Breadcrumbs

Petak, 12 Srpanj 2019 09:03

U pohodu na Großvenediger popeli se na četvrti najviši vrh Austrije

Ocijeni sadržaj
(6 glasova)

HPD „SOKOLOVAC“ POŽEGA - 

U organizaciji HPD “Sokolovac” Požega i pročelnice Sekcije Zagreb, organiziran je pohod u kojem su sudjelovali i planinari HPD “Krndija” Našice i HPD “Mališčak”. Grupa od sedmero planinara iz triju Društava ispenjali su tijekom trodnevne “ekspedicije” 3666 m visok Großvenediger, četvrti vrh u Austriji i drugi po visini u Nacionalnom Parku Hohe Tauern. Gledajući slike na planinarskom kutku, za oko mi je zapela slika s grebena pred vrhom Großvenedigera. Pomislila sam: „Tu želim biti”, a iste sekunde sliku sam proslijedila Hrvoju M. i zamolila ga da idemo, no nijedno od nas nema iskustva u visokom gorju i hodanju po snijegu i ledu. Nedugo nakon toga pokazala sam sliku Raletu i on je iste sekunde rekao: „Idemo!”. Nakon samo nekoliko mjeseci Großvenediger je već iza nas. Uspon na ovaj vrh zahtijeva iskustvo po ledu i snijegu, uporabu ledenjačke opreme, te dobru fizičku kondiciju jer zahtijeva prilično velik stupanj napora. Točno u petak u ponoć Rale, Silvija, Hrvoje T., Hrvoje M., Kruno i Maja kreću iz Požege put Zagreba, gdje su pokupili i mene te zajedno nastavljamo preko Ljubljane sve do Lienza i onda do sela Hinterbichla. Odavde započinje naša trodnevna avantura i uspon na Großvenediger od kojega je viši samo Grossglockner. Karakterizira ga najveća ledenjačka masa u čitavoj Austriji.

Prekrasni vidici s osvojenog vrha na Nacionalni park Hohe Tauern
Iz sela Hinterbichla započinje uspon makadamskom cestom sve do doma Johannishuitte (2121m) do kojega je moguće doći i taksijem. Nas troje odlučujemo se za taksi, a ostali kreću pješice. Nakon nešto manje od dva sata i savladane visinske razlike od oko 600 m, Rale, Silvija, Kruno i Hrvoje dolaze u dom i nakon kraćeg odmora svi zajedno krećemo prema domu Defreggerhaus. Do doma imamo 3 sata i 840 m visinske razlike, a planinarski put nas vodi kroz prekrasnu glečersku dolinu. Prolazimo slikovite travnate i stjenovite padine, prelazimo preko bezbroj „potoka” koji nastaju otapanjem ledenjaka, susrećemo svisce koji bez straha poziraju. Ne žurimo, što zbog prekrasne prirode, a što i zbog teških ruksaka na leđima. Dolazimo u dom, smještamo se u sobe, dogovaramo detalje za sutrašnji polazak, večeramo, a naravno treba probati i austrijsko pivo. Sutra ustajemo u 6 sati i nakon doručka krećemo na uspon. Nakon savladanih 100 m, dolazimo do ruba ledenjaka gdje je potrebno napraviti navez i obuti dereze. Ima nas sedmero i kretat ćemo se u dva naveza. Krećemo! Nekima je ovo prvi susret s ledom, a ispred nas samo čisti bijeli snijeg i led. Imamo sreće jer je dan prekrasan, a hodamo polako i uživamo u prekrasnim pogledima. Sa svih strana otvaraju nam se prekrasni vidici na okolne vrhove, no ipak je potrebno pažlivo hodati. Sa strana nailazimo na pukotine u ledu, neke smo morali i preskočiti, ali uz savjete iskusnih kolega ništa nam ne predstavlja problem. Susrećemo brojne naveze koji idu prema vrhu, a svugdje oko nas samo očaravajuća bjelina… Ljepši dan od ovoga nismo mogli niti zamisliti za uspon, a hodamo polako jer se staza stalno uspinje. Bližimo se vrhu, a ja ima problem s derezom i prije izlaska na prelijepi vršni greben (Firnragt, širok 1m). Skidam derezu i izlazim na vrh sa samo jednom derezom na nozi. Prvi navez je izašao na vrh prije nas, sretni smo, čestitamo jedni drugima, te se fotografiramo u bezbroj poza. Kako je na vrhu lijepo vrijeme, a temperatura 5⁰C, odlučili smo ostati duže i uživati u prekrasnim vidicima na Nacionalni park Hohe Tauern i okolne vrhove od kojih je najistaknutiji Grossglockner.
Povratak do sela Hinterbichla
No kako svemu pa tako i ovoj ljepoti mora doći kraj, vrijeme je za povratak u dom. I opet uživamo u iznimno lijepim pogledima i prekrasnoj bjelini oko nas. Nismo žurili, uživali smo u svakoj minuti spusta, a nakon 3 sata smo u domu. Sretni prepričavamo dojmove, a još ne vjerujem gdje sam to bila. Vrijeme do večere i spavanja kratimo društvenim igrama, a Raletu ide najbolje. Nakon prijeđene 4/6 kruga, za njega igra svaki puta završava. Ne ljutimo se jer kada je društvo dobro, ništa nije problem! Ujutro ustajemo u 6 sati, doručkujemo i svoje teške ruksake stavljamo na leđa te krećemo. Treba se spustiti 1500 m po predivnoj planinskoj stazi sve do sela Hinterbichla gdje smo ostavili kombibus. Bio je ovo izlet za pamćenje, a mnogi od nas pomakli su svoje granice. Nekima je ovo bio prvi susret sa ledenjakom, a nekima priprema za skorašnji uspon na Elbrus! Hrvoje T., Ratimire i Silvija Čajka, sretno Vam na Elbrusu! A nama ostalima, što je sljedeće? Tko zna! Umor prolazi, zadovoljstvo ostaje!

Tekst: Ivana Šljerić
Foto: HPD „Sokolovac“ Požega