobije potrebne markice i da ga zaštitimo  kao izvorni proizvod prema našem geografskom području kao, primjerice, proizvod kontinentalne ili panonske Hrvatske. Vjerujem da će Ministarstvo poljoprivrede podržati tu inicijativu proizvođača bučinog ulja - kazao je dožupan Jakopović te dodao: - Što se tiče Požeško-slavonske županije, naravno da nam je tako nešto u interesu jer, prvo, imamo idealne uvjete za razvoj kvalitetne buče na našim poljima te, drugo, imamo i dosta malih poljoprivrednika koji  bi u tom slučaju mogli biti kooperanti uljarama, dakle nešto i zaraditi.

OPG GRBIĆ ZA PROIZVODNJU BUČINOG ULJA DOBILI I HALAL CERTIFIKAT  -

Prije osam godina Ivan Grbić iz Požege zasijao je prve površine s bučom golicom. Bilo je to samo 5 hektara, a danas ima 70 hektara vlastitih površina, od čega je 10 hektara u ekološkom uzgoju, te još 130 hektara ugovorene proizvodnje s kooperantima. Kako bi ova proizvodnja postala što isplativija odlučio se i na preradu buče, odnosno na sušenje bučinih koštica te proizvodnju bučinog ulja.

- Proizvodnja buče u Hrvatskoj zauzima sve značajnije mjesto, trenutno se proizvodi na površini od 4 do 5.000 hektara. Tradicionalno najveća je proizvodnja na području Međimurske i Varaždinske županije odakle se širila prema istoku zemlje. Iako je naša uljara u Požegi trenutno najistočnija u Hrvatskoj smatram da to još dugo neće biti – kaže Ivan Grbić  koji je ujedno predsjednik Udruge proizvođača buče i bučinog ulja sa sjedištem u Ivanić gradu.

Za proizvodnju buče, kaže Grbić, potrebno je kvalitetno tlo, te dobra gnojidba, posebno stajnjakom. U ekološkoj proizvodnji puno je ručnog ljudskog rada. - Ove godine dva puta smo je kopali i dosta gnojili stajnjakom. Prinosi su smanjeni u odnosu na konvencionalnu proizvodnju za nekih 25 posto. Kako imamo vlastitu pekaru prije mjesec i pol dana počeli smo i s proizvodnjom jednog novog proizvoda na hrvatskom tržištu - kruha i peciva od integralnog brašna i bučinih koštica i bučine pogače koje prodajemo u Getrou i Mercatoru, uglavnom na području Zagreba – istaknuo je Grbić koji je objasnio da je bučina pogača ono što ostane od koštica nakon proizvodnje ulja. U njoj ima još do 12 posto ulja, a posebno je bogata mineralima.

Na jednom hektaru površine može se dobiti od 1.500 do 2.000 kilograma sirove koštice koju tvrtka Grbić od svojih kooperanata otkupljuje po cijeni do 5,5 kuna po kilogramu, odnosno po onoj cijeni koja važi i na austrijskom tržištu. Polovicu proizvodnje tvrtka preradi u ulje što će ove godine biti oko 15.000 litara, a ostali dio koštica se suši i na taj način prodaje. – Godišnje izvozimo od 40 do 50.000 tona koštica koja slovi na tržištu EU kao najkvalitetnija zbog čega se može prodavati u neograničenim količinama. Htjeli bismo svu košticu preraditi u ulje, ali to ide teško jer je na tržištu bučinog ulja dominantna Austrija, a zatim Njemačka i Švicarska. Međutim, velike su šanse da ulje počnemo izvoziti na Bliski istok jer smo nedavno dobili i certifikat Halal kvalitete. Naši probni uzorci poslani su u Oman i tamo su prošli pa smo nakon toga zatražili Halal certifikat kako bi mogli ostvariti izvoz u tu zemlju – objasnio je Grbić te dodao da imaju i certifikat HACCP koji traži Europska unija.

Sakupljanje buče i odvajanje sjemenki buče od plašta tvrtka obavlja vlastitim strojevima. Sakupljene sjemenke buče u najkraćem mogućem roku idu na pranje, a zatim na sušenje toplim zrakom. Nakon toga osušene se sjemenke čiste te skladište čekajući preradu u ulje.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------

Jedna žlica na dan

Bogatog je, specifičnog i jedinstvenog okusa. Koristi se u kulinarstvu kao preljev za salate u kombinaciji s octom, u jelima od povrća, tjestenine, mesa i kao dodatak kolačima. Zbog svoje boje zanimljiv je i za kreiranje vizualnih efekata prilikom ukrašavanja jela. Konzumiranje bučinog ulja preporuča se prvenstveno kao salatno ulje ili terapeutski jedna velika žlica dnevno.

Bogato vitaminima i nezasićenim masnim kiselinama

Djevičansko bučino ulje je iznimne kvalitete i kao gotov proizvod naročito je bogato vitaminima A, E, C i K. Svježe ulje sadrži više od 60 posto nezasićenih masnih kiselina od čega su najzastupljenije linoleinska, oleinska, palmitinske i stearinske kiseline zbog čega  je lako probavljivo. Ovo ulje sadrži i esencijalne masne kiseline, lecitin (koji je prirodni emulgator, otapa ovapnjenja u krvnim žilama), bjelančevine, salicilnu kiselinu koja sprečava grušanje krvi, silicijevu kiselinu i drugo. Konzumiranjem bučinog ulja ublažavaju se poteškoće kod upalnih procesa urinarnog trakta, a posebno prostate i otežanog mokrenja.