Banner 750x94 auto škola trafic

    traffic

Breadcrumbs

Petak, 23 Veljača 2018 10:19

Požega između slobode i straha

Ocijeni sadržaj
(13 glasova)

SVAKODNEVICA -

Požega je lijep i uređen grad poznat po svojoj kulturnoj baštini i zanimljivoj prošlosti. Pjesnici su joj tepali u svojim poetskim pokušajima, a ni proznih tekstova o Slavonskoj Ateni uistinu ne manjka. Voljeli su pisci svoju Požegu, a i historici su rado pisali o njezinoj (ne) slavnoj prošlosti. Slikari su ovjekovječili njezine parkove, spomenike, barokna zdanja i znamenite građane. Kako danas žive mali ljudi Slavonskoga Beča? (Ovo Slavonski Beč jako je zgodno. U svakom slučaju primjerenije nego Slavonska Atena.)

Iz dana u dan sve više se susrećem s građanima koji su puni straha, tjeskobe, nelagode. Boje se da im poslodavac neće produžiti ugovor, kako će se zaposliti njihova djeca, hoće li moći otplatiti kredit? Građani Požege masovno napuštaju svoj rodni grad. Tvornice koje su nekada zapošljavale tisuće radnika uglavnom su propale ili su na izdisaju. U Požegi je sve manje zadovoljnih ljudi, a sretnih gotovo nema ili su vrlo rijetki. Depresija i defetizam svakodnevica su građana Požege. Problemi se produbljuju, a nitko ih ne rješava. Mogu li se uopće riješiti? Kako? Tko će to učiniti?

Najgori strah je strah od vlastitoga miš-ljenja. Ljudi se boje javno reći što misle. U posljednje vrijeme često mi prilaze građani i u trenutku kada odluče nešto izgovoriti o nekom osjetljivom problemu okrenu se oko sebe da ih netko ne čuje. S druge strane ima onih pojedinaca koji galame, nameću svoje stavove, vedre i oblače, mrze. Ljudi koji imaju nešto reći i predložiti najčešće uzmiču i odustaju. Kažu da ne žele probleme jer se boje da će ostati bez posla, moraju zaposliti svoju djecu, a ako su sinovi i kćeri zaposleni, onda treba čuvati njihova radna mjesta. Tako je kod nas iz dana u dan. Hoće li ikada biti drugačije? Kakvu budućnost pripremamo potomcima?

Budi sretan što radiš i šuti, nemoj da te neko čuje, ostavi se pisanja o prošlosti, bilo bi za tebe najbolje da odeš iz Požege, nemoj ovo, nemoj ono, pazi što govoriš, nemoj da te vide s njom ili s njime na kavi, dobro pazi, odvagni svaku riječ, lako je tvojim kolegama u Zagrebu, Ljubljani, Beču, Berlinu, Parizu i Londonu pisati o prošlosti, ti živiš u Požegi. Ovo su samo neki od upozorenja koje slušam svaki dan. Pitam se u čemu se sastoji smisao svega što radim? Moja prijateljica predložila mi je da se prestanem baviti kontroverznim temama povijesti XX. stoljeća i da istražujem neko drugo razdoblje poput primjerice staroga vijeka. Zamislite kada bi netko onkologu predložio da ne pita zašto je tako nizak prag preživljavanja u Hrvatskoj nego da se bavi estetskom kirurgijom. Neki ljudi ponekad od povjesničara očekuju da napišu djela u kojima će prošlost prikazati u skladu s njihovim željama. Kada rezultati istraživanja nisu u skladu s očekivanjima dijela javnosti onda pojedinci povjesničare proglašavaju izdajnicima i neprijateljima naroda i države koje treba pribiti na stup srama.

Neću otići. I dalje ću pisati o temama koje me zanimaju. Hoće li doći trenutak slobode? Dotada treba vagati svaku riječ, biti strpljiv s moćnim, primitivnim, nasilnim i neukim pojedincima, iskazati svoje mišljenje na nježan način. Užas! Što bi bilo kada bi netko otvoreno napisao tekst o nekome od njih? Kada bi njihovo zlo i neizmjerna glupost bili potpuno ogoljeni, bez ublažavanja. Ima li netko snage i hrabrosti za to? Koliko ljudi će podržati takvu akciju? Osudit će ih budući naraštaji, ali što će biti dotada? Zašto u Zlatnoj dolini nije moguće da najbolji među nama dođu u prvu ulogu? Što će se dogoditi kada nas sustignu posljedice suludih odluka?

Mnogi pametni i sposobni zauvijek su otišli. Ima li nade za iščekivanje boljih dana? Ima li uopće smisla živjeti u Požegi? Da, ali za koga? Koliko nas je takvih? Što je s ostalima? Što će biti kada zatvore svoje oči djedovi i bake koji svojim socijalističkim mirovinama uzdržavaju unuke i praunučad? Jesmo li mi grad slučaj ili samo dijelimo sudbinu većine ostalih gradova ovoga dijela Hrvatske. Koliko smo sami odgovorni za ovo situaciju? Vide li i drugi ove probleme? Možemo li život u Požegi učiniti ugodnijim i sigurnijim te zaustaviti iseljavanje?

Ima li slobode u Požegi? Odgovor se nametnuo. Ima li ljudi koji će pronaći izlaz? Možemo li pošteno razgovarati o problemima koji nas pritišću? Znamo li bolje? Koji je naš interes? Kako smo dopustili da ovisimo o najgorima među nama? Mogao bih dugo tako nizati pitanja. Sami odgovorite na njih i postavljajte svoja pitanja.

Tekst: Vinko Tadić, prof. Foto: Kronika požeško-slavonska